Radite li ludosti?
Onako, spontane ludosti od kojih srce jače zakuca..
Recimo, volite li život i bez ustručavanja kao pravi sanjari trčite prema svakom izazovu?
Ili radije sjednite u udobnosti doma i slušate neku glazbu.. I gledate kako život prolazi…
Recimo, biste li bez ustručavanja skinuli cipele i skakali s nekim po pustoj plaži, uzeli se za ruke i vrtili.. I pritom, dopustili zaprljati nove hlače..?
Dopuštate li sebi biti sretnim, ali onako istinski.. Shvaćajući svaki dan kako je zrnaca pijeska u pješčanom satu sve manje..
Ili smatrate da je zrno samo zrno, i kao takvo ništa ne znači..
Jer što je zrno naspram čitave vječnosti..
Ništa, reći će mi netko.
Sve, reći ću ja.
Za samo jedno zrno moliti ću nebesa, za samo jedno zrno skakati ću po barama, za samo jedno zrno..
I opet je prošlo.. Sad dok pišem.. Osjetite li?
Dopustite li sebi raditi sitne gluposti..?
Ono ako poželite hodati po kiši.. Pa hodajte, niste od stakla, nećete odmah se razboljeti.. A kapi kiše su tako divne kada padaju po licu..
Ono, ako poželite valjati se po snijegu s nekim i raditi anđele.. Pa bacite se u snijeg, pa što ako će vam cipele biti mokre.. Tako je divno sjediti omotan dekom sa toplim čajem u ruci..
I ono, ako poželite voziti se čitavu noć, otići negdje daleko i spustiti sjedalo u autu i gledati zvijezde.. Pa zašto ne, pa što ako se budite rano.. Odite..
Jer nećete se sjećati ovog sada dana jednom kad budete sjedili usamljeno u kutku svog stana i gledali neku novu djecu kako se igraju pod prozorom.. Dana u kojem ste dopustili da vam razum određuje sudbinu, u kojem niste dopustili one male sitne ludosti..
Da, da, one ludosti radi koje se svako zrno pijeska isplati.. One ludosti koje se pamte..
Vjerujte mi, sjetiti ćete se svake..
I osmjeh će biti na licu..
Jer ćete znati da ste živjeli. Da niste dopustili da vas razum vodi kroz život.
Jer.. Jer ponekad mi se čini da sam samo sretna bila kad sam dopustila glupavom srcu da me vodi kroz život..
Kad sam odbacila razum..
Kad sam potrčala poljem i uhvatila divljeg konja u galopu..
Kad sam..
Kad sam živjela kao da sutra ne postoji…
…………………
I danas sam sjedila za ručkom sa obitelji.
-Idem sutra u Zagreb na vikend.
Nisu ništa reagirali, ionako su navikli na moja lutanja.
-Kod koga?
-Jedne djevojke s kojom komuniciram preko bloga. To vam je inače dnevnik na internetu. Zovem je Bobe. Biti će tamo i jedan dečko kojeg sam već upoznala, pili smo bambus u finim čašama neki dan, pa eto rade neki tulum za mene. Pa ću spavati kod nje, ako je to ok. Nisam je nikad u životu vidjela, ali je znam više od neznam, Dunje primjerice.
I smijeh, i veselje, i kako je smiješna ova mala…Kako uvijek zna luckaste viceve pričati..
Dobro, rekla sam i prinjela žlicu juhe usnama, nasmijala se s njima, da baš sam luckasta da, kažem, ma uvijek smiješne viceve pričam..
*Bobelline draga djevojko šarenog srca, Frifol dragi.. Jedva čekam da vas zagrlim!! Ali onako, znate, jako, koliko mi mojih 55 kg dopuštaju: ) Ma da, znam da znate… Vidimo se sutra!!!
I.. i..i.. biti ću zbunjena prvih 5 minuta: ))))
No heart has ever suffered when it has gone in search of it`s dream..
P.Coelho
Post je objavljen 09.03.2006. u 21:26 sati.