Najljepša priča o mladosti
|
Dražen! Najljepša priča o mladosti...  Tako piše na novoj Kraševoj bombonijeri osmišljenoj prigodom otvaranja Draženova muzeja i spomenika kod Cibone... Draženov spomenik Na poleđini bonbonijere još lijepo piše: "Dražen Petrović rodio se u Šibeniku 1964. godine. U rodnom je gradu napravio prve košarkaške korake koji će ga odvesti do proglašenja najboljim europskim košarkašem svih vremena. Dražen je sve svoje Europske kluobove, Šibenku, Cibonu i Real Madrid, dovodio do brojnih finala, naslova prvaka i osvajanja nacionalnih i europskih kupova. Svoj posljednji klub New Jersey Nets, Dražen je nakon dugog niza posnih godina odveo u doigravanje u najjačoj ligi na svijetu, američkoj NBA. Kruna njegove karijere osvajanje je srebrne olimpijske medalje s mladom hrvatskom košarkaškom reprezentacijom na njenoj prvoj olimpijadi u Barceloni 1992. godine. Igrao je iz ljubavi, fanatično je obožavao svoj sport. Nakon treninga, koje nikada nije propuštao, Dražen bi ostajao sam u dvorani po sedam, osam sati. To se na terenu jako dobro vidjelo. Lopta, koš i igra nadirali su u predvorje Draženova srca i oplemenjivali se, a on ih je publici vraćao kroz božansku virtuoznost." Neka i nas sve Bog nadahne, da sve što radimo - radimo tako predano, uporno, strpljivo... Predajući sav svoj rad Bogu u molitvi, sve što radimo radeći za Boga...Ili što bi isusovci rekli - AMDG - Ad maiorem Dei Gloriam - Sve na veću slavu Božju... Draženov muzej otvoren je radnim danom do 17h, dirljivo je bilo susresti tamo njegove roditelje, zajedno s njima prolaziti kroz mnoštvo najljepših sjećanja - Draženovih pehara, medalja, priznanja, projekcija utakmica, demonstracija koje je poveo u New Yorku 1991. za priznanje Hrvatske, spomenika u Louisanni koji je blagoslovio biskup Kokša, u prisutnosti predsjednika Tuđmana...I sve mi je tamo bilo tako lijepo i toplo i dostojanstveno, i nekako nadnaravno... Draženov tata je meni i jednom 16-godišnjem dječaku s nekom sjetom i ponosom objašnjavao svaki pojedini izložak, pehar, uspomenu, u jednoj nevjerojatno dirljivoj atmosferi...A kad je dječak pitao mogu li se možda posuditi snimke Draženovih utakmica, jer eto, nije imao prigode vidjeti ga uživo, nekako sam bila još sretnija što sam živjela baš u Draženovo vrijeme...  Dražen i ja na Univerzijadi '87 A kad sam se Draženovoj mami, nekako posebno ponosnoj zbog ovog krasnog multimedijalnog muzeja, požalila da mi i dan danas poteku suze čim se sjetim Dražena, ona je rekla - mnogi mi govore da je tako, to je doista bila neka posebna Ljubav, ali, evo - kad god ste tužni, samo dodjite... |
