...DragonFly...
Moj skriveni svijet..
Ima taj jedan moj svijet..
Skriveni..
Tajan…
Ali ako želite pokazati ću vam..
Samo morate zatvoriti oči..
Oči ništa ne vide..
Ako me ugledate na cesti..
Ja sam žena.. Poput drugih koračam..
Stati ćete možda uz mene na semaforu.. Možda me pogledate na trenutak.. Prije nego se zeleno upali..
Stati ćete možda uz mene u zadimljenom klubu.. Popiti ćemo možda piće na šanku.. Smijati ćemo se… Ja ću vam se nagnuti preko šanka i šapnuti nešto.. Volim šapate u noći..
Stati ćete uz mene možda dok radim.. Dok ozbiljno koračam cestom.. Sudariti ćemo se dok službeno pričam na mobitel..
Reći: Oprosti..
I nastaviti dalje..
I da…
Biti ću vam žena.. Poput svake druge..
Ali ima taj jedan svijet…
Koji na cesti vidjeti nećete..
Koji u klubu prepoznati ne možete..
Koji dok se sudaramo shvatiti nećete…
Svi mi te svjetove imamo.. Koje oči ne prepoznaju…
Jedna druga dimenzija..
Jedan drugi svijet..
U kojem gubiti se volim…
U kojem ponekad pomislim da mi je stvarniji od ovog..
Ali tko mi može reći da nije..?
Volim sjediti s nekim na terasi.. Sunce je.. Taj netko se smije..
Ja neću gledati koju boju majice ima.. To me ne zanima.. Neću niti pogledati koji mobitel ima.. Ne zanima me puno što je radio taj dan, koga je vidio.. No znati ću vam reći ima li rupice kad se smije.. Da li mu glas zadrhti kad priča o nečemu.. Voli li jagode.. Voli li leći u mokru travu…
Tako volim čitati ono što se ne vidi…
Tako volim osjetiti ono što se ne kaže..
Nazovite me sanjarom…
Nazovite me luckastom..
Nazovite me kako želite…
Ponekad poželim.. Dok sjedim u mraku ispred kuće i noć je i cijeli svijet spava.. Poželim kad bih mogla uzeti nekog za ruke i izgubiti se u tim nekim dimenzijama.. Onima koje oči ne vide..
Jer tko mi može reći da te dimenzije ne postoje..?
Svih ću poslušati… Znanstvenike cijelog svijeta…
Ali znam da odgovor na moja pitanja neće imati…
Kako mogu dovršiti rečenicu nekome koga ne znam..? Kako mogu osjetiti nešto što se riječima ne može opisati..? Kako mogu za nekoga koga prvi put sretnem osjećati da ga čitav život znam..?
Recite mi da to postoji.. Da to nije samo moj izmišljeni svijet..
Da ste i vi usamljeni.. Među tisuće ljudi.. Da imate nešto što se ne vidi.. Da kad ste s nekim osjećate, da čitate između redova.. Da sanjarite.. Da ne hodate ispraznim pogledom kroz svijet.. Da kad dirate korice neke nepoznate knjige osjetite neki zov daljine.. Da kad gledate zalazak sunca da vas neki osjećaj stisne..
Taj osjećaj iz neke druge dimenzije..
Oku nepoznate..
Oku nevidljive..
Znanstveniku neobjašnjive…
I ako me ugledate.. Da, ja sam žena poput svih..
Hodam svijetom čvrsto na nogama..
Ali ne gledam očima… Nikad vas očima neću gledati…
Jednostavno.. Recimo da živim u nekim drugim dimenzijama…
Ali tko mi može reći da one nisu stvarnije od materijalnog svijeta…?
Tko mi može reći da nisu one razlog zašto smo živi…?
Jednostavno…… Nazovite me Sanjarom…… Koji hoda poljima života……. I probuditi nikada se ne želi…..
Fields of gold
..Ponekad zaboravim na bojice skrivene u prašnjavoj ladici..
Ponekad ih se sjetim u tmurnoj noći.. I ja ih vadim i crtam.. Satima..I lijepo je crtati po papiru..I lako je crtati po papiru.. Ali crtati po životu.. Probajte crtati po životu.. Slika je sasvim drugačija.. Osjećaj je sasvim drugačiji..
Zaboravim katkad da je kiša samo kiša. I da je lijepo dok mi rominja po licu. I da je lijepo sakriti se u kutu sobe i slušati pljusak, ali da se probuditi treba.
Jurila sam sinoć ujutro, trčala po sobi da ne zakasnim, oblačila jaknu i rukavom zapela za jednu čašu punu olovaka koje su se rasule po podu sobe.. Nabrzinu ih dižem, jer zakasniti ne želim i odjednom između olovki ugledam svoj kist s kojim volim crtati, ali sam mislila da sam ga izgubila..
I nasmijem se, ne mogu da se ne nasmijem.
Znate li kako postoje neke stvari koje izgubite i tražite ih danima i danima, sve prekopate, svaku ladicu okrenete i onda odustanete i zaboravite..
I onda shvatim kako je zapravo čitavo vrijeme bio tu, pred mojim očima, samo među toliko olovaka je katkad teško primjetiti kistove..
I onda shvatim kako je zapravo puno toga čitavo vrijeme mi pred očima, samo je katkad teško uočiti ružu među silnim korijenjem..
I ja tako blesavo, a žurim, a pospana sam, izletim iz kuće, čekaju me već vani, na poslovni put idem.. I tako ja blesavo, a pospana sam, uletim u auto sa kistom..
-Znaš, nemoj me krivo shvatiti, ali tamo gdje idemo kistovi ti neće trebati, kaže mi šefica i nasmije se.
-Mislila sam da je tehnička, zbunila sam se skroz.. promucam.
-Ajde ti još malo odspavaj.. Nadam se da nisi obukla različite cipele, kaže kolega i svi se nasmiju.
I ja se nasmijem. Onako glupavo, sa kistom u ruci..
I mi krenemo..
I sunce je…
I nakon toliko dana kroz staklo više ne vidjeh kapi kiše koje klize, već sjenke koje mijenjaju oblike pred mojim očima, obasjano drveće, kamenje.. I sve nekako sjaji, još je mokro od kiše, i prelijeva se u tisuću boja..
I ja zatvorim oči..
I ja shvatim…
Možda nikada slikarica ipak neću biti. Možda neću imati svoju galeriju, biti okružena slikama maslina i naranči.. I možda neću moći otvoriti bocu vina između njih, sjesti na hladan pod i oguliti naranču..
Ali tko mi kaže da bih sretna bila..
Jer tko mi kaže da nije važnije i teže crtati kistom po nijansama života..
Obojati mjesec..
Obojati oči..
Obojati dušu…
Jer niti jedan slikar obojati dušu kistom nije mogao..Jer oči na slikama ne vide dušu.. One je osjete..
I ja shvatim…
Da možda nikad svemir neću vidjeti.. Stati zadivljeno pred tisuću boja koje me okružuju..
Ali tko mi može reći da bi sretna bila..
Jer tko kaže da nije važnije leći u travu s nekim, zatvoriti oči i prošetati galaksijama držeći se za ruku..I ostati zadivljena pred bojama srca nečijeg.. Pogleda nekog..
Pa što ako genijalci nismo.. Pa što ako novu teoriju relativnosti smisliti nećemo.. Pa što ako neću nikad svirati ispred tisuću ljudi na klaviru i što mi pljeskati neće i bacati ruže…
Jer možda nije bitno genijalac biti. Možda nije važno izmisliti lijek protiv raka.
Možda je važno samo samo dobro znati uzeti kistove i obojati sve.
Ispuniti se bojama.
Naći samo svoj put kroz livade i šume, jesti jagode i vrtiti se u krug…
I ja shvatim…
Da neću više dopustiti da se podignem i odem sa stola kad mi život loše karte podari..
Jer možda nije bitno kakve karte dobijemo.. Jer možda nije bitno s kojim profesionalcima igramo..
Možda je najbitnije zaigrati..
Kažu da život hrabre voli..
I ja se ustajem na svojim ruševinama, nasmijem se, potražim u prašini neke drage stvari skrivene ispod napuklih zidina, stavljam ih u svoj ruksak i odlazim naći livadu gdje ću ponovno izgraditi svoju tvrđavu.. Novu.. Sjajniju.. Čvršću..
Jer ponekad je lijepo rušiti..
Jer shvatim.. Da se može ruzinavu tvrđavu obojati i staviti se mogu nove zavjese..
Ali ruzina se uvijek osjeti…Njen miris te prati dok hodaš bos praznim prostorijama..
Zato bez imalo straha ja koračam životom..
Ajmo se uhvatiti za ruke i obojati sve.. Kist sam pronašla.. Idemo obojati život..
Ujutro sve drugačije izgleda..
Idemo pronaći polje žita..
Želim potrčati bosa u bijeloj haljini.. Vidjeti svoj odraz u jezeru.. Ajmo se uhvatiti za ruke i zavrtiti.. Pasti i zaspati..
Hajde živote, baci novu kartu na stol.. Ovaj put sam spremna.. Ovaj put ću zaigrati..
….Možda se pronađemo među ruševinama nekim…Ja ću te potražiti… Dignuti kamen i objasniti da je kamen samo kamen.. I da se sve ponovno izgraditi može..
Šapat djeteta..
I kažu..
…Životne bitke ne dobivaju uvijek ni najjači ni najbrži. No prije ili kasnije, pobjeđuje onaj tko misli da može. Sve je stvar stava.. Sve je stvar Tvog stava..
…….
I imam ja tog malog nećaka od brata koji živi na gornjem katu kuće.. I stalno nešto trči okolo.. Gleda zadivljeno u žbunje, skače po lokvama, podigne kamen i gleda ga kao da dragulj vidi…
I kažem mu katkad..
-Dan je divan, ajde zagrli me.. I on bez razmišljanja skoči na mene sa sjajem u očima i padnemo skupa na krevet smijući se..
I podignem autić katkad i brujim po zraku s njim i kažem..
-Auti će uskoro letjeti po zraku, pogle ovako.. i objasnim mu cijelu svoju teoriju dok me zadivljeno gleda otvorenih ustiju.
I kažem mu katkad..
-Ti si najdivnije stvorenje na svijetu. Reci, tko je najhrabriji dječak?
-Ja, poskoči i uzvikne snažno…
I kad se ljutim, pokažem na ormar..
-Sjećaš se tko se tamo skriva? I on se pogne i ušuti.. I znam da gleda i zamišlja crvene i crne patuljke..
Eh…
I onda se upitam..
Kad smo to prestali vjerovati?
Kad smo djeca, vjerujemo u sve.. I ništa nam čudno nije..
Ni to što mikser čudno zvuči i onda iz njega izađe smiješana kaša voća, to je normalno.. I što preko nekog aparata možemo čuti baku sa sela.. I što sjednemo u neku kutiju i odvezemo se negdje daleko.. I sve nam normalno bude, kao da je sve oduvijek tu… Ništa nam neobično nije..
I ništa strano nije.. Da ste kao djeca vidjeli leteći tanjur iznad glave kako vam leti.. Pa da, ok, to je leteći tanjur i leti, neka leti..
A sad.. Ma je, šta sanjaš, ajde de, probudi se.. to ne postoji i postojat neće..
I da kao djeca pomislite.. Mogu ja to, želim to.. Pa da, mogu to, želim to.. Ja sam najhrabriji dječak na svijetu..
A sad.. Ne, ja sam blesav.. To je nemoguće.. I pognete glavu i pokrijete se dekom u hladno predvečerje.
A tko kaže?
Tko odlučuje na ovom svijetu što je moguće i što nije moguće?
Recite mi, jer me zanima..
Jer moj nećak i dalje misli kako je sve moguće.. I vjeruje u leteće tanjure i crvene patuljke. I zna da je najhrabriji na svijetu..
Ali da.. Reći ćete.. On je dijete…
Ali zar ne bismo svi trebali biti djeca? Koja sa čuđenjem gledaju svijet i šapuću.. Sve, sve je moguće..
Jer.. Recite mi.. Tko odlučuje na ovom svijetu što je moguće i što nije..?
Jer ja odgovor znam..
A znate i vi..
Da, šapnut ću vam…
Čovjek određuje, sami određujete..
I zato probudite ono dijete u sebi. Pogledajte svijet, zamislite leteće tanjure.. Crvene patuljke.. Zamislite sve što želite.. I samo krenite.. Jer sve je moguće..
I dijete u meni šapuće i ja taj glas zatomiti ne mogu..
A šapuće stalno..
Posebna si i sve je moguće.. Samo kad u to vjeruješ…Hajde, raširi krila i poleti kao galeb.. Hajde, oceani te čekaju…
Hajde, hajde, zatvori oči i zapleši…
Jezik bez riječi..
-Stvarno ideš?
-Idem.
-A ne znaš uopće tko je ta djevojka?
-Ne, nikad je upoznala. Samo preko interneta.
-I spavat ćeš dve noći kod nje bez beda?
-Hoću.
-Vas dvije sa nekim tipom sa neta, koji će isto spavati kod nje? Ti si luda.
-Ne. Ja samo dobro čitam između redova..
……….
I mogla je biti ludost.. I moglo je ispasti katastrofa. I da, obje smo smislile plan B (tipa: moram hitno doma, obiteljska situacija.. Ili moraš hitno doma, obiteljska situacija.. : ))
Ali bio je taj jedan trenutak. Blogerski trenutak. Kad nakon cjelovečernjeg tuluma svi spremni za van izađu iz sobe, i samo troje blogera koji namjeravaju popiti još samo jednu čašu ostanu i leže na jednom malom krevetu.. Bobe kulerica sa nogama na zidu i šarenim čarapama, ja sanjarka kako ležim preko nje, Frifol dragi dječak kako bi najradije ležao preko obje, ali je prepristojan pa se bori sa rubom kreveta i svako toliko zamalo pada na pod.. I fotoaparat u zraku i Frifol kako se očajno trudi u ležećem položaju s fotoaparatom u zraku uhvatiti svih troje u kadar, i kako Bobe uvijek izvisi iz slike, pa se ljuti… Pa se slatko nasmije, pa se naljuti.. Pa više ne znamo jeli se smije ili ljuti..
I taj jedan trenutak kad u jednoj minuti svi troje zaspimo.. I ta jedna minuta kad Balašević svira i kad u toj minuti svi troje zaspimo.. Samo minuta. Možda malo duže, možda malo kraće..
Ali nekako..
Ma znate..
U jednoj minuti, možda malo duže, možda malo kraće, tisuću slika mi se izvrti pred očima.. Znate, onim mojim sanjarskim očima..
Shvatim kako smo se možda mogli sresti nekad na ulici i samo proći jedno uz drugo. Kako smo mogli sudariti se, nasloniti jedno na drugo u nekom tramvaju.. A ne bi se niti pogledali…
Sjetim se i Zvončice, one od Petra Pana, koja mi je, zamislite, susjeda..
Da, da, susjeda.. I kako smo sjedile na kavi nedavno, smijale se kao da se znamo dvadeset godina već, kao da smo zajedno odrasle, rekla sam joj neke stvari koje se ne usudim reći nekome koga vidim svaki dan.. I kako zapravo jedva čekam novu kavu.. Slušati je kako se smije..
A koliko puta smo možda pred isti izlog stale.. A da nismo toga ni svjesne bile.. A da se ni pogledale nismo..
I shvatim kako sam zapravo pišući blog dopustila sebi da zagrebem ispod površine i započnem gledati na ljude s jednim sasvim drugim očima.. Kako sam dopustila srcu da gleda kroz život..
I nismo se uopće odvajali. Frifol je čak i vreću za spavanje ponio.. (Makar je pristojno natuknuo da bi bilo fora da svi troje zaspimo na malom krevetu onu večer..:))
I dva sata prije nego sam otišla, okrenula sam se Frifolu. Šutjeli smo bili jedno par minuta.
-Pričamo sad tu neke gluposti, smijemo se, i šutimo.. I znam da mi sad uopće o nekim stvarima ne pričamo, ali to nije ni potrebno..
-Razumijem, prekinuo me.
-Nekiput riječi nisu niti potrebne. Ljudi se razumiju i bez toga. Onako, kao telepatija.. Bez riječi..
Samo je šutio i smijao se kao dječak.
I ja sam znala da je razumio. Jezik bez riječi.
I ja znam da me Bobe razumjela. Makar smo se čitavo vrijeme glupirale i smijale, znam da joj neke stvari ne moram niti reći. Da se neke stvari razumiju bez potrebnih analiziranja. Da su nam se srca spojila na neki način na koji ja to ne mogu objasniti.
Jezik bez riječi.
Igre prstima. One kad dotaknete nekog.. Kad se prsti dotaknu.. Kad se igrate nečijim pramenom kose..
Nježno sviranje gitare..
Ponekad pokušajte razumjeti nešto bez suvišnih riječi. Pokušajte poslušati između redova. Poslušajte srce. Ono zna. Jer ono osjeća.. I čita između redova..
I ako vam se netko svidi preko bloga.. Prijateljski i kako god već..
Odite.. Jednom se živi..
Samo sanjarski osmijeh ponesite..
I spremite se na igru prstiju.. Na jezik bez riječi..
………….
I ja znam da mi Bobe sutra neće svirati opet gitaru.. I na tren postati mala sanjarka koja zatvori oči i pjeva nježno..
I ja znam da se sutra neću opet sa Frifolom napiti i smijati se.. I da se neće zbunjen vrtiti autom oko kvarta dok mu Bobe objašnjava kako je opet krivo skrenuo..
I ja znam da neće biti puno prilika vidjeti ih često..
Ali..
Ali tko kaže da se prijateljstvo mjeri u količini vremena što ga provedete s nekim?
………….
Poslušati srce.. Poslušati jezik bez riječi… Jezik što ga srca pričaju..
Wild horses
Radite li ludosti?
Onako, spontane ludosti od kojih srce jače zakuca..
Recimo, volite li život i bez ustručavanja kao pravi sanjari trčite prema svakom izazovu?
Ili radije sjednite u udobnosti doma i slušate neku glazbu.. I gledate kako život prolazi…
Recimo, biste li bez ustručavanja skinuli cipele i skakali s nekim po pustoj plaži, uzeli se za ruke i vrtili.. I pritom, dopustili zaprljati nove hlače..?
Dopuštate li sebi biti sretnim, ali onako istinski.. Shvaćajući svaki dan kako je zrnaca pijeska u pješčanom satu sve manje..
Ili smatrate da je zrno samo zrno, i kao takvo ništa ne znači..
Jer što je zrno naspram čitave vječnosti..
Ništa, reći će mi netko.
Sve, reći ću ja.
Za samo jedno zrno moliti ću nebesa, za samo jedno zrno skakati ću po barama, za samo jedno zrno..
I opet je prošlo.. Sad dok pišem.. Osjetite li?
Dopustite li sebi raditi sitne gluposti..?
Ono ako poželite hodati po kiši.. Pa hodajte, niste od stakla, nećete odmah se razboljeti.. A kapi kiše su tako divne kada padaju po licu..
Ono, ako poželite valjati se po snijegu s nekim i raditi anđele.. Pa bacite se u snijeg, pa što ako će vam cipele biti mokre.. Tako je divno sjediti omotan dekom sa toplim čajem u ruci..
I ono, ako poželite voziti se čitavu noć, otići negdje daleko i spustiti sjedalo u autu i gledati zvijezde.. Pa zašto ne, pa što ako se budite rano.. Odite..
Jer nećete se sjećati ovog sada dana jednom kad budete sjedili usamljeno u kutku svog stana i gledali neku novu djecu kako se igraju pod prozorom.. Dana u kojem ste dopustili da vam razum određuje sudbinu, u kojem niste dopustili one male sitne ludosti..
Da, da, one ludosti radi koje se svako zrno pijeska isplati.. One ludosti koje se pamte..
Vjerujte mi, sjetiti ćete se svake..
I osmjeh će biti na licu..
Jer ćete znati da ste živjeli. Da niste dopustili da vas razum vodi kroz život.
Jer.. Jer ponekad mi se čini da sam samo sretna bila kad sam dopustila glupavom srcu da me vodi kroz život..
Kad sam odbacila razum..
Kad sam potrčala poljem i uhvatila divljeg konja u galopu..
Kad sam..
Kad sam živjela kao da sutra ne postoji…
…………………
I danas sam sjedila za ručkom sa obitelji.
-Idem sutra u Zagreb na vikend.
Nisu ništa reagirali, ionako su navikli na moja lutanja.
-Kod koga?
-Jedne djevojke s kojom komuniciram preko bloga. To vam je inače dnevnik na internetu. Zovem je Bobe. Biti će tamo i jedan dečko kojeg sam već upoznala, pili smo bambus u finim čašama neki dan, pa eto rade neki tulum za mene. Pa ću spavati kod nje, ako je to ok. Nisam je nikad u životu vidjela, ali je znam više od neznam, Dunje primjerice.
I smijeh, i veselje, i kako je smiješna ova mala…Kako uvijek zna luckaste viceve pričati..
Dobro, rekla sam i prinjela žlicu juhe usnama, nasmijala se s njima, da baš sam luckasta da, kažem, ma uvijek smiješne viceve pričam..
*Bobelline draga djevojko šarenog srca, Frifol dragi.. Jedva čekam da vas zagrlim!! Ali onako, znate, jako, koliko mi mojih 55 kg dopuštaju: ) Ma da, znam da znate… Vidimo se sutra!!!
I.. i..i.. biti ću zbunjena prvih 5 minuta: ))))
No heart has ever suffered when it has gone in search of it`s dream..
P.Coelho
Pik, spas za sve..
…Mora da je besposleno gore na nebesima…
Đ. Balašević
Ne sjećam se točno kad smo se Bog i ja posvadili.
Dali onda kad sam postala svjesna koliko djece živi gladno, što se u ratovima dešava, dali onda kad sam shvatila da život nije igra i da nije sve šareno i u bojama..
Ili onda kad je moja teta odlučila otvoriti prozor svog stana i skočiti sa višekatnice u duboki mrak…
I niti poruku mi nije ostavila, a kako svoje djece nije imala, praktički je mene odgojila..
I nije bila dobro u zadnje vrijeme, rekli su mi... I živci su joj valjda popustili.. I razmišljati trevezno više nije mogla..
I bila sam dijete, i dragali su me nježno po kosi i govorili, ali nitko nije znao za uglednog oženjenog doktora kojeg je voljela kao mlada, prekrasna vesela djevojka, s kojim je zatrudnjela i koji ju je možda u istoj takvoj mrkloj noći prisilio da se riješi djeteta, u noći u kojoj je zamalo umrla i ostala bez mogućnosti da ikad više u kući vidi dječji osmijeh..
I nitko nije znao kako ju je osramoćena obitelj natjerala da se kao oštećena roba oženi za mladića, koji je eto, volio malo popiti, i ruku podignuti, ali ju je htio.. Nikome nije htjela priznati, sve je u sebi čuvala..
-Bila su drugačija vremena, moraš razumjeti, rekla mi je majka.
I ja sam dijete bila, ali se sjećam da smo znale sjediti u travi, kako mi je radila pletenice u kosi i kako se smijala.. I kako je uvijek neprimjetno ušutila kad je on prolazio.. I kako me je tjerala doma kad je došao doma teturajući..
-Umoran ti je dragi tetak.. Pusti ga da se odmori.. Ajde doma..
I taj dan dok sam obučena u finu crnu suknjicu kretala prema vratima auta na zadnji ispraćaj, zastala sam.
-Ne idem, rekla sam.
-Kako ne ideš? uzviknula je majka – Pa moraš ići, pa to ti je tvoja draga teta, moraš otići..
-Neću! Ne volim je više!, i zaplakala sam snažno..
Nisam mogla otići. Toliko sam se naljutila na nju, toliko gorčine je u mom srcu bilo.. Toliko ljutnje i bola..
I sjećam se mame kako na koljenima preda mnom kleči i moli da uđem u auto i kako me dragaju po kosi i objašnjavaju svašta..
-Samo uđi u auto zlato mamino…
Ali ja nisam ušla. Ne pitajte. Nisam mogla. Što je dijete moglo znati..
I ja sam sjedila čitavu noć. I zaplakala sam jako.. Onako kako samo djeca znaju… Naljutila se i na Boga i na nju.. Kako je samo mogla.. Kako je mogla tek tako me ostaviti..
………
I tako je vrijeme prolazilo. Pred djetetom otvorio se jedan drugi svijet, koji nije samo šaren, koji ne miriše uvijek na zumbule u proljeće i kako srce sve teže kuca i kako se dah sve češće zadržava u plućima…
Kako ponekad samo neka daleka pjesma zna izliječiti usamljenu dušu..
I ogledalo koje sam imala o životu razbilo se u sto komada..
I pokušavajući pokupiti sve te komade i opet ih složiti, ponovno sam se izgubila..
Ruke su mi od slaganja zakrvarile, komadi su se previše urezali u nježne ruke…
………
I onda u jednoj usamljenoj večeri sjetim se nečega…
Sjećate li se igre skrivača kad smo bili mali? Pa bila je ta moja sestrična.. Koja se uvijek toliko dobro sakrila da je nikada nismo mogli pronaći. Uvijek je našla neko svoje mjesto i koliko god smo je tražili nikad je nismo uspjeli pronaći.
I jednom, već umorni i ljuti, sjeli smo na obližnje klupe i počeli pričati i smijati se.. I tako je zasigurno već i sat prošao, već smo i zaboravili na nju, dok se skrivala negdje.. Sama.
I onda odjednom prizor.. Baka koja ju vuče za ruku prema nama i dere se na nju..
-Daj da te pronađu već jednom!! Kako ne shvaćaš, bit igre je da te nađu, što ćeš satima sjediti u tim grmljima dok se drugi zabavljaju?
Često je tako baš i u životu. Zaboravimo kako bit igre nije skrivanje, već onaj radostan trenutak kad nas pronađu.. Možda se i zato nikad nismo previše skrivali, jer smo željeli biti pronađeni.. Onaj smijeh kad nas netko povlači iz grmlja.. No ponekad vjerujem da se ljudi previše sakriju, zaborave da trebaju biti pronađeni.. Zaborave da bi trebali dopustiti da ih netko pronađe i povuče za ruku..
Ponekad se predobro sakrijemo, a možda da dopustimo da nas otkriju, da nas pronađu sve bi bilo drugačije...
Pik, spas za sve....
Svima koji se predobro skrivaju.. Dopustite da vas pronađu… Prije nego bude prekasno.. Prije nego propustite smijeh i igru..
Život je prekratak da bi se skrivali u grmlju…
…………..
I sjedim tako večeras.
I shvatim kako smo svi jedna mala bića, usamljena, sa problemima za koje nitko ne zna..
Jer kako objasniti..? Kako razumjeti bol..?
I shvatim kako prolazim pored nekih ljudi i ni ne osjetim koliko toga nose u svojoj dubini.. Koliko patnje se skriva iz širokog osmijeha…
I kako se svi ponekad umore, sakriju…
I kako ih ponekad treba potražiti u obližnjim grmljima skrivene, pasti na koljena pored njih i obrisati im nježno kapljice sa lica i podignuti ih.. Uzeti za ruku i odnijeti dio puta kroz neke šikare..
I oprostila sam Bogu. Oprostila sam i njoj.. I obećala joj čvrsto, obećala joj jako..
Kako ću se češće osvrnuti oko sebe.. Potražiti neke drage ljude skrivene u grmlju.. I ako treba pasti na koljena pored nekog.. Neću se nikada praviti da ne vidim...
Jer svi smo mi samo putnici kroz galaksije i zvjezdane prašine.. I normalno je da katkad zalutamo, da se izgubimo…
I potrebna je nečija ruka da nas izvuče iz grmlja gdje sjedimo usamljeni i odvede kroz labirint života.. Da posloži jedan dio razbijenog ogledala i zagrli nježno…
Ali pritom morate.. Morate biti sakriveni tako da dopustite da vas drugi pronađu..
……..
Trčati ću bosa galaksijama… Sa urezanim ranama na rukama od slaganja mog razbijenog ogledala.. I sakriti ću se iza prvog kamena..
Možda ću i zaspati.. Nježno i umorno…
I možda dođe netko, nađe me i prodrma..
-Hej mala.. Propuštaš rođenje jedne zvijezde, otvori oči..
I ja ću ih otvoriti..
A preda mnom će se rasprsnuti tisuću boja..
I uhvatiti ćemo se za ruke i trčati dok po nama pada zvjezdana prašina..
I sve će mirisati na naranče…
I možda je onda ugledam negdje.. Kako se smije napokon sretna.. Možda mi onda napiše pismo i objasni mi sve.. I ja ću joj obrisati mraz sa lica.. I zaplakati ćemo zajedno..
A ona će mi opet napraviti pletenice u kosi..
Pik, spas za sve..
******************************************************
…Za moju dragu tetu koja se izgubila u šetnji kroz galaksije.. Koja se sakrila u grmlju i zaspala.. Žao mi je da nisi dopustila da te itko pronađe, što si sve u sebi skrivala i što se sve tek kasnije otkrilo.. Kad je bilo prekasno..
Žao mi je stvarno.. Žao mi je što onaj dan nisam ušla u auto.. Nisam razumjela, bila sam dijete.. Nisam mogla prije oprostiti.. Moraš razumjeti, sve te godine do sada, nisam mogla.. Jednostavno nisam bila spremna..Nisam bila spremna razumjeti.. Mislila sam da si me prestala voljeti.. Da nisam bila važna.. Sada znam da nije bilo tako.. Oprosti..
******************************************************
Zločesti blog!
Uspjela ipak vratiti nekako postove i komentare.. Vidim da nisam jedina bila izbezumljena.. Joj, svi ste mi nedostajali..
Blog, ljutiš nas!!!! Skratila sam si život za dve godine od stresa! :)
Šalim se, ali pisanje i čitanje nekih tuđih misli, koje me tako često podsjete na moje.. To je prekrasno. Svi ste prekrasni..
Neobično je to, priznajem..
Neću filozofirati, idem pisati dalje:) I čitati, naravno...
