…Mora da je besposleno gore na nebesima…
Đ. Balašević
Ne sjećam se točno kad smo se Bog i ja posvadili.
Dali onda kad sam postala svjesna koliko djece živi gladno, što se u ratovima dešava, dali onda kad sam shvatila da život nije igra i da nije sve šareno i u bojama..
Ili onda kad je moja teta odlučila otvoriti prozor svog stana i skočiti sa višekatnice u duboki mrak…
I niti poruku mi nije ostavila, a kako svoje djece nije imala, praktički je mene odgojila..
I nije bila dobro u zadnje vrijeme, rekli su mi... I živci su joj valjda popustili.. I razmišljati trevezno više nije mogla..
I bila sam dijete, i dragali su me nježno po kosi i govorili, ali nitko nije znao za uglednog oženjenog doktora kojeg je voljela kao mlada, prekrasna vesela djevojka, s kojim je zatrudnjela i koji ju je možda u istoj takvoj mrkloj noći prisilio da se riješi djeteta, u noći u kojoj je zamalo umrla i ostala bez mogućnosti da ikad više u kući vidi dječji osmijeh..
I nitko nije znao kako ju je osramoćena obitelj natjerala da se kao oštećena roba oženi za mladića, koji je eto, volio malo popiti, i ruku podignuti, ali ju je htio.. Nikome nije htjela priznati, sve je u sebi čuvala..
-Bila su drugačija vremena, moraš razumjeti, rekla mi je majka.
I ja sam dijete bila, ali se sjećam da smo znale sjediti u travi, kako mi je radila pletenice u kosi i kako se smijala.. I kako je uvijek neprimjetno ušutila kad je on prolazio.. I kako me je tjerala doma kad je došao doma teturajući..
-Umoran ti je dragi tetak.. Pusti ga da se odmori.. Ajde doma..
I taj dan dok sam obučena u finu crnu suknjicu kretala prema vratima auta na zadnji ispraćaj, zastala sam.
-Ne idem, rekla sam.
-Kako ne ideš? uzviknula je majka – Pa moraš ići, pa to ti je tvoja draga teta, moraš otići..
-Neću! Ne volim je više!, i zaplakala sam snažno..
Nisam mogla otići. Toliko sam se naljutila na nju, toliko gorčine je u mom srcu bilo.. Toliko ljutnje i bola..
I sjećam se mame kako na koljenima preda mnom kleči i moli da uđem u auto i kako me dragaju po kosi i objašnjavaju svašta..
-Samo uđi u auto zlato mamino…
Ali ja nisam ušla. Ne pitajte. Nisam mogla. Što je dijete moglo znati..
I ja sam sjedila čitavu noć. I zaplakala sam jako.. Onako kako samo djeca znaju… Naljutila se i na Boga i na nju.. Kako je samo mogla.. Kako je mogla tek tako me ostaviti..
………
I tako je vrijeme prolazilo. Pred djetetom otvorio se jedan drugi svijet, koji nije samo šaren, koji ne miriše uvijek na zumbule u proljeće i kako srce sve teže kuca i kako se dah sve češće zadržava u plućima…
Kako ponekad samo neka daleka pjesma zna izliječiti usamljenu dušu..
I ogledalo koje sam imala o životu razbilo se u sto komada..
I pokušavajući pokupiti sve te komade i opet ih složiti, ponovno sam se izgubila..
Ruke su mi od slaganja zakrvarile, komadi su se previše urezali u nježne ruke…
………
I onda u jednoj usamljenoj večeri sjetim se nečega…
Sjećate li se igre skrivača kad smo bili mali? Pa bila je ta moja sestrična.. Koja se uvijek toliko dobro sakrila da je nikada nismo mogli pronaći. Uvijek je našla neko svoje mjesto i koliko god smo je tražili nikad je nismo uspjeli pronaći.
I jednom, već umorni i ljuti, sjeli smo na obližnje klupe i počeli pričati i smijati se.. I tako je zasigurno već i sat prošao, već smo i zaboravili na nju, dok se skrivala negdje.. Sama.
I onda odjednom prizor.. Baka koja ju vuče za ruku prema nama i dere se na nju..
-Daj da te pronađu već jednom!! Kako ne shvaćaš, bit igre je da te nađu, što ćeš satima sjediti u tim grmljima dok se drugi zabavljaju?
Često je tako baš i u životu. Zaboravimo kako bit igre nije skrivanje, već onaj radostan trenutak kad nas pronađu.. Možda se i zato nikad nismo previše skrivali, jer smo željeli biti pronađeni.. Onaj smijeh kad nas netko povlači iz grmlja.. No ponekad vjerujem da se ljudi previše sakriju, zaborave da trebaju biti pronađeni.. Zaborave da bi trebali dopustiti da ih netko pronađe i povuče za ruku..
Ponekad se predobro sakrijemo, a možda da dopustimo da nas otkriju, da nas pronađu sve bi bilo drugačije...
Pik, spas za sve....
Svima koji se predobro skrivaju.. Dopustite da vas pronađu… Prije nego bude prekasno.. Prije nego propustite smijeh i igru..
Život je prekratak da bi se skrivali u grmlju…
…………..
I sjedim tako večeras.
I shvatim kako smo svi jedna mala bića, usamljena, sa problemima za koje nitko ne zna..
Jer kako objasniti..? Kako razumjeti bol..?
I shvatim kako prolazim pored nekih ljudi i ni ne osjetim koliko toga nose u svojoj dubini.. Koliko patnje se skriva iz širokog osmijeha…
I kako se svi ponekad umore, sakriju…
I kako ih ponekad treba potražiti u obližnjim grmljima skrivene, pasti na koljena pored njih i obrisati im nježno kapljice sa lica i podignuti ih.. Uzeti za ruku i odnijeti dio puta kroz neke šikare..
I oprostila sam Bogu. Oprostila sam i njoj.. I obećala joj čvrsto, obećala joj jako..
Kako ću se češće osvrnuti oko sebe.. Potražiti neke drage ljude skrivene u grmlju.. I ako treba pasti na koljena pored nekog.. Neću se nikada praviti da ne vidim...
Jer svi smo mi samo putnici kroz galaksije i zvjezdane prašine.. I normalno je da katkad zalutamo, da se izgubimo…
I potrebna je nečija ruka da nas izvuče iz grmlja gdje sjedimo usamljeni i odvede kroz labirint života.. Da posloži jedan dio razbijenog ogledala i zagrli nježno…
Ali pritom morate.. Morate biti sakriveni tako da dopustite da vas drugi pronađu..
……..
Trčati ću bosa galaksijama… Sa urezanim ranama na rukama od slaganja mog razbijenog ogledala.. I sakriti ću se iza prvog kamena..
Možda ću i zaspati.. Nježno i umorno…
I možda dođe netko, nađe me i prodrma..
-Hej mala.. Propuštaš rođenje jedne zvijezde, otvori oči..
I ja ću ih otvoriti..
A preda mnom će se rasprsnuti tisuću boja..
I uhvatiti ćemo se za ruke i trčati dok po nama pada zvjezdana prašina..
I sve će mirisati na naranče…
I možda je onda ugledam negdje.. Kako se smije napokon sretna.. Možda mi onda napiše pismo i objasni mi sve.. I ja ću joj obrisati mraz sa lica.. I zaplakati ćemo zajedno..
A ona će mi opet napraviti pletenice u kosi..
Pik, spas za sve..
******************************************************
…Za moju dragu tetu koja se izgubila u šetnji kroz galaksije.. Koja se sakrila u grmlju i zaspala.. Žao mi je da nisi dopustila da te itko pronađe, što si sve u sebi skrivala i što se sve tek kasnije otkrilo.. Kad je bilo prekasno..
Žao mi je stvarno.. Žao mi je što onaj dan nisam ušla u auto.. Nisam razumjela, bila sam dijete.. Nisam mogla prije oprostiti.. Moraš razumjeti, sve te godine do sada, nisam mogla.. Jednostavno nisam bila spremna..Nisam bila spremna razumjeti.. Mislila sam da si me prestala voljeti.. Da nisam bila važna.. Sada znam da nije bilo tako.. Oprosti..
******************************************************
Post je objavljen 07.03.2006. u 19:56 sati.