...DragonFly...
Sjaj u tami...
Kako.. Kako da vam objasnim zašto volim reći da poznajem boje srca..? I da crtam kistovima po sivilu života..
Bila sam klinka. Mala i razmažena.
I nesretna.
Pukla me ta tinejdžerska depresija, znate ona.. Ma da, znate.. Mislila sam da sam najružnija i najnesretnija.. I da je život jedna velika nesreća.. Ma baš sam u to vrijeme negdje postala svjesna zašto roditelji rade, zašto se toliko svađaju, da u Africi djeca gladuju i da u Kini djeca nemaju svoju sobu i televizor.
I on me ostavio dva dana pred Valentinovo.
I onda sam zapetljanih konaca sudbine upoznala Davida. Zapravo ne baš upoznala, bilo je to nekako čudnije i drugačije.. Igrom sudbine ili slučajnosti kontaktirala sam na jedan broj i igrom sudbine ili slučajnosti javio se David. Taman prije nego sam poklopila slušalicu, upitao je:
-Ne razumijem zašto si tužna.
-Molim?? -upitala sam šokirano.
-Zar nisi?
I nekako razgovor je počeo.. I trajao satima.. I ponovio se opet i opet.. Odjednom nisam se ni snašla, a ja sam ga redovno zvala svake nedjelje.. Znala sam da je nešto stariji od mene, ali osobne stvari ga nikada nisam pitala. Znala sam samo da je poznat i da se bavi glazbom... Voljela sam što je tako veseo, pun života, tako sretan i ispunjen..
Pričao je kako voli leći na krevet i slušati glasno glazbu.. Kako voli dodire po licu.. I jesti trešnje.. Kako je sretan kad sjedi u dvorištu na suncu..I kako voli slušati more dok bura puše..
Bio je tako prokleto neobičan… Tako prokleto sretan.. Kad sam ga slušala mogla sam zatvoriti oči i zamišljati sve o čemu je pričao…
Govorio je kako nesretna ne smijem biti, kako je život preda mnom i kako je živjeti prekrasno.. Kako moram izvući prašnjave kistove iz ladice i nastaviti crtati..
-Ne samo po papiru, jer znam da voliš slikati, moraš crtati i po životu.. Uvijek.. Moraš naučiti izbaciti sivilo.. Odi i zapleši ovaj vikend.. Zapleši sad u sobi.. Nije bitno, samo pleši u bojama..
Nikad ga nisam upitala da se upoznamo. Niti je on mene ikada upitao. Ja sam smatrala da je to stoga što je stariji od mene i kao klinka ga ne zanimam, ali niti on mene nikada nije privukao na nikakav drugi način, nego kao stariji brat. Kojeg sam znala nazvati i jadati se i smijati satima.. Koji je uvijek znao naći pravu riječ da se nasmijem.. Koji mi je vratio vjeru u život i ljude..
…..
I malo po malo, izrasla sam.. Pozivi su se prorijedili..
I jedan davni dan.. Jedan čudan dan pričam sa jednom prijateljicom koja je baš žurila kod jednog čovjeka kod kojeg radi nešto vezano za glazbu.. Davida, kaže mi..
I meni se sve zavrti.
-Želim s tobom, bez razmišljanja rekla sam.
-Moram ga upoznati. Moram mu zahvaliti. Toliko vjere u život mi je vratio.. Toliko me je promijenio..
Odvela me, a ja se sjećam kako su mi noge zadrhtale kad sam stala ispred vratiju.
Hoće li me se sjetiti..? Godine su već prošle..
Ušla sam kroz masivna vrata unutra…Čula sam kako mu govori da je jedna xx tu, ako se sjeća i da ga želim upoznati, i njega kako radosno uzvikuje i trči prema vratima…
Kako dolazi i grli me radosno.. Kako je skoro zaplakao od sreće..
-Mislio sam da si me zaboravila..
Proveli smo sate zajedno u toj sobi. Pričali o svemu.. O svemu radi čega ja više ista nisam. O svemu radi čega ja više nikada ista biti neću..
A kad sam izašla.. Kad sam izašla uhvatila me slabina, naslonila sam se za ogradu, pala nježno na stepenice i zagnjurila lice u dlanove..
Pitate se zašto?
Eh, pa kako da vam to objasnim..
David.. David je slijep.
………………
Razmišljala sam poslije tako danima o svemu tome. O svojoj sebičnosti, o tome kako sam razmažena kada pomislim kako je svijet ružan.
Njemu, koji je bio slijep pri očima, a oslijepio je zbog nesreće tijekom školovanja, svijet je bio tako prekrasno šarenilo, pun boja i kistova..
A meni.. Meni jedno obično sivilo.
……..
-Zašto mi nisi rekao? – prošaptala sam taj dan dok sam ga držala za ruku u onoj sobi..
-Ne bih ti nikada tako vratio vjeru u ljude, drugačije bi me gledala, zar ne? A bila si mi tako posebna, nisam mogao...
…….
I ne znam stvarno.. Ne znam jeli se to baš onda prelomilo. Dali radi Davida, dali radi toga što sam pomalo izašla iz tinejdžerskih neshvaćenih godina ili..
Štogod, ali ujutro kad sam krenula u šetnju vidjela sam sve boje.. I zelenu travu i crvene trešnje, i…
I sve, sve sam u boji vidjela..
Čak i zelene oči…
Čak i boju duše..
Sve ono pri čemu sam dosada bila slijepa..
I jednostavno.. Jednostavno mi je nešto u tami života zasjalo…
I ja.. Ja sam zaplesala sa svjetlom života..
Zaplesala sam sa Davidom…U njegovom posebnom i šarenom svijetu.. U tami koja sjaji…
Plešite, plešite u bojama života.. Zaplešite sa mnom.. Zatvoriti ćemo oči.. I obećajem vam.. Nešto će u tami zasjati..
Zaplešite.. Kao da više sutra plesati nećete..
Jer.. Jer tko vam garantira da hoćete?
Izgubljena djevojčica
Zaboravim katkad..
Na onu malu kovrčavu djevojčicu što je plakala satima mami u krilu nakon što su dečki iz susjedstva ubili malu pticu..
Zaboravim je i pored mrtvog galeba na cesti prođem i ne osvrnem se..
Zaboravim katkad..
Kestenove u travi i susjedovu trešnju na kojoj sam se jutrom skrivala u njenim raskrošnim granama i punila džepove plodovima.. Dok se on pravio kako spava u ležaljci..
Zaboravim je i pored trešnje sad prolazim hladna..
Zaboravim i proljeće..
Bosa u travi, igre skrivača i prljave ruke..
Sada se uvijek uredno operem i obučem tenisice za šetnju šumom..
Zaboravim i Kaću i Ljilju..
Bose noge kako trče dvorištem, prljave rukice koje hvataju ogradu izjutra i bacaju kamenčiće u prozore..
Pozdravim ih ovlaš u prolazu, Katarinu i Ljiljanu, niti broj im nemam.. A dvorište uredno stoji, bez suvišnih kamenja..
………….
I onda trčim po gradu, obveza za obvezom, rješavam odrasle stvari, ne puštam mobitel iz ruku, trčim uz stepenice sa sendvičem u ruci, ostavljam poruke po uredu i opet jurim..
I onda me uhvati za rukav netko.. Nagonski se odmaknem, jer dodire nepotrebne više ne volim i ugledam.. Malo nježno stvorenje usred vreve grada, buke i zvuka sirena, stoji uz majku koja priča na mobitel i ispruži mi bombon u ruku sa ogromnim osmjehom na licu..
I sjetim se svega…
I čučnem pored tog malog bića i uzmem bombon.. I znam da žurim i čujem telefon u torbi..
Ali ne mogu se ustati.. Jer sjetim se svega..
I Kaće i Ljilje i kako izjutra trčim bosa prema njihovom prozoru, uhvatimo se za ruke, potražimo naše skriveno skrovište sa blagom – par kamenčića, jedan vojnik, dva autića, jedna lutkica, čajnik i improvizirani stol i čitavo popodne prođe u našem malom izmišljenom svijetu..
I ništa ne postoji, ništa.. Niti glupi mobitel, niti hrpa bespotrebnog papira, niti traženje satima mjesto za parking, niti ispijanje ogromne količine alkohola u subotu samo da se zaborave neke stvari, niti sumorne i tužne nedjelje, niti čekanje u redu satima, niti glupavi sastanci…
Samo bombon u ruci… I trešnja u džepu..
Eh, živote, reci mi molim te, reci.. Kada sam to odrasla..? I reci.. Kako.. Kako da se vratim, bar na minutu, samo to te molim da mi kažeš…
Samo da još jednom trčim bosa po dvorištu sa kamenčićima u ruci..
I trešnjom u džepu..
Samo još jednom..
...Da podaris mi ponovo
onaj osjecaj u srcu,
onu radost pred raskosi i sjajem
cestitke novogodisnje
sto u jutrima decembarskim stize;
ili, bar da osjetim ponovo
onaj drag miris septembra
i knjiga, biljeznica novih
pred dolazece dane skolske -
da upitam
da vratis mi dane djetinjstva,
da li nezahvalno je, Boze?...
Stihove posudih od jedne divne pjesnikinje.. Sjena sjete...
Zelena livada
Jeste li čuli za zelenu livadu..?
Ne..?
Ma sigurno jeste..
Ne..? Sigurno..?
E pa, kako da vam objasnim..?
Ništa, poslušajte, šapnuti ću vam…
……..
Sjedim katkad.. Onako blesavo i glupavo, na nekom zidiću s nekim kad sam u nekoj dalekoj zemlji..Sa jabukom u ruci.. Ako sam tužna onda sa narančom, ali njih kao što znate puštam za one besane noći..Zašto? Eto..Volim okus poljupca u naračama..
Da, uglavnom, volim sjediti na nekom zidiću i promatrati ljude..
-Pogledaj onog tamo, isuse, uhvatim ga za ruku i kao dijete pokažem, nekog njurgavog tipa (u definiciji: poslovni čovjek sa mobitelom u ruci koji juri okolo..)
-Ne, ne, ova je bolja, uhvati me sad on za rukav i pokaže na podeblju ženu sa ogromnim hamburgerom u ruci kako se dere na neko malo dijete jer mu je ispao sladoled.
-Ali ova je prekrasna.. kažem i pogledam zamišljenu djevojku kako korača ulicom..
I onda se nasmijemo.. I pričamo nešto.. I opet se smijemo.. I pogledam opet na istu ulicu..
Neki drugi ljudi, neki drugi osmjesi.. Neka druga maštanja.. neki drugi snovi..
I kažem..
-Svi su oni isti..
-Kako to misliš?
-Pa eto.. isti su.. Kao i ja. Samo traže svoju zelenu livadu..
-Ma što ti je to zelena livada?
-Nisi čuo za zelenu livadu? E kvragu – kažem i pojedem jabuku do kraja..
I opet pogledam na istu ulicu.. Opet neki drugi ljudi, neki drugi snovi..
Pomislim koliko su neki od njih sada nesretni.. Usamljeni.. Kako ih neke misli muče, neke tjeskobe, kako sanjaju.. Sanjaju možda o nekom poljupcu u narančama, o nekom zaboravljenom trenutku.. O svojoj zelenoj livadi..
Onoj.. Sa medom i pčelama… Kestenima… Nekim drvetom… Gdje kao djeca smiju se…Trče bosi po jezeru ispod duge.. U svom malom kutku svijeta.. Samo njihovom.. Bez ratova i gnjevnih ljudi, punu poljubaca, odraza u jezeru, neki zumbul, bačen kamenčić u rijeku, zagrljaj, pogled…Zelena livada.. Koju nikako pronaći.. Na niti jednim kartama ne postoji, a tražila sam je danima, jesam, priznajem… Ma ne danima.. Cijelu vječnost..
Bila sam dijete na praznicima kod bake, a što dijete zna.. Čula na televiziji kako svatko traži tu svoju livadu.. I poželih pronaći je skriveno, da mi je nitko ne preotme.. Tu livadu, sa medom i pokošenom travom.. I cvrkutom neke daleke ptice..
I mučila se danima, tražila po starim kartama..
I došla naivno sa kartom i povukla mamu za rukav na velikom obiteljskom ručku..
-Mama, nema nigdje moje zelene livade na karti.. - I naivno sa ogromnim dječjim očima pogledah ih svih.. - Molim te, molim te, da mi je pronađeš..
…I ispružim im kartu i objasnim im sve o toj mojoj livadi..
I smijeh i galama, cika i veselje…
A nitko.. Nitko nije vidio kako mi je karta nježno pala na hladni pod.. I.. Nitko nije znao koliko sam tu noć plakala.. Shvativiši kako će teško.. Kako će teško biti pronaći taj moj mali kutak..
Moju malu zelenu livadu..
Usamljena.. Kao mala ljuska u oceanu..
Često.. Ali stvarno često.. Se uhvatim.. Usamljena.. Desi mi se bilo kad.. Dok sam u autobusu i gledam kišne kapi kako klize niz staklo.. Dok sam u automobilu i gledam slike kako nestaju.. Dok sam u klubu okružena sa prijateljima.. Dok sjedim na nekom spoju ili gledam film sa nekim..
Osjetim se.. Osjetim se tako prokleto usamljeno..
I prođe brzo.. Zagrljaj, poljubac, neki osmjeh.. I prođe..
Ali onaj gorak okus koji ostavi na usnama.. On ostane.. Još malo, počekaj, proći će - šapnem srcu..
I mislim ponekad da to tako mora biti. Svi smo mi usamljeni, potišteni katkad, nesretni.. I nitko ne može shvatiti tu zbrku i jad koja se događa na našoj maloj planeti.. Kako objasniti to uopće..? Kako razumjeti to uopće..?
I mislim često da to tako mora biti.. Da se osjećam.. Da se osjećam kao mala usamljena ljuska u oceanu..
I znam da ste svi vi često usamljeni.. I dok hodate ulicom u društvu, i dok se svi smiju u nekom klubu, dok slušate neku pjesmu, dok sjedite pred kućom i jesen je.. I lišće pada.. Možda i sad dok ovo čitate..
I znam da smo svi tada jedno, mala djeca koja pokušavaju pronaći svoj put kroz šumu, boreći se sa trnjem i granama, i znam da ste i vi usamljeni kao i ja katkad, da plačete sami, da slušate glupavu muziku, da ne razumijete svijet, da ne shvaćate zašto se neke stvari moraju dogoditi, da se pitate svaki dan pitanja na koja odgovor ne možete pronaći, da ste svjesni da ćemo svi umrijeti i nestati…Kao jesenja kiša.. Kao list kojeg odnosi vjetar..
I onda.. Onda vas zavolim sve.. Baš takve kakve jeste.. Nesavršene.. Nježne.. Grube.. Ljutite.. Povrijeđene..
I ne mogu se više ljutiti na nikog, ne ne mogu…
Kako da se ljutim na nekoga tko je isti kao i ja..?
Tko ima svoju malu planetu, mali vulkan i ružu pod zvonom, tko obilazi druge planete i čudi se kao dijete, otvorenih očiju sa osmjehom, ali i trnom u srcu, tko samo traži svoje malo mjesto pod suncem.. I zvijezdama što sjaje u tamnoj noći..
Ne, ne mogu.. Ne mogu, živote, ne mogu..
I znajte.. Danas kad nekog vidite, koga mislite kako zapravo jako dobro znate, čuti ćete kako vam netko šapuće na uho.. Ne, ne poznaješ ga.. To malo biće, jedinstveno na ovoj planeti.. Ne poznaješ ga uopće.. Jer da ga poznaješ.. Ne bi tek tako prošao pored njega i uzimao ga zdravo za gotovo.. Shvatio bi kako je i on usamljen katkad.. Kako ima slomljena jedra koje je more uništilo, a šuti tiho.. I kako mu je potreban nečiji osmjeh da započne dan..
Zato osmjehnite se nekome koga volite danas.. Pogledajte ga.. Onako posebno.. Bez riječi.. Kad se dva srca bez suvišnih riječi spoje u nekim nedokučivim dimenzijama.. Unesite sunca na neku planetu.. I vidjeti ćete.. Vidjeti ćete kako izgleda nebo kad procvjeta..
…I ja ću mu reći:
-Znaš, bila sam usamljena često..
On će me pogledati i neće reći ništa.. Samo će me gledati i šutjeti..
I pogledi će nam se spojiti i misli će odlutati zajedno.. I ljubiti ćemo se u nekim dimenzijama drugim.. Nekim.. Oku nepojmljivim.. Oku nepoznatim..
#Mojoj posebnoj prijateljici sa slike koja me poznaje bolje od mene same, a koja je udaljena kilometrima i kilometrima od oka.. Ali samo par milimetara od srca.. I.. Koja je često.. Baš kao i ja.. Usamljena…#
Nedjeljna tuga
Navečer me nedjeljom uvijek uhvati neka tuga.. Daleka.. Nepoznata..
I onda se zaustavi sve.. I pjesma na radiju, telefon utihne i sve se nekako neobjašnjivo zaustavi.. I uhvati me neki neopisivi osjećaj.. Neka sanjarenja nepoznata, neka nostalgija zaboravljena.. I pomislim… Kako bih mogla ležati sad satima na nekom oblaku tuge…
I onda počnem sanjariti..
.......
Jeste li ikada hodali po kiši..? Onako, jednostavno, dok je neki pljusak, dok svi oko vas trče, vrište, sklanjaju se, jeste li ikada odbacili kišobran i nastavili hodati.. Dok vam kiša pada nježno pa grubo po obrazima, dok vam odjeća postaje mokra… Ali ništa nije važno, jer taj osjećaj, taj trenutak… Dok vam umjesto suza kiša klizi niz lice… Taj trenutak, možete zatvoriti oči i dok osjećate udarce kiše po vašem tijelu možete zamisliti da se ljubite s nekim na kiši.. Satima.. Samo se ljubite dok vam kapi kiše klize niz lice, od očiju preko obraza, niz vrat… Njegova ruka nježno skloni mokre kovrče sa lica.. I poljupcem ukloni kap kiše koja klizi iz oka.. I ostavi poljubac na vratu…I sve se zaustavi, cijeli svijet stane, vjetar utihne i sve se smiri... Samo poljubac na vratu i njegova ruka oko struka.. I možda neka pjesma u daljini..
.......
Nedjeljna tuga.. Proći će.. Još malo.. A onda ću se opet nasmijati.. I čekati neku kišu.. Možda i ovaj put odbacim kišobran i osjetim kapi kako klize niz obraz.. Možda ovaj put dođe, uhvati me i poljubi u obraz.. Možda.. Samo da prokleta nedjelja prođe..
Ukradeni trenutak..
Postoje neki trenuci.. Koje ukrademo vremenu i svim zlim silama.. Neki trenuci u kojima svijet naprosto stane..
I nista više nije važno.. Ni bol, ni zlo, ni potresi, ni ratovi... Taj trenutak odnese sve..
Ponekad.. Desi mi se bilo gdje.. U autobusu, dok hodam u gužvi, dok čitam neku poruku, dok sam u nečijem zagrljaju..
Trenutak radi kojeg se sve ovo loše na svijetu isplati..
Kad srce zatreperi, kada osjetite da ste dio zvijezda, dio svega.. Dio jednog prekrasnog vala..
Hodala sam davno jednom pustom plažom u dalekoj zemlji.. Ništa nije postojalo.. Samo taj trenutak kad mi valovi dodiruju nježno prste dok crtam slova po pijesku.. Sve oko mene je blistalo, tišina, samo Galeb koji leti iznad mene.. I ja sam znala da sam sretna, da sam satkana od tisuću zvijezda, da sam postala taj mali Galeb koji želi letjeti kao sokol, da je sve moguće i da bih sad mogla pasti u taj pijesak i zaplakati od sreće..
Dok sam odlazila i penjala se po stijenama valovi su odnijeli sve.. Moja nacrtana slova u pijesku.. I Galeba više nije bilo.. Ali taj trenutak.. Taj trenutak mi nitko ne može oduzeti...
Zbog tog trenutka ja postojim..
Kada znam da sam dio svega.. Dio vas, dio nečije sreće, dio jednog prekrasnog svemira..
I da je sve moguće..
„..Stvar je u tome da se oslobodiš osjećaja da si sputan ograničenim tijelom kojem je raspon krila metar i pol i da su ti mogućnosti točno određene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru..
I Jonathan shvati da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta..“
R. Bach, Galeb Jonathan Livingston
Ljubavne igre..
Sjedila sam tako u nekoj gužvi i buci jučer sa onim mojim Puding Prijateljem. I sad kao on ima tu neku vezu.
- Pa kad si je vidio?
- U četvrtak vani, ali neću joj još poslati sms.
- U četvrtak?? Pa danas je ponedjeljak!
- Ona je sad na redu. – i ljutito otpije gutljaj čaja.
- Pa mjesec dana već petljate, kako misliš "ona je na redu"??
- Zato jer sam je ja pozvao u četvrtak i sad nek si misli zašto se ne javljam. Nemoj me ni pokušavat nagovoriti. Rekao sam ti da više nikad neću biti puding i točka!
- Isuse Danijel, pa pozvao si je u glupi klub, to nije izlazak!
- Ja sam poslao sms u nedjelju, onda se ona javila tek u utorak i to .. i onda.. pa sam ja…
I onda sam se negdje usput u svemu tome izgubila. Nasreću je došla Sanja.
- Ne pitaj ništa. Nije se javio od petka, idiot jedan!
- Kakvog petka?? Vas dvoje bi se baš mogli utješit. Pa javi mu se i pitaj što mu je.
- Jesi luda??? Di ti živiš??? U nekoj NigdjeZemljskoj??
I taman joj mobitel zazvoni. I to je On.
- Pa javi se! – ja već izbezumljena.
- Nema šanse. Nek si misli gdje sam. Oko ponoći ću mu se tek javiti sms-om, nek misli gdje sam bila. Idiot. Ali tako je zgodan i sladak, joj, ja ću umrijeti za njim.. A da se javim..? Ne, neću, idiot, sad se tek javlja! Nek si misli!
Isuse…
Ja mora da stvarno živim u NigdjeZemljskoj.. Ili nekom DragonFly landu.. Sve sam to nekako zaboravila.. Nakon što par godina provedete u jednoj Zemlji, zaboravite kako to izgleda na nekim drugim Planetima.. U nekim drugim dimenzijama..
I onda se sjetim svega..
I onog tipa što je ličio na Brad Pitta i sjetio se nazvati tek u petak nakon što sam mu dala broj u subotu naravno, pa sam mu rekla da bi sad radije otišla na frizuru kod najlošijeg frizera u gradu nego s njim na spoj i poklopila.
I onog tipa koji se javljao svaki četvrti dan i to sms porukom (nazvati danas očito je umijeće) dok nisam svrbobolju dobila od toga.
I onog tipa koji – e ovo je sad stvarno fenomen – koji se javio ni manje ni više nego 3 mjeseca nakon što sam dala broj, pa mi je jedno dobrih pola sata pokušavao objasniti tko je zapravo on i gdje smo se mi to upoznali i kako je cijelo vrijeme mislio na mene.. Yeah, right..
I sjetim se puno toga što sam htjela zaboraviti.. I davno zaboravljenih klupa i neprespavanih noći i sjetim se svega..
I onda pomislim što me sve još čeka u životu.. I onda mi bude loše.. I onda mi se cijeli svijet nekako zavrti.. I onda pomislim na sve to..
I kako bih voljela otići negdje.. Negdje daleko..
Negdje sama.. Neka pusta plaža.. Neki kokosov orah i neka plima.. Da legnem u pijesak i da se spusti noć.. Da napravim dvorac od pijeska i da pustim da ga valovi odnesu.. I da je neka vatra u daljini… I da napišem pismo.. Njemu nepoznatom.. Kratko pismo.. I da mu kažem sve.. Sve što mogu reći u dvije tri rečenice.. I da uđem u vodu i razderem ga na sto komada i pošaljem valovima da mu ga nose.. I da zaspim nježno.. Negdje u plićaku.. Dok netko u daljini gitaru svira..
I kad otvorim oči On sjedi pokraj mene.. I otvoreni kokos.. I jedan mali papirić.. Gdje piše.. Dođi..
I ja ću ga pogledati u oči.. Ogromne.. Maline..
- Kako si znao..?
- Eto.. iz snova..
I ja ću ponovno zaspati.. Dok daleko valovi nježno udaraju u stijene...
Sve je u očima.. Maline..
Ima jedna djevojka.. Sa ogromnim očima..
Prišla mi je dok sam sjedila na hladnom zidiću i suzdržavala se da ne zaplačem. Bilo je to jedno ljeto u dalekoj stranoj zemlji.. Sparno ljeto, tišina u neko kasnije poslijepodne.. Držala sam kovanice u ruci i pogledom tražila telefon.. Čemu, pomislila sam, koga uopće nazvati.. Svi su tako daleko..
-Nećeš se sad valjda rasplakati?- rekla je. Pogledala sam u njene ogromne oči. Bila je to jedna polucrnkinja koju sam znala onako, u prolazu..
-Ne znam što mu je.. Samo je stao. Bio je tu neki mehaničar.. Previše mi je to novaca, a krećem na put.. Ne znam što ću napraviti..
Sjela je do mene na hladan zidić.
-Moj tata zna popravljati aute. Ali on živi daleko nažalost..
-Nemam novaca dovoljno..Preskup je popravak.. Ne znam..
-Ne nisi me dobro razumjela. Nazvati ću ga pa ću ti javiti. Znam gdje ću te naći.
I otišla je. I ostavila me potpuno zbunjenu.
Uzela sam kovanice i otipkala broj.
-Halo.. čula sam u daljini muklo.
-Tata.. naslonila sam se na zid i skoro se rasplakala. Kao mala mezimica, kao mala djevojčica.. Neki remen je otišao, rekla sam, baš pred put, kako ću sad vidjeti ocean..
-Ne plači, znaš da će biti sve u redu..
Da, ali ne ovaj put, ovaj put se stvarno neću snaći..
…..
Prošlo je par dana kad mi je prišla dok sam sjedila na zidiću zamišljena i jela jabuku.
-Auto ti je na onom parkiralištu pored benzinske, zar ne? Sutra će doći moj tata, ima kamion, odvesti će ga doma pa će ti ga popraviti.
-Hvala, ali nisi razumjela, nemam dovoljno novaca za to..
-Rekla sam ti da se ne brineš, zar ne?
Gledala sam u njene oči i nisam vjerovala što mi priča.. Tu mora biti neka caka.. Nešto tu mora biti.. Doći ću kod nje doma i čekati će me neki razbijač koji će me oteti, prodati u bijelo roblje, silovati i onda dati nekom starom čovjeku koji će me zauvijek zaključati u stari podrum kakvog se djevojčice poput mene užasavaju.
-Ajde, vjeruj mi sve će biti dobro.. Dođi..
Pogledala sam u njene oči.. Ogromne.. I otišla sam.. Naivna sanjarka koja vjeruje u dubinu očiju, otišla je.. Bez straha, bez sumnje.. Dignula sam se i otišla za njom..
…..
Usred šume nigdje nikoga. Samo mala brvnara i pas koji trči ususret. Miris ljeta, neke daleke pjesme.. I ona kako mi daje sok, mačka u kutu, zvuk klavira u nježno predvečje..
Na odlasku sjedajući u svoj besplatno popravljen auto, pitala sam:
-Zašto? Više me nikada nećeš vidjeti.. Ne mogu ti se odužiti nikako..
Samo se nasmijala i rekla kako mora potražiti psa prije nego mrak padne.. Prije nego se okrenula pogledala me i rekla:
-Odužiti ćeš se ti već nekome drugom.. Pomoći ćeš mu kad će mu to biti najpotrebnije.. I.. Zbog mene ćeš vidjeti ocean. To mi je dovoljno.
Vozeći se kroz mrak nepoznate šume sa Njim (sve o Njemu u jednom drugom postu), naslonila sam glavu na staklo ne vjerujući što sam doživjela upravo.. Toplinu nekog srca, dar bez povrata.. Onda kad sam to najviše trebala.. Onda kad sam to najmanje očekivala..
……….
Dok sam bosim nogama trčala po pustoj plaži sa prijateljima, nekom davno ostavljenom oceanu i smijala se, pomislila sam na Nju..
Bože, život je tako prekrasan..
I koliko god udarca primila, koliko god mi puta život pokušao slomiti krila, ne, rekla sam nježno.. Ne, ne ide to tako kod mene, živote.. Krila su mi prejaka, presnažna da ih neka bura slomi.. Ne, ne, ne ide to tako kod mene, živote.. Srušiti ćeš me, pasti ću na pod sama i krhka.. Ali vjerujem.. Vjerujem da će uvijek biti neka nježna ruka koja će mi podići glavu i reći..
- Nećeš se sad valjda rasplakati..?
….
I on.. Doći će.. Uzeti me u naručje i nositi kroz trnje i maline.. Obaviti ću nježno ruke mu oko vrata i šapnuti mu..
-Nisam dala da me život slomi, ne, čekala sam te.. Svi Oni su mi pomogli da te čekam.. Nisu dali da se slomim… Vidiš li, čekala sam..
Zagrliti ću ga snažno, a on će mi dati malinu..
-To je zato.. Jer vjeruješ u život.. Jer naivno vjeruješ u ljude i njihove oči.. Ogromne.. Jer vjeruješ u mene..
I ja ću zaspati dok me On nosi kroz trnje.. I maline.. Nježno.. Sanjivo.. Bezbrižno..
Pa što ako sam sanjarka..
Pa što ako sam vječna sanjarka… I što crtam kistom boje po papiru života..
Pa što ako mogu satima ležati u travi dok mi sunce miluje lice.. I voziti se uz more zamišljena..
Pa što ako vjerujem da je On sad negdje sam i zamišljen.. I misli na mene.. Nepoznatu..
Pa što ako plivam u suprotnom smjeru plime.. Nisam još umorna, ne..
Pa što ako ne volim spavati i ako volim jesti naranče noću.. Možda i njega taj miris podsjeti na mene.. Nepoznatu..
Možda zrikavci samo meni pjevaju neku znanu pjesmu..
I možda me ujutro probudi sunce kako me nježno grije.. A možda me probudi i on.. Možda..
Neka sam sanjar.. Sanjat ću i dalje..
Hodati ću gradom i sa osmjehom na licu pozdravljati neznance.. Tko zna.. Možda mi se on osmjehne.. A onda..
Tko zna..
Samo još jednom da mi duša zatreperi.. Samo da još jednom osjetim što znači voljeti..
Samo da još jednom.. Osjetim miris naranča u nekom poljupcu.. I onda ću znati.. Nisam sama.. Ne..
Nesanica..
Pitao me jednom netko drag..
Zašto ne možeš spavati noću..?
Bila je ta jedna davna noć. Ili je to bilo i noćas..? Ne znam više.. Miris u zraku ispunjen narančama koje sam netom pojela, na televiziji stari film.. Jeste primijetili kako noću nikad nema dobrih filmova? Ležala sam potrbuške na krevetu i vrtila programe, satima.. Lupkala sam bosim nogama jednu u drugu kao mala djevojčica, netom zatvorena knjiga, mrvice čokolade i kora naranče.. Ako bih dobro zatvorila oči mogla bi osjetiti miris nekog davnog zaboravljenog čaja.. Mah.. I prevrtila sam kazetu.. Uvijek imam jednu te istu kazetu koju vrtim i vrtim u besanim noćima.. Makar znam da na laptopu mogu pogledati najnovije filmove, neke stare izlizane kazete i miris naranče me jedine znaju uspavati..
Glupavo, da..
I bila je ta jedna davna noć. Ili je to bilo i noćas..? Okretala sam se u krevetu, ležeći potrbuške, pa na leđima, cijelo vrijeme pritiskajući puce na daljinskom..
Neka djevojka je rekla:
- Ne volim ga! Ne želim ga! Moje srce ne gori za njim! Maštam Njega.... Maštam da je tu..
- Maštaš nemoguće!
Pogledala je ljutito, okrenula se i otrčala niz stepenice..
Neznanče moj.. Možda dok sanjaš ti uđem u sobu.. Prstima ću nježno hodati po hladnom podu bosim nogama.. Poljubiti ću te i ti ćeš reći..
- Jela si naranču..
- Ne, pila sam onaj naš čaj.. Zaboravljeni..
Hodala sam tu noć bosa po kući. Ili je bilo i noćas..? Otvorila sam vrata da osjetim hladnoću, da me razbudi, ne želim nikada više zaspati.. Jer znam.. Znam da ćeš mi ujutro opet biti stranac.. I da te još uvijek nisam našla..
U daljini negdje, miris čaja i naranče.. Samo meni znane naranče.. I neka izlizana prašnjava kazeta..
