..Ponekad zaboravim na bojice skrivene u prašnjavoj ladici..
Ponekad ih se sjetim u tmurnoj noći.. I ja ih vadim i crtam.. Satima..I lijepo je crtati po papiru..I lako je crtati po papiru.. Ali crtati po životu.. Probajte crtati po životu.. Slika je sasvim drugačija.. Osjećaj je sasvim drugačiji..
Zaboravim katkad da je kiša samo kiša. I da je lijepo dok mi rominja po licu. I da je lijepo sakriti se u kutu sobe i slušati pljusak, ali da se probuditi treba.
Jurila sam sinoć ujutro, trčala po sobi da ne zakasnim, oblačila jaknu i rukavom zapela za jednu čašu punu olovaka koje su se rasule po podu sobe.. Nabrzinu ih dižem, jer zakasniti ne želim i odjednom između olovki ugledam svoj kist s kojim volim crtati, ali sam mislila da sam ga izgubila..
I nasmijem se, ne mogu da se ne nasmijem.
Znate li kako postoje neke stvari koje izgubite i tražite ih danima i danima, sve prekopate, svaku ladicu okrenete i onda odustanete i zaboravite..
I onda shvatim kako je zapravo čitavo vrijeme bio tu, pred mojim očima, samo među toliko olovaka je katkad teško primjetiti kistove..
I onda shvatim kako je zapravo puno toga čitavo vrijeme mi pred očima, samo je katkad teško uočiti ružu među silnim korijenjem..
I ja tako blesavo, a žurim, a pospana sam, izletim iz kuće, čekaju me već vani, na poslovni put idem.. I tako ja blesavo, a pospana sam, uletim u auto sa kistom..
-Znaš, nemoj me krivo shvatiti, ali tamo gdje idemo kistovi ti neće trebati, kaže mi šefica i nasmije se.
-Mislila sam da je tehnička, zbunila sam se skroz.. promucam.
-Ajde ti još malo odspavaj.. Nadam se da nisi obukla različite cipele, kaže kolega i svi se nasmiju.
I ja se nasmijem. Onako glupavo, sa kistom u ruci..
I mi krenemo..
I sunce je…
I nakon toliko dana kroz staklo više ne vidjeh kapi kiše koje klize, već sjenke koje mijenjaju oblike pred mojim očima, obasjano drveće, kamenje.. I sve nekako sjaji, još je mokro od kiše, i prelijeva se u tisuću boja..
I ja zatvorim oči..
I ja shvatim…
Možda nikada slikarica ipak neću biti. Možda neću imati svoju galeriju, biti okružena slikama maslina i naranči.. I možda neću moći otvoriti bocu vina između njih, sjesti na hladan pod i oguliti naranču..
Ali tko mi kaže da bih sretna bila..
Jer tko mi kaže da nije važnije i teže crtati kistom po nijansama života..
Obojati mjesec..
Obojati oči..
Obojati dušu…
Jer niti jedan slikar obojati dušu kistom nije mogao..Jer oči na slikama ne vide dušu.. One je osjete..
I ja shvatim…
Da možda nikad svemir neću vidjeti.. Stati zadivljeno pred tisuću boja koje me okružuju..
Ali tko mi može reći da bi sretna bila..
Jer tko kaže da nije važnije leći u travu s nekim, zatvoriti oči i prošetati galaksijama držeći se za ruku..I ostati zadivljena pred bojama srca nečijeg.. Pogleda nekog..
Pa što ako genijalci nismo.. Pa što ako novu teoriju relativnosti smisliti nećemo.. Pa što ako neću nikad svirati ispred tisuću ljudi na klaviru i što mi pljeskati neće i bacati ruže…
Jer možda nije bitno genijalac biti. Možda nije važno izmisliti lijek protiv raka.
Možda je važno samo samo dobro znati uzeti kistove i obojati sve.
Ispuniti se bojama.
Naći samo svoj put kroz livade i šume, jesti jagode i vrtiti se u krug…
I ja shvatim…
Da neću više dopustiti da se podignem i odem sa stola kad mi život loše karte podari..
Jer možda nije bitno kakve karte dobijemo.. Jer možda nije bitno s kojim profesionalcima igramo..
Možda je najbitnije zaigrati..
Kažu da život hrabre voli..
I ja se ustajem na svojim ruševinama, nasmijem se, potražim u prašini neke drage stvari skrivene ispod napuklih zidina, stavljam ih u svoj ruksak i odlazim naći livadu gdje ću ponovno izgraditi svoju tvrđavu.. Novu.. Sjajniju.. Čvršću..
Jer ponekad je lijepo rušiti..
Jer shvatim.. Da se može ruzinavu tvrđavu obojati i staviti se mogu nove zavjese..
Ali ruzina se uvijek osjeti…Njen miris te prati dok hodaš bos praznim prostorijama..
Zato bez imalo straha ja koračam životom..
Ajmo se uhvatiti za ruke i obojati sve.. Kist sam pronašla.. Idemo obojati život..
Ujutro sve drugačije izgleda..
Idemo pronaći polje žita..
Želim potrčati bosa u bijeloj haljini.. Vidjeti svoj odraz u jezeru.. Ajmo se uhvatiti za ruke i zavrtiti.. Pasti i zaspati..
Hajde živote, baci novu kartu na stol.. Ovaj put sam spremna.. Ovaj put ću zaigrati..
….Možda se pronađemo među ruševinama nekim…Ja ću te potražiti… Dignuti kamen i objasniti da je kamen samo kamen.. I da se sve ponovno izgraditi može..
Post je objavljen 25.03.2006. u 14:34 sati.