...DragonFly...
Kutija kamenja i zaboravljenih snova
I što je to realnost, pitam se često....
Što odvaja normalno od čudnog....
I dok hodam gradom i gledam ljude...
Upitam se...
Kakve kutije na tavanu skrivaju...
Prašnjave i zaboravljene...
.......
Ima taj jedan moj susjed… Čudakom su ga zvali…
Znao je hodati po ulici i skupljati kamenje…
Viđala sam ga često.. Hodao je onako star i pogrbljen.. Sa čudnim pogledom u očima tumarao je ulicom i u vrećicu stavljao kamenje.. Ponekad je znao čitavu ulicu proći i uzeti gomilu kamenja…
I smijali su mu se često, čak ponekad i viknuli nešto za njim, dijete sam bila, ali se sjećam.. Govorili su kako je nekada tako normalan bio i da otkad mu je žena umrla da je potpuno izgubio pojam za svijet i postao čudak…
Jednom sam jurila iz kuće sa prijateljicom, trčale smo na autobus u školu, kad smo ga ugledale pred kućom..
Stajao je ispred i stavljao u svoju malu torbu jedan omanji kamen, prije toga gledajući ga sa svih strana..
-Ajme čudaka, rekla je dok me uhvatila naglo pod ruku i ubrzala korak.
-Da, zamisli, kamenje skuplja po ulici, prošaptala sam..
-Ide okolo i skuplja kamenje, zastala je i pogledala me prije nego se histerično počela smijati, Skuplja kamenje, ajme koji luđak! I smijati se nije prestajala do stanice..
A ja sam samo šutjela..
………
-Umro je, nisi znala?, čudno je upitala danas majka kad sam je upitala za njega - Pa još pred godinu i pol, stvarno nisi znala?
Ušutila sam i nastavila jesti.
-Zašto pitaš?
-Ma tek tako, bezveze, vidim da je ulica puna kamenja…
Izašla sam ispred kuće i sagnula se u dvorištu.. Uzela jedan kamen u ruku i vrtila ga među prstima… Popela sam se stepenicama do prašnjavog tavana i počela tražiti među hrpom beskorisnih stvari… Razmaknula stare kartonske kutije i ugledala jednu poveću metalnu kutiju i otvorila je…
Kutiju punu kamenja i školjaka…
Stavila sam kamen na vrh i prošaptala..
-Za sve čudake na ovom neobičnom svijetu….
…………….
I davno sam shvatila…
Da je čudak onaj koji skine cipele usred grada i hoda bos…Ja uredno u cipelama svojim hodam zato.
Da je luđak onaj koji poželi leći na klupu i gledati zvijezde noću dok se svjetla grada gase.. Ja zato prolazim pored osamljenih klupa pod zvjezdanim nebom hladno.
Da je usamljen čudak onaj koji izvadi knjigu usred vreve užurbanog grada i čita u kutu neke ulice.. Zato ja svoje knjige na polici čuvam i čitam u tišini sobe bez čudnih pogleda.
Da se u restoranu sjedi mirno i jede vilicom. I ja sjedim fino obučena i smješkam se konobarima.
Da je čudak onaj koji skuplja kamenje dok hoda cestom…..
…….
I ne znam kada sam to odrasla… Kad sam prestala biti dijete i počela se ponašati prema nekim društvenim normama… Nekim okvirima po kojima se svrstavamo u one normalne i one čudake…
Kad sam izgubila svoju sposobnost raditi stvari koje su me uveseljavale, a koje očito nisu normalne…
Kada sam zapravo prestala skupljati kamenje i sakrila kutiju duboko u prašnjavom ormaru da je nitko ne pronađe….
I nisam sretna zbog toga…
Što se bojim katkad životnih normi i ono na što me život pokušava prisiliti..
Na što me ovaj užurbani grad uči…
Zato što zaboravljam što je bitnije…
Jer tko je zapravo čudak…?
Kako smo uopće došli do toga da si dozvoljavamo nekoga zvati čudakom jer skuplja kamenje po cesti samo zato jer to nije nešto što većina radi…?
I naljutilo me to…Rastužilo me to…
I obećala sam srcu večeras… U ovoj tužnoj nedjelji..
Da ću ovih dana hodati po cesti… I ako ugledam neki kamen da ću se sagnuti i uzeti ga… Bez obzira na to tko me promatra…
Bez obzira na to što će ljudi misliti…
Imam jedan život… Zar nije glupo suzdržavati se i ne raditi ono što nam srce želi…? Biti spontan… Raditi ono što u tom trenu poželimo… Leći na travu.. Skinuti cipele… Sanjariti usred grada…
Pa makar i pod cijenu da nas čudacima zovu…
Ja ću svojeg čudaka pronaći…
Tko zna što on radi…
Možda u ormaru skriva punu kutiju zaboravljenih pjesama… Kamenja….Stihova…
Dosta mi je života koji mi govori kako se trebamo ponašati…
Ionako ćemo jedan dan samo prah na ovom neobičnom svijetu biti…
Možda onda shvatimo kako smo glupi bili kad smo zaboravljali slušati govor srca… Govor skrivenih riječi…
Zato dosta mi je toga, dosta mi je života u kojem moram paziti kako se ponašam i što trebam raditi..
Jer na kraju se upitam, živimo li mi ovaj život ili on živi nas…?
Zato dosta…
Povlačim crtu…
Dođi…
Hajmo skupljati kamenje po cesti…..
Kad satovi stanu..
....Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću..
Bit ću baš ja..
Tko to zna...
O jednoj mladosti, J. Lisac
.....
-Što se desi kad umreš?, pitalo me jednom jedna djevojčica iz gomile djece koje sam čuvala u jednoj igraonici u dalekoj zemlji.
Zbunjena zastanem…
-Pa… Možda da mamu upitaš…
-Nemam mamu. A tata mi je rekao da radije tebe upitam, on ne zna o takvim stvarima.
-Pa, ovaj… To je malo teško za objasniti…
-Zack kaže da sve nestane, da satovi stanu i okrene se prema bratu koji joj se izbelji. Kaže da i ja sutra mogu umrijeti.. I odjednom sasvim naglo se rastuži i počne plakati neutješno..
I odjednom kao lavina sva djeca počnu oko nje plakati, makar i ne znaju zašto plaču…
Tugu djeca osjete jače, znate…
I ja bespomoćno stojim pored nje dok otac trči i uzima je u naručje..
A malena tako neutješno plače da mi se srce slama…
………
I išla sam taj dan prema domu… Ušla sam kasno navečer, a tulum je u sobi već počinjao..
Smijeh i galama…
I vika neka…
Ali meni ta djevojčica nikako iz glave…I njeno tako iskreno pitanje…
Na koji niti jedan odrasli odgovora nema…
I uzela sam čašu koju su mi gurali, nasmijala se kad su me potegnuli i zavrtjeli…
Netko je pjevao u kutu sretne pjesme neke…
I ja sam se vrtila…
Ali pitanje nikako iz glave..
I što.. Što kada satovi stanu…?
Kad sve poput praha nestane…
A mi ostanemo samo blijedi tragovi na nečijem srcu, nekom papiru…
Neka ulica kad prazna ostane..
Neka klupa usamljena…
Neki trg na kojem smo se ljubili…
Neka livada na kojoj smo se gubili…
Uzdahnula sam tiho dok nitko ne čuje… Razmišljaju li ovi ljudi o tome…Muči li ih to kao i mene katkad… Boje li se crnog mraka i onoga što tamna noć katkad donosi…
I zaspala sam opijena… Uplašena…
I probudila se usred noći i odlučila razmisliti o tome.. Prvi put suočiti se s tim da nisam besmrtna i da nikada neću osjetiti kako vječnost izgleda…
Da me jedan dan neće biti i da ću biti samo prah nečijih snova…
I sjedila sam dugo tako… Bila je to hladna noć…
.......
U zoru još uvijek sam sjedila. Budilica je zazvonila, a ja sam se naglo obukla i odjurila na posao.
I ugledala sam ju.. Malu kovrčavu i uplašenu…
Kao dijete otrčala sam do nje i šapnula..
-Malena, znam odgovor.. Dođi, šapnuti ću ti..
Pogledala me otvorenih ustiju.. I mi smo šaptale minutama.. ja sam njoj pričala, a ona meni.. Sve šapatima, onako kako djeca to rade…I držale smo se za ruku i smijale…
I ja sam došla doma i skinula sat sa ruke i stavila ga u ladicu.
I rekla si…
Da… Jedan dan satovi će stati. Svi će stati...
Ali možda nije bitno kakav trag ćemo ostaviti.. Možda stvarno to nije bitno… Tko će nas se sjećati… Tko će plakati….
Možda to nije bitno… Niti razmišljati što je iza… Tko me čeka u poljanama snova i makova…
Možda nije bitno da o tome sada razmišljam… Imam još malo vremena da ostvarim svoje snove…
Pa hajde, vrijeme je da se krene…
I shvatim..
Da možda nije bitno stvarno kakav trag ostavljamo…
Možda taj zadnji dah nećemo pomisliti jesmo li veliki bili… Možda neće biti važno koliko smo toga prošli i vidjeli…
Možda će biti bitno samo da smo bili ispunjeni..
Svaki dan..
Svaki sat…
I ja ostavljam satove u ladicama…
Moje vrijeme se ne mjeri više u trenucima koje sat pokazuje…
Već u trenucima u kojima sam ispunjena….
Zaboravljena mjesečeva školjka..
…Izgubljena, jučer, negdje između izlaska i zalaska sunca, dva zlatna sata, svaki opremljen sa šezdeset dijamantnih minuta.
Nikakva se nagrada ne nudi, jer su izgubljeni zauvijek…
7.10h ujutro. Trajektno pristanište. Kolega i ja, vidno neispavani, drhtimo lagano na vjetru. Bar na tren volim pomisliti da je od vjetra..
Naslonjena na neki zid, šutimo.
-Šteta što kavu ne piješ, bilo bi ti lakše, kaže.
Šutim i gledam nemirno more i trajekt koji lagano pokušava pristati.
Okrenem glavu, a na drugoj strani ribar. Do koljena u vodi, mrežu u barku stavlja. I ljulja se barka, na tren nježno, na tren ga jako povuče…
I dalje čekamo na trajekt.
I opet mi pogled prema ribaru odluta.. Ne mogu odmaknuti pogled.. Vješti prsti odmotavaju mrežu polagano.. Kao da vrijeme svo na svijetu ima.. Nježno je mrsi, polegne u barku, pa opet… Zadivljena pokretima, njegovom jednostavnošću naprosto ne mogu pogled odmaknuti..
I odjednom naglo podigne glavu i uperi pogled ravno u mene. I stojimo tako minutu, dvije, možda i vječnost..
On me odmjeri.. Fino obučenu i dotjeranu, ozbiljnog lica, pored brzog i skupog automobila, i kolega koji na mobitel nešto razgovara.. u 7.15h ujutro već dogovara sastanak navečer, ali tek prekosutra, sve drugo mu popunjeno..
I odmakne pogled.. I ja posramljeno ga i dalje gledam..
Da, znam što je pomislio..
U tom svom malom svijetu, ja sam mu smiješna onako bila..
Kao što bi on u mom malom svijetu onako obučen u kabanicu i prljav smiješan i neugledan bio..
-Hajde, uđi u auto, krećemo.
Sjedajući u auto nisam mogla.. Nisam mogla da se ne upitam, tko je od nas sretniji..?
On.. Sa svojom malom barkom i mrežom…
Ili ja… Sa novcem, ali vremenom zabilježenom u rokovniku.
……….
Na tren ulazeći u auto, imala sam osjećaj da ću zastati, zalupiti vratima i reći:
-Žao mi je, imam pametnijeg posla.
Da ću sve iz džepova u nabujalo more baciti i otići kod onog ribara, sjesti na kamen i gledati ga kako mrežu otpetljava.
I reći će mi:
-Znam priče o morskim sirenama.. Vidio sam ih, znaš..
-Znam. Jednom sam i ja sirena bila.. Samo sam zaboravila.. Znaš, katkad je teško živjeti ovaj život… Zaboravim katkad kako je krhak i kratak.. Zaboravim..
…………..
Ulazeći na trajekt gledala sam kako u nabujalo more otiskuje barku… Znala sam da sirene traži…
-Jednom ću i ja skočiti, šapnula sam.. Potražiti one školjke što sam na dnu ostavila.. Hoću.. Ne smijem ih ostaviti.. Usamljene su...
I ne smijem nikada zaboraviti koliko je vrijeme krhko i bitno…
Prolazno..
Baš kao i ja..
I školjke će sutra možda neka druga djevojka na dnu mora tražiti…
A toliko priča mi još ispričale nisu…
A toliko priča još želim čuti…
Kolodvor snova...
…Jeste li bili ikada s nekim i osjećali…
Da vam nedostaje netko
koga nikada niste sreli…?
…………
…I ta druga polovica… Samo je jedna na cijelom planetu i vi imate snage i hrabrosti naći je…Ili nemate…
Crno - bijeli film..
…Vjerujem u trenutke..
…Koji promijene sve..
..U kojima je moguće sve…
…U kojima znamo da kamenje nismo…
…I da je sve tu stvoreno samo.. Radi nas..
..Radi tih… Trenutaka…
………
I vjerujem da se mogu dogoditi bilo kada… Trenuci koji okrenu čitav naš život..
…Izjutra dok jurimo po kući i rukavom zapnemo za čašu i ona se razbije u sto komada.. I taj trenutak kad se sve lomi i taj zvuk…
…Osjećaj vrelog čaja na usnama.. Kad nas zaboli.. I probudi…
…Nečija riječ.. Koja točno dotakne ono iznutra..
…Dodir nepoznate žene.. Usred vreve grada i kad sve sirene na tren utihnu..
…Smijeh djeteta…Dok nas povlači za rukav.. I sve zablista..
I vjerujem da je u tim nekim trenucima moguće sve…
Dignuti se i otići… Tek tako…
Pogledati nekog zadnji put i reći zbogom.. Spaliti sve mostove.. Krenuti..
Zaustaviti nečiju ruku u poletu.. Reći.. Nikad više.. I okrenuti se..
Pogledati cigaretu.. I samo ugasiti je… Baciti kutiju… I zatvoriti oči.. Odlutati..
Dignuti se usred nekog sastanka.. Spoznati da tamo ne pripadamo.. I odlazeći smijati se… Ne bojeći se tuđih pogleda…
Pokucati na neka vrata.. Zagrliti nekoga..
Čuti neku poznatu pjesmu na radiju u autu.. I naglo okrenuti smjer vožnje.. I točno znati kamo otići.. Bez suvišnog razmišljanja.. Samo okrenuti volan…
Osjetiti neki miris.. I bez razmišljanja uzeti telefon i nazvati nekog.. Koga smo davno nazvati trebali.. Prošaptati u slušalicu.. Oprosti, dođi, čekam te..
Okrenuti se u krevetu usred noći nakon čudnog sna.. Odlučiti probuditi ga i reći mu sve.. Sve što znati treba… I po prvi put zaspati.. Onako… Kako bi spavati zapravo trebalo…
…………
I ja vjerujem da se oni mogu dogoditi bilo kada i bilo gdje..
Samo treba prepoznati.. Simbole.. Znakove..
I da, može to biti i čaj izjutra.. Može to biti i ubod pčele.. Može to biti bilo kada.. Kad život znak pošalje..
I ja ih čitam.. Svaki dan.. Svaki sat…
I borim se.. Sama sa sobom.. Jer to je jedina borba koju zapravo vodimo.. Makar često život i ljude krivimo.. Makar volimo vjerovati da su drugi krivi za to što sami sjedimo u kutu sobe i plačemo.. Što zamišljeno sjedimo uz prozor i gledamo neku djecu dok se igraju… Što smo nesretni..
Makar volimo zanemarivati znakove.. Zastati na tren i čekati da prođu.. Zavarati se da nikada postojali nisu.. Da je let plavog leptira samo let običnog leptira…
No što jedan dan kad sve na naplatu dođe..?
Kad se okrenemo unazad, jer svi ćemo se jednom u životu okrenuti unazad, i pogledamo u ruševine..
Shvatimo kako nikada sebi dopustili nismo Živjeti.. Čitati znakove.. Mijenjati se..
Odlučili ustati i otići.. Napraviti ono što nas plaši.. Zavoljeti.. Otići na neki most i gledati satima u daljinu..
Što ako shvatimo da nikada nismo dopustili sebi izvući ono najbolje iz nas..?
Živjeti.. Da, živjeti…
Plesati.. Da, plesati…
Posuti se zvjezdanom prašinom i dopustiti sebi biti sretan…
Baš onako…
Kako bi to zapravo to trebalo biti…
Kako je to zapravo i zapisano oduvijek, ali smo zaboravili…
……….
..Hajdemo hodati životom.. Kao u onim starim crno bijelim filmovima.. Ja ću te uhvatiti za ruku i biti ću sva u bojama.. Hajdemo hodati i za sobom ostavljati tragove.. U bojama..
Sagni se i uberi mi zumbul.. Volim zumbule.. I ja znam kad ga dotakneš da ćeš ga obojati.. Da će ružičast postati..
Ja ću se sagnuti i dotaknuti travu.. I odjednom ćemo hodati po zelenim poljanama..
Hajdemo obojati život..
Ne želim se okrenuti jedan dan unazad.. I vidjeti samo crno bijeli film.. I usnulu djevojku na sivoj travi.. Sa sivim očima.. Uplakanu.. Sa bijelim suzama..
Ne želim crno bijeli film.. Hajdemo obojati ga..
Ja znakove ću čitati do zadnjeg uzdaha.. Obećajem..
