Dotaći Isusovo Srce...
|
Nedjelja Božanskog Milosrđa (Iv 20, 19-31) Prošle godine u nekom molitveniku u Veneciji, sam ugledala ovu sliku, koja me se nekako posebno - i umjetnički i duhovno dojmila, pa bih je htjela i ovdje podijeliti s vama:  Istovremeno se s nostalgijom sjećajući i Venecije, u samostanu Kćeri Srca Isusova, i duhovno se pripremajući za sutrašnju nedjelju s tim prekrasnim Evanđeljem o (ne)vjernom Tomi, koje se tako nekako skladno uklopilo u ovu nedjelju Božanskog Milosrđa, baš kao i Tomin prst - u Kristov bok - a zapravo - u Kristovo Srce...I nekako mi je palo na pamet da je sv. Toma zapravo bio prvi štovatelj - Srca Isusova...Prvi koji je i doslovno dotakao Srce Isusovo, baš ono mjesto gdje mu prošli petak - Veliki petak "...jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda" (Iv 19, 34) A sada, baš taj isti Isus, neki dan slavno uskrsnuo iz tog novog groba "u koji još nitko ne bijaše položen", nakon svega što je prošao "raspet, umro, i pokopan, sašao nad pakao (!), treći dan usksnuo od mrtvih", nježno utješio i umirio uplakanu ženu: "Ženo, što plačeš? Koga tražiš?" i najavio joj svoje uznesenje. "Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.", ove nedjelje donosi mir svojim učenicima, stavši u sredinu: "Mir vama!", pokazujući im, baš kao "milosrdni Isus" sv. Faustine "svoje ruke i bok"...  I baš u tom toliko čudesnom i nadnaravnom trenutku, ustanovljuje i sakrament sv. ispovijedi: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.", pokazujući i samim time svoje nevjerojatno božansko milosrđe, iz neiscrpnog vrela svoga Srca. I jadni Toma, po meni nepravedno nazivan nevjernim, samo zbog nesretne okolnosti da je propustio takav milosni trenutak, i zbog svoje silne čežnje i ljubavi prema Gospodinu, i siline želje da ga i sam - ne samo vidi, nego i ne samo dotakne, već čitavog opipa, koja sva žari iz njegove do bola iskrene izjave: "Ako ne vidim na njegovim rukama biljege čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati." Pa kako bi uskrsli i milosrdni Isus mogao odolijeti tolikoj želji i čežnji i ne uslišati je, već nakon samo osam dana, koji su sv. Tomi vjerojatno izgledali kao čitava vječnost (a možda je molio i devetnicu Božanskog milosrđa u međuvremenu : ) "Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama!" Zatim će Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran." Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!", tim jednim uzdahom izražavajući svu svoju vjeru, svu svoju ljubav, svu svoju nježnost prema Gospodinu, svo olakšanje zbog ostvarene čežnje, uslišanih molitvi... A Isus ga blago i nježno prekorava: "Budući da si me vidio, povjerovao si. (Tko i ne bi : ) I dodaje: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" uz završno objašnjenje sv. Ivana, Evanđelista kako je to sve zapisano "da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji" i to zato "da vjerujući imate život u imenu njegovu." Jeste li ikada, križajući se razmišljali o tome - o životu: "U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga!" A za nagradu svojim čitateljima, stara krasna propovijed p. Luke o svemu ovome (čak postoji i izvorni audio zapis ove p. Lukine propovijedi na cd-u u izdanju skac-a): P. Lukina stara propovijed o sv. Tomi |
