...DragonFly...

Besmrtna

..... I wanna know.....
....how forever feels....




.......

Jutarnja gužva.
Stojim u autobusu, snena gledam kroz prozor. Ne zamišljam ništa, ne razmišljam ništa, samo tupi pogled kroz prljavo staklo.
Nema ni bubamara, niti leptira, samo par sitnih točkica zamrljanih prstiju po hladnom autobusnom staklu.
I jutro kao jutro, nikakve promjene od jučerašnjeg. Možda je samo malo toplije, kažu.


I odjednom, u toj gužvi i vrevi ja osjetim miris tek netom pokošene trave…
I ni sama neznajući zašto, sve mi nekako stane i prošlost i neke slike ponovno se vrate…

……….
I kao da sam opet dijete. Tamo na dalekom selu.
Kako djedu sakrivam pepeljaru po kući i kako se smijem dok me prebacuje preko ramena..
Sjetim se i tavana u kojem sam napravila skriveno mjesto i kopala po starim škrinjama zamišljajući kako je tamo skrivena karta blaga starih gusara…
Sjetim se drvarnice i piljevine od kojih sam radila lutke…

I onog mosta malog, preko one rijeke i potočnica se sjetim.. Kako niti jedno proljeće nisam zaboravila baki napuniti sve vaze njima…

I onog svog susjeda, sa najvećom trešnjom ikad koju sam vidjela, bogatom i razgranatom, mirisnom…
Kako nikada nikome niti ploda nije dao i kako su trešnje gnjilile i ptice su ih jele… I kako je sam živio u toj staroj kamenoj kući i satima sjedio ispod trešnje sa drvenim štapom i derao se na nas djecu koja smo satima hodali okolo i promatrali kako se domoći stabla..

Sjetim se kako sam se penjala gipko tu noć po granama i kako odjednom sova hukne i na tren sve stane… Ja osjetim miris pokošene trave i u tom trenutku stojeći na samom vrhu debla pod zvijezdama sa punim džepovima trešanja čitav svijet je bio moj.. Samo za mene stvoren…

I u tom trenu, tako mala ispod zvijezda dok je pas lajao tamo negdje u daljini, a čitav svijet je spavao ja se tako dječji … tako naivno… tako sneno… ja se osjetim
…Besmrtna…



………..
Pepeljare danas više nema. Sve djedove stvari su u jednoj kutiji u ormaru. Zanimljivo kako život čovjeka stane u samo jednu kutiju, rekao je brat dok smo spremali kuću.

Tavan je sada pust. Stare stvari su bačene, beskorisne su, rekla je majka jednom.
Ionako blaga na njemu nikada i nije bilo. A djeca ionako preveliku maštu imaju.

Niti trešnje više nema. Uvenula je nedugo nakon što je susjed umro. Kažu da je jedino trešnju imao otkad mu je žena umrla. I da je ona od tuge za njim uvenula. Dječje priče, nasmijala se susjeda, stabla ne venu za ljudima.

I sve je prolazno, kažu mi, kao dim. Nestane u trenu. Ono što je jučer bila vijest, danas je tek požutjeli članak u starim i odbačenim novinama. I sve prolazi, i ljudi i njihovi snovi, vječne ljubavi postanu zaboravljene, a bilježnice iz 5b bačene..
Samo stara fotografija zaustavljenog trenutka ostavljena duboko u ladici nekog stola….


……………..

I autobus naglo zakoči, a ja se trgnem.
Stojeći tako shvatim kako se mala djevojčica od kojih 10 godina ne mogavši se nigdje primiti u toj gužvi ljudi premorenih lica uhvatila objema rukama čvrsto za moj struk. Pogleda me onim krupnim očima i nasmije se.
-Oprosti, nemam se gdje uhvatiti, a tvoja košulja je tako mekana…
I nasmijemo se obje. I počne pričati kako svako jutro kod bake ide i kako voli njene kolače i da ne voli ovu gužvu, ali joj je zabavno što se svi tako nježno dodiruju, da se baš osjeti lijepo.
I onako u gužvi ne izdržim da iz svoje torbe izvadim čokoladu koju uvijek sa sobom nosim..
-Uzmi, nasmijem se i kažem.
I ona nimalo začuđena, nimalo iznenađena nasmije se i uhvati je.. I počne pričati nešto i smije se čitavo vrijeme.. I izvadi bilježnicu i pokaže mi neki svoj sastav..
I tako normalno to bude i svijet odjednom baš funkcionira na moj način..
I ne postoji ništa drugo, u tom trenu svijet je opet radi mene zastao i samo za mene opet živi…

I dok mi priča ja u njenim očima osjetim sreću, neopisivu sreću..
Dijete je još, rekao bi netko, čekaj da odraste..

Zašto da odraste, rekla bi ja, zar ne bismo svi trebali biti djeca…? Ne zaboraviti nikad na ona mala čudesa… Zaboraviti na smijeh…. Na trešnje…
I dok se vrata autobusa otvaraju i dok se osmjesima pozdravljamo, ja kročim opet po uprženom asfaltu sivog i tmurnog grada, i dok pretrčavam cestu, umjesto onog debla starog kojem su sve grane usred sive svakodnevnice uvenule ja ugledam istu onu trešnju u čijim granama sam se skrivala… I dok hodam tako odjednom osjetim miris one tek netom pokošene trave…
I u tom trenu ja sam sretna, jako, jako sretna...

I da, tako blesavo, tako glupavo.. Ali u tom trenu grad mi više nije siv, i u džepu ja opet imam iste one trešnje.. I dižem glavu, osmjehnem se svijetu…


I na tren.. Ali samo na tren.. Ali onaj tren koji vječnost traje… Ja osjetim… Kao da sam opet… Baš onako dječji i nevino.. Baš kao nekad…

…Besmrtna…

26.05.2006. u 20:52 | 54 Komentara | Print | # | ^

Živjeti za trenutke..

...Zaboravim katkad da je prošlost završila..
I da je budućnost tako daleko da bi o njoj razbijala glavu...
I da treba živjeti samo za danas, za one posebne trenutke..
Radi kojih se sve ovo na ovom neobičnom i katkad tako tužnom svijetu isplati...
Ma da znate, sve, ali sve se isplati samo za onaj trenutak kad srce igra..


Primjećujete kako zapravo…. Ne znamo živjeti…?

I stalno ta briga… O jučer, danas… Sutra…
Ili nas prošlost muči ili ne znamo što sa sutra… Gdje ćemo biti, što ćemo raditi, hoće li sve ispasti baš onako kako smo željeli… Zašto smo nešto napravili, zašto je nešto tako ispalo…

Zašto, zašto, zašto…..

Godinama sam se mučila tako… Razbijala glavu u tvrdi zid, promatrajući tko će prije odustati.. Ja ili zid…
Mislim da je odgovor na to zapravo morao doći sam od sebe samo je bilo pitanje trenutka kad ću otvoriti oči i shvatiti da neke stvari naprosto ne možemo promijeniti, već se samo možemo potruditi ustati i napraviti sve još bolje …

I počinjem tako vjerovati da trebamo živjeti za trenutke. Onako istinski.
Opustiti se…

Zaboraviti na prošlost i brige… Što je bilo, bilo je, promijeniti se više neće…
Ne mariti uvijek za budućnost… Sve će se posložiti i bez naših besanih noći i razmišljanja… Tupih pogleda u zid i hodanja ulicom bez cilja..

I nekako… Počinjem živjeti za te trenutke…
Onako, dok se neki trenutak događa, zatvoriti na tren oči i udahnuti….

Tu sam sada i savršeno je… Baš je onako kako želim da bude….
Tu sam sada… I ne želim biti nigdje drugdje.. Želim baš to…
Naučiti disati punim plućima…


………..
I dok sam tako bila u maloj sobici, nagurana dragim blogerima i dok je Bobelline sneno pjevala uz zvukove gitare koju je Erchamion svirao baš na onaj svoj poseban način, i dok se Bossa u kutu prekrasno smješkala čitavo vrijeme, ja nisam, nisam mogla da ne uhvatim taj trenutak u vječnost i shvatim…

Kako će nam se životi sigurno jedan dan rasplesti i tko zna kamo će nas odvesti…U koje ulice i kamene pločnike… Neke daleke svjetove i labirinte iz kraljevskih bašti snova..
I blog i postovi će postati samo jedan trag na isprintanom papiru, jedan mali tren u beskrajnoj vječnosti..
I tko zna kakve živote ćemo imati…
I tko zna hoćemo li se uvijek tako kao tu noć smijati i škakljati…
Imati opet one trenutke grupnog grljenja…Da, fnje je jako bilo… Grupno grljenje u 4h ujutro na prašnjavom tlu dok neka čudna glazba u pozadini svira… Da, dragi moj Frifol, baš je bilo fnje…

I da, Jamais, sarajevko malena, obećajem, uvijek ćemo se tako vrtiti, obećajem, obećajem ti…Doći ćeš nam opet, poput tog duha iz boce…. I unesti u život opet sve šarene boje… Čudo moje..


I tko zna hoćemo li se pronaći, biti sretni u ovom cijelom kaosu života.. Hoćemo li ostvariti snove i živjeti ih, hoćemo li jedan dan sjetni i tužni pregaženi životom usamljeno u kutu snivati ili ćemo grožđe i jagode na mirisnim livadama jesti…
Tko zna…

Ali možda to i nije važno. Možda nije važno uvijek razmišljati što će biti sutra. Ja sam tu noć uz vas živjela.. Onako pravo, otvorenog srca, baš onako kako sam htjela..
Baš onako kako sam i zamišljala..

I ne mogu, draga nameoflove, da ti ne ukradem stih iz posvete koju i sada u ruci držim…

Za sve vas blogere koji ste mi postali dio života i bez vas naprosto više ne mogu i ne želim…



Drago mi je da postojite….
….U bilo kojem stanju svijesti….



Hvala vam, dragi moji.
I uvijek ako poželite pričati, smijati se ili jednostavno… šutjeti…. Znate gdje me možete potražiti..


Nikad ne odbijam poziv za gledanje zvijezda..
Znate, volim zvjezdane oči i ono što iza njih katkad pronađem…
I ja sam u vašim očima svakakve galaksije i neobične zvijezde pronašla…

22.05.2006. u 21:17 | 33 Komentara | Print | # | ^

Izgubljeni na nepoznatim cestama...

..Katkad mi se učini da ceste
nikud ne vode..
Ali ja ne mogu prestati voziti se..
Nepoznatim krajevima..
Napuštenim cestama...
Zaboravljenim kamenim ulicama...



I vozila sam se danas. Vozila dugo. Slike ispred mene su se mijenjale, neke nepoznate livade, šume i neko jezero..
Volim se voziti. Volim se voziti dugo.. Što se više slika promijeni, što dalje bježim i što više nepoznatih izvora preda mnom izviru, srce kao da se smiruje…Kao da nalazi svoj put..
Lijepo je zavarati se na tren..
I teško je voziti se slomljenih snova. Teško je voziti se nepoznatim krajem i ne prestajati gledati u slike daleke i odlaziti.. Sve dalje i dalje… I još dalje…

I nisam izdržala da se ne prošećem po kolodvoru. Stavila sam slušalice, navila muziku neku čudnu i onako neispavana, u starim dragim trapericama i ruksakom na leđima sjela na klupu i počela promatrati ljude…

Jeste li ikada promatrali ljude dok muzika svira..? Promatrajući pokrete i zamišljajući.. Djevojka sa crvenom suknjom koja žuri, novčanik joj na pod pada.. Zašto je tako zamišljena dok se saginje, tako izgubljena..? Jeli joj netko slomio snove..? Dečko sa gitarom, tupo hodajući vadi cigaretu i otpuhuje dim.. I pogleda u nebo, tamo gore..
Starac, pijani, tumarajući zapne.. Uhvati za zid i pokušava doći do daha..

I toliko sam se udubila kad osjetim nečiji pogled… Preko puta dečko u izlizanim trapericama sa slušalicama i muzikom.. I uhvatimo se kako oboje gledamo starca koji se podiže..
Pogleda me neobičnim pogledom.. Tužnim.. I u taj tren mi se ne prestajemo gledati i ja znam što on zamišlja i znam da je pogledao djevojku u crvenoj suknji i da je gledao dim koji u nepovrat odlazi.. I na tren nekako naši rasplinjeni snovi postaju jedno i ja pokušavam razmišljati što se iza pogleda skriva..
...Možda ista bol putnika kroz galaksije i nepoznate svjetove..? Koji lutaju, traže, sanjaju, plaču i nestaju u svitanju nove zore...

I ja se ustajem, odlazim do auta, i prije nego uđem okrećem se i pogledam ga opet.. On mi se nevino i zahvalno osmjehne, pogleda pogledom punim razumijevanja i tužno okrene pogled prema gomili ljudi praznih očiju i izgubljenih srca..

I ja sjedam u auto, dosta sam na kolodvoru gubila snove i dane, promatrajući, a ne nalazeći… Pitajući se hoću li na kolodvoru naći poznati obris, mutni lik dalekih snova, odbačene kovanice i razderane slike..

Sjednem, zatvorim oči i slike preda mnom opet se izmjenjuju…

.......
I opet sam u onom dalekom kraju, neke poljske ceste i sve je tako nepoznato i neobično..

I onaj nagli ulazak u tunel i mrak koji plaši…

Guta svojim sljepilom i beznađem, guta sve pred sobom…A ja tako volim tunele.. Volim onaj mrak makar ga se bojim..
Jer znam da će doći tren izlaska kad će me sunce samo odjednom oslijepiti, a preda mnom će izviriti jedan novi krajolik snova.. Onako nevin kao jutro puno rose i kišnih dodira oblaka koji na slonove i sunovrate liče…


Nisam, ali nisam mogla u tom trenu da se ne okrenem prema životu i po prvi put, nakon toliko vrištanja i urlanja, zapomaganja i preklinjanja jer mi radi stvari koje ne želim; baca u situacije u kojima se ne snalazim uvijek; nisam, ali nisam mogla da se ne okrenem, sneno pogledam i kažem:

Hvala, vrijedilo je svaki trenutak… Hvala, volim te živote, volim te radi svega što mi pružaš.. Radi svakog trenutka ja te volim.. I molim novu buru.. Da me zaljuljaš opet kao ljusku oraha na oceanu.. Jer jedino radi njih.. Radi tih ljuski i ljuljanja.. Ja sam baš ovakva.. Ovako ogoljena i otvorenih očiju sada pred tobom stojim.. I ne bi se mijenjala niti za jedan gram, niti za jedno slovo…


Zato hajde, udari opet, što čekaš, ne bojim se više, naći ću ono što tražim htio ti ili ne, otežavao mi ovako i dalje ili ne, kažem mu i pokažem ljutito i naivno svoja dva trna i sneno u novi zavoj uđem…

14.05.2006. u 20:39 | 38 Komentara | Print | # | ^

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...
Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...



Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..

Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...

Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....

Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...

Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...

Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....
.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....

Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....

Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..

Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........

Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'

Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....

...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....

Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....

Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...

Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...

Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...

Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?

Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??

Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...

Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"