Ima taj jedan moj svijet..
Skriveni..
Tajan…
Ali ako želite pokazati ću vam..
Samo morate zatvoriti oči..
Oči ništa ne vide..
Ako me ugledate na cesti..
Ja sam žena.. Poput drugih koračam..
Stati ćete možda uz mene na semaforu.. Možda me pogledate na trenutak.. Prije nego se zeleno upali..
Stati ćete možda uz mene u zadimljenom klubu.. Popiti ćemo možda piće na šanku.. Smijati ćemo se… Ja ću vam se nagnuti preko šanka i šapnuti nešto.. Volim šapate u noći..
Stati ćete uz mene možda dok radim.. Dok ozbiljno koračam cestom.. Sudariti ćemo se dok službeno pričam na mobitel..
Reći: Oprosti..
I nastaviti dalje..
I da…
Biti ću vam žena.. Poput svake druge..
Ali ima taj jedan svijet…
Koji na cesti vidjeti nećete..
Koji u klubu prepoznati ne možete..
Koji dok se sudaramo shvatiti nećete…
Svi mi te svjetove imamo.. Koje oči ne prepoznaju…
Jedna druga dimenzija..
Jedan drugi svijet..
U kojem gubiti se volim…
U kojem ponekad pomislim da mi je stvarniji od ovog..
Ali tko mi može reći da nije..?
Volim sjediti s nekim na terasi.. Sunce je.. Taj netko se smije..
Ja neću gledati koju boju majice ima.. To me ne zanima.. Neću niti pogledati koji mobitel ima.. Ne zanima me puno što je radio taj dan, koga je vidio.. No znati ću vam reći ima li rupice kad se smije.. Da li mu glas zadrhti kad priča o nečemu.. Voli li jagode.. Voli li leći u mokru travu…
Tako volim čitati ono što se ne vidi…
Tako volim osjetiti ono što se ne kaže..
Nazovite me sanjarom…
Nazovite me luckastom..
Nazovite me kako želite…
Ponekad poželim.. Dok sjedim u mraku ispred kuće i noć je i cijeli svijet spava.. Poželim kad bih mogla uzeti nekog za ruke i izgubiti se u tim nekim dimenzijama.. Onima koje oči ne vide..
Jer tko mi može reći da te dimenzije ne postoje..?
Svih ću poslušati… Znanstvenike cijelog svijeta…
Ali znam da odgovor na moja pitanja neće imati…
Kako mogu dovršiti rečenicu nekome koga ne znam..? Kako mogu osjetiti nešto što se riječima ne može opisati..? Kako mogu za nekoga koga prvi put sretnem osjećati da ga čitav život znam..?
Recite mi da to postoji.. Da to nije samo moj izmišljeni svijet..
Da ste i vi usamljeni.. Među tisuće ljudi.. Da imate nešto što se ne vidi.. Da kad ste s nekim osjećate, da čitate između redova.. Da sanjarite.. Da ne hodate ispraznim pogledom kroz svijet.. Da kad dirate korice neke nepoznate knjige osjetite neki zov daljine.. Da kad gledate zalazak sunca da vas neki osjećaj stisne..
Taj osjećaj iz neke druge dimenzije..
Oku nepoznate..
Oku nevidljive..
Znanstveniku neobjašnjive…
I ako me ugledate.. Da, ja sam žena poput svih..
Hodam svijetom čvrsto na nogama..
Ali ne gledam očima… Nikad vas očima neću gledati…
Jednostavno.. Recimo da živim u nekim drugim dimenzijama…
Ali tko mi može reći da one nisu stvarnije od materijalnog svijeta…?
Tko mi može reći da nisu one razlog zašto smo živi…?
Jednostavno…… Nazovite me Sanjarom…… Koji hoda poljima života……. I probuditi nikada se ne želi…..
Post je objavljen 28.03.2006. u 19:32 sati.