…Izgubljena, jučer, negdje između izlaska i zalaska sunca, dva zlatna sata, svaki opremljen sa šezdeset dijamantnih minuta.
Nikakva se nagrada ne nudi, jer su izgubljeni zauvijek…
7.10h ujutro. Trajektno pristanište. Kolega i ja, vidno neispavani, drhtimo lagano na vjetru. Bar na tren volim pomisliti da je od vjetra..
Naslonjena na neki zid, šutimo.
-Šteta što kavu ne piješ, bilo bi ti lakše, kaže.
Šutim i gledam nemirno more i trajekt koji lagano pokušava pristati.
Okrenem glavu, a na drugoj strani ribar. Do koljena u vodi, mrežu u barku stavlja. I ljulja se barka, na tren nježno, na tren ga jako povuče…
I dalje čekamo na trajekt.
I opet mi pogled prema ribaru odluta.. Ne mogu odmaknuti pogled.. Vješti prsti odmotavaju mrežu polagano.. Kao da vrijeme svo na svijetu ima.. Nježno je mrsi, polegne u barku, pa opet… Zadivljena pokretima, njegovom jednostavnošću naprosto ne mogu pogled odmaknuti..
I odjednom naglo podigne glavu i uperi pogled ravno u mene. I stojimo tako minutu, dvije, možda i vječnost..
On me odmjeri.. Fino obučenu i dotjeranu, ozbiljnog lica, pored brzog i skupog automobila, i kolega koji na mobitel nešto razgovara.. u 7.15h ujutro već dogovara sastanak navečer, ali tek prekosutra, sve drugo mu popunjeno..
I odmakne pogled.. I ja posramljeno ga i dalje gledam..
Da, znam što je pomislio..
U tom svom malom svijetu, ja sam mu smiješna onako bila..
Kao što bi on u mom malom svijetu onako obučen u kabanicu i prljav smiješan i neugledan bio..
-Hajde, uđi u auto, krećemo.
Sjedajući u auto nisam mogla.. Nisam mogla da se ne upitam, tko je od nas sretniji..?
On.. Sa svojom malom barkom i mrežom…
Ili ja… Sa novcem, ali vremenom zabilježenom u rokovniku.
……….
Na tren ulazeći u auto, imala sam osjećaj da ću zastati, zalupiti vratima i reći:
-Žao mi je, imam pametnijeg posla.
Da ću sve iz džepova u nabujalo more baciti i otići kod onog ribara, sjesti na kamen i gledati ga kako mrežu otpetljava.
I reći će mi:
-Znam priče o morskim sirenama.. Vidio sam ih, znaš..
-Znam. Jednom sam i ja sirena bila.. Samo sam zaboravila.. Znaš, katkad je teško živjeti ovaj život… Zaboravim katkad kako je krhak i kratak.. Zaboravim..
…………..
Ulazeći na trajekt gledala sam kako u nabujalo more otiskuje barku… Znala sam da sirene traži…
-Jednom ću i ja skočiti, šapnula sam.. Potražiti one školjke što sam na dnu ostavila.. Hoću.. Ne smijem ih ostaviti.. Usamljene su...
I ne smijem nikada zaboraviti koliko je vrijeme krhko i bitno…
Prolazno..
Baš kao i ja..
I školjke će sutra možda neka druga djevojka na dnu mora tražiti…
A toliko priča mi još ispričale nisu…
A toliko priča još želim čuti…
Post je objavljen 19.04.2006. u 22:56 sati.