Dubaka: Si moji bregi...

Dani hrvatskih planinara ove su se godine održali na Japetiću, najvišem vrhu Samoborskog gorja (879 m), a organizatori Hrvatsko planinarsko društvo "Jastrebarsko" i Hrvatski planinarski savez pozvali su sve planinare na druženje već u subota 6. lipnja. Primamljiv program (glazbeni program i uvečer - planinarska zabava ) naveli su me na razmišljanje o dvodnevnom boravku u Samoborskim šumama, ali nesigurna prognoza i obveze ostalih zainteresiranih prisilile su me da ipak pohodim Japetić u jednodnevnoj kombinaciji prekaljenog stezaškog vodiča Ivana Halapira . Naravno da je društvo koje se u jutro oko 7,45 okupilo na Kolodvorskom trgu Zaboka obečavalo dobro druženje: dolazak Mirka garancija je dobre pjesme kojoj se uvijek rado pridruže i Krešo i Pero, Štefanija , Ferenc ( uz ugodno Jelenino pojačanje ), Fanika i naravno vedar i nasmijan Juliano. Joža će se potruditi ispričati koji dobar vic, a u tome mu može uspješno konkurirati i Stjepan. Došla je i Božica koja se odmah potrudila sve obavijestiti kako će ona uveseljavati grupu sporkića (da bi kasnije u nekim trenucima bila i na čelu kolone kao predvodnica). Barbara je vedra duha odmah u jutro naglasila da ima veliki ruksak ( što inače i nije baš njezin običaj, ali žena trenira za duže pohode - a ja sam se potiho nadala da u njemu ima nekih finih pekarskih proizvoda iz vlastite radionice – razmazila nas je prefinim kiflama ). Mirjana tradicionalno svaku grupu obasjava vedrinom od ranog jutra, Nada je ovaj puta na početku nekako tiha, valjda zato jer je bez Marjana. Uvijek me razveseli što je na gotovo svakom mojem pohodu i Ivek FRI koji marljivo svaki zanimljivi detalj bilježi digitalnim okom – naime, dao je veliko obečanje da ćemo jednog dana a možda i prije moći presnimniti njegovu zbirku ( a ovjekovječio je mnoge nezaboravne trenutke i brojne raskošne livade , šume i kamenjare). Jasno da se ja nikuda ne pentram bez svog Slobeka, a i Ivan je rijetko bez svoje Božene ( mora imati sa sobom osobu kojoj će bez straha povjeriti vodstvo i čelo kolone dok on priziva začelje ...) Mislim da sam u ovom podužem uvodu spomenula svih nas 19 koji smo se potrpali u autiće i bez lutanja stigli na polaznu točku pred Šoićevu kuću.

Štefanija je poželjela i dalje na kotačima veselog zelenka, ali išao je u krivom pravcu

– nas su čekala brda premaVelikom dolu i Oštrcu pa smo ipak krenuli svi zajedno pješice ( u 8,58 ) - malo po cesti i zatim ugodnom šumskom stazom uz simpatične vikendice u brijeg. Uživanje u zelenilu upotpunilo je cvijeće uz koje se mora uslikati ( kao npr. mala usamljena orhidejica)


dok na drugoj strani puta moju je pažnju istovremeno privukao i mali karanfilić – običan cvijetak vrlo živopisnih boja isto je zavrijedio svoju sliku

a i polje nekakvog divljeg kopra kojeg ima u obilnim količinama na ovom području.


Da nebi cijelo vrijeme išli stazama kao u kultiviranim parkovima, skrenuli smo na opet interesantne puteljke koje je moralo pregaziti jako puno gojzerica da bi izgledali ovako ( mada mislim da je i tu čovjek imao malu intervenciju sa nekakvim lopatama ili sličnim alatkama ) .

Pogled prema Lipovcu i misli prema Japetiću u daljini te molbe prema nebu da nas pusti bez kiše uputili su Štefanija i Stjepan prije ulaska u šumu.


Dobar dio puta za Oštrc smo prošli po suhom vremenu, ali stalno na rubu – «život na rubu» ali ne kao Goran Štrok ...
U prostranoj blagovaonici planinarskog doma Željezničar očarala nas je peć uz koju je zimi sigurno ugodno ljenčariti,


ali danas smo radije sjeli na klupe ispod ogormnih krošnji pored doma. Došli smo u 10,05 i vodič nam je najavio desetminutni odmor – dovoljno za druženje sa jednim od najboljih prijatelja planinara – crnim velebitskim.

Obično ga točimo U čaše ali mi smo imali i točenje IZ čaše U flašu jer je Mirjana odlučila da se pivo pije iz flaše a ona to zna tako piti za razliku od Štefanije kojoj to baš i nije uspijevalo.

Na stolu su se našli razni specijaliteti naših marljivih stezašica i svi smo zadovoljno zaključili da su dobre kuharice ( iz Barbarinog velikog ruksaka izašla je kutija sa zlijevkom – a i Štefaniji smo olakšali nošenje njezine naprtnjačice – bunila se da joj se dizano nije diglo ali brzo smo ju razuvjerili i ispraznili i njezinu kutiju ).

Trenutak polaska pokušali smo odgoditi u dogovoru sa kišom, ali nismo uspjeli – Božena H. je izvadila šareni kišobranić i rastjerala oblake – 10,20 – krenuli smo prema Japetiću. Brzo po polasku vrijeme se opet razvedrilo što je nas ipak naravno razveselilo a razveselio nas je i susret sa domaćim dečkima koji su nas poveli prečicom koja nam je malo skratila put.
Vodič nas je ipak kontrolirao okom sokolovim.
Raspelo među cvijećem.

Projurili smo zelenim livadama na kojima sam uživala u raskoši procvalog cvijeća i ulovila usputni ljubavni klinč zelenih bubaca

zatim smo se lagano spustili do ceste ( čini mi se negdje na 590 m ) gdje smo ja i Stefany svratile u salon gospođe Kobali i nabacile ekstra umjetnički oblikovana pokrivala za glavu

Nakon kratkog odmora i udaha punim plučima, ( pozdrav gospodinu u zelenoj majici i smeđim samt hlačkicama koji nas je poveo prečicom)

uslijedio je pozamašan uspon na 879 metara, toliko uporan i dosadan ( a naravno i naporan ) da nas je konačno uspio i razdvojiti u maksimalno moguć broj malih skupinica.


Polako, nogu pred nogu, svatko po svojim mogućnostima, stigli smo do doma na Japetiću oko 12,15. Smjestili smo se pod trešnju ( ali još zelenih plodova – neka je to vrlo kasna voćka), rasprostrli svoje posudice i hadrice te navalili na ručak.

Ovo desno mi je malo neuspjela slika jer nisam dobro ulovila Nadu i njezin izvrstan luk ali imamo lijep pogled na duo B and B

Na lijevoju slici vidi se hrpa odličnih kolača – pite od jabuka, sira, makovice... kojom nas je častio jedan od domačina – gazda od kolača

Nakon dobrog obroka zalijali smo sve svojom drugom ljubavi – hladnim ožujskim i prepustili se pjesmi i druženju:

Belec, Oroslavje, Pregrada, Zlatar Bistrica, Brod Moravice ...sve poznata lica i vedri osmjesi zbrali su se tu na kup. Izredali smo sve drage nam pjesme i nakon one najdraže STEZICE MALE morali smo ipak staviti svaki svoj PINKLEC NA RAME I PUT POD NOGE ( kak vele naši susjedi Japice iz Klanjca).

U 13,41 kada smo krenuli na spust vrijeme je bilo još dobro, čak smo sreli ljude koji su se tek uspinjali prema Žitnici ( i pješice i biciklima ), zatim ljude koji su uz šatore u kojima su proveli noč spremali roštiljadu i okupljali sew na pjesmu – sve to ukazivalo je da ljudi imaju veliku potrebu za druženjem bez obzira na meteorologiju. Dobra staza, blagi spust u početku kroz šumarke i male čistine a zatim baš onako kako to obično ide: ulazak u šumu, staza puna lišća i kiša ( u14,24). Brzo smo nabacili pelerinice, jaknice i šeširiće a staze pred nama postale su BLATNE,MEGLENE, ...


usprkos pljusku naše raspoloženje nije se pokvarilo i staze pred nama bile su i DIŠEĆE I BELE i raspjevane


I LIVADE RASPLESANE





Pred sam ulazak u zaselak i Šoićevu kuću tri gracije uskladile su priču o zajedničkim školsko-studentskim klupama ( prije nekih 15-tak godina ! ) i zaključile ovaj veseli pohod. Mirjana ga je završila mokra do kože jer je prkosno odbila obući pelerinco – ali u Šoićevoj kući utoplila je tijelo u suhu robicu te ugrijala želučić vrelom kavicom. avršili u 15,00 – što znači da nam ovaj put vodič nije previše komprimirao planiranu satnicu – sve etape prolazili smo u planiranom vremenu a tako smo realizirali i cijeli pohod. Pozdrav do slijedećeg pohoda.DUBAKA58