I kažu..
…Životne bitke ne dobivaju uvijek ni najjači ni najbrži. No prije ili kasnije, pobjeđuje onaj tko misli da može. Sve je stvar stava.. Sve je stvar Tvog stava..
…….
I imam ja tog malog nećaka od brata koji živi na gornjem katu kuće.. I stalno nešto trči okolo.. Gleda zadivljeno u žbunje, skače po lokvama, podigne kamen i gleda ga kao da dragulj vidi…
I kažem mu katkad..
-Dan je divan, ajde zagrli me.. I on bez razmišljanja skoči na mene sa sjajem u očima i padnemo skupa na krevet smijući se..
I podignem autić katkad i brujim po zraku s njim i kažem..
-Auti će uskoro letjeti po zraku, pogle ovako.. i objasnim mu cijelu svoju teoriju dok me zadivljeno gleda otvorenih ustiju.
I kažem mu katkad..
-Ti si najdivnije stvorenje na svijetu. Reci, tko je najhrabriji dječak?
-Ja, poskoči i uzvikne snažno…
I kad se ljutim, pokažem na ormar..
-Sjećaš se tko se tamo skriva? I on se pogne i ušuti.. I znam da gleda i zamišlja crvene i crne patuljke..
Eh…
I onda se upitam..
Kad smo to prestali vjerovati?
Kad smo djeca, vjerujemo u sve.. I ništa nam čudno nije..
Ni to što mikser čudno zvuči i onda iz njega izađe smiješana kaša voća, to je normalno.. I što preko nekog aparata možemo čuti baku sa sela.. I što sjednemo u neku kutiju i odvezemo se negdje daleko.. I sve nam normalno bude, kao da je sve oduvijek tu… Ništa nam neobično nije..
I ništa strano nije.. Da ste kao djeca vidjeli leteći tanjur iznad glave kako vam leti.. Pa da, ok, to je leteći tanjur i leti, neka leti..
A sad.. Ma je, šta sanjaš, ajde de, probudi se.. to ne postoji i postojat neće..
I da kao djeca pomislite.. Mogu ja to, želim to.. Pa da, mogu to, želim to.. Ja sam najhrabriji dječak na svijetu..
A sad.. Ne, ja sam blesav.. To je nemoguće.. I pognete glavu i pokrijete se dekom u hladno predvečerje.
A tko kaže?
Tko odlučuje na ovom svijetu što je moguće i što nije moguće?
Recite mi, jer me zanima..
Jer moj nećak i dalje misli kako je sve moguće.. I vjeruje u leteće tanjure i crvene patuljke. I zna da je najhrabriji na svijetu..
Ali da.. Reći ćete.. On je dijete…
Ali zar ne bismo svi trebali biti djeca? Koja sa čuđenjem gledaju svijet i šapuću.. Sve, sve je moguće..
Jer.. Recite mi.. Tko odlučuje na ovom svijetu što je moguće i što nije..?
Jer ja odgovor znam..
A znate i vi..
Da, šapnut ću vam…
Čovjek određuje, sami određujete..
I zato probudite ono dijete u sebi. Pogledajte svijet, zamislite leteće tanjure.. Crvene patuljke.. Zamislite sve što želite.. I samo krenite.. Jer sve je moguće..
I dijete u meni šapuće i ja taj glas zatomiti ne mogu..
A šapuće stalno..
Posebna si i sve je moguće.. Samo kad u to vjeruješ…Hajde, raširi krila i poleti kao galeb.. Hajde, oceani te čekaju…
Hajde, hajde, zatvori oči i zapleši…
Post je objavljen 15.03.2006. u 22:45 sati.