..... I wanna know.....
....how forever feels....
.......
Jutarnja gužva.
Stojim u autobusu, snena gledam kroz prozor. Ne zamišljam ništa, ne razmišljam ništa, samo tupi pogled kroz prljavo staklo.
Nema ni bubamara, niti leptira, samo par sitnih točkica zamrljanih prstiju po hladnom autobusnom staklu.
I jutro kao jutro, nikakve promjene od jučerašnjeg. Možda je samo malo toplije, kažu.
I odjednom, u toj gužvi i vrevi ja osjetim miris tek netom pokošene trave…
I ni sama neznajući zašto, sve mi nekako stane i prošlost i neke slike ponovno se vrate…
……….
I kao da sam opet dijete. Tamo na dalekom selu.
Kako djedu sakrivam pepeljaru po kući i kako se smijem dok me prebacuje preko ramena..
Sjetim se i tavana u kojem sam napravila skriveno mjesto i kopala po starim škrinjama zamišljajući kako je tamo skrivena karta blaga starih gusara…
Sjetim se drvarnice i piljevine od kojih sam radila lutke…
I onog mosta malog, preko one rijeke i potočnica se sjetim.. Kako niti jedno proljeće nisam zaboravila baki napuniti sve vaze njima…
I onog svog susjeda, sa najvećom trešnjom ikad koju sam vidjela, bogatom i razgranatom, mirisnom…
Kako nikada nikome niti ploda nije dao i kako su trešnje gnjilile i ptice su ih jele… I kako je sam živio u toj staroj kamenoj kući i satima sjedio ispod trešnje sa drvenim štapom i derao se na nas djecu koja smo satima hodali okolo i promatrali kako se domoći stabla..
Sjetim se kako sam se penjala gipko tu noć po granama i kako odjednom sova hukne i na tren sve stane… Ja osjetim miris pokošene trave i u tom trenutku stojeći na samom vrhu debla pod zvijezdama sa punim džepovima trešanja čitav svijet je bio moj.. Samo za mene stvoren…
I u tom trenu, tako mala ispod zvijezda dok je pas lajao tamo negdje u daljini, a čitav svijet je spavao ja se tako dječji … tako naivno… tako sneno… ja se osjetim
…Besmrtna…
………..
Pepeljare danas više nema. Sve djedove stvari su u jednoj kutiji u ormaru. Zanimljivo kako život čovjeka stane u samo jednu kutiju, rekao je brat dok smo spremali kuću.
Tavan je sada pust. Stare stvari su bačene, beskorisne su, rekla je majka jednom.
Ionako blaga na njemu nikada i nije bilo. A djeca ionako preveliku maštu imaju.
Niti trešnje više nema. Uvenula je nedugo nakon što je susjed umro. Kažu da je jedino trešnju imao otkad mu je žena umrla. I da je ona od tuge za njim uvenula. Dječje priče, nasmijala se susjeda, stabla ne venu za ljudima.
I sve je prolazno, kažu mi, kao dim. Nestane u trenu. Ono što je jučer bila vijest, danas je tek požutjeli članak u starim i odbačenim novinama. I sve prolazi, i ljudi i njihovi snovi, vječne ljubavi postanu zaboravljene, a bilježnice iz 5b bačene..
Samo stara fotografija zaustavljenog trenutka ostavljena duboko u ladici nekog stola….
……………..
I autobus naglo zakoči, a ja se trgnem.
Stojeći tako shvatim kako se mala djevojčica od kojih 10 godina ne mogavši se nigdje primiti u toj gužvi ljudi premorenih lica uhvatila objema rukama čvrsto za moj struk. Pogleda me onim krupnim očima i nasmije se.
-Oprosti, nemam se gdje uhvatiti, a tvoja košulja je tako mekana…
I nasmijemo se obje. I počne pričati kako svako jutro kod bake ide i kako voli njene kolače i da ne voli ovu gužvu, ali joj je zabavno što se svi tako nježno dodiruju, da se baš osjeti lijepo.
I onako u gužvi ne izdržim da iz svoje torbe izvadim čokoladu koju uvijek sa sobom nosim..
-Uzmi, nasmijem se i kažem.
I ona nimalo začuđena, nimalo iznenađena nasmije se i uhvati je.. I počne pričati nešto i smije se čitavo vrijeme.. I izvadi bilježnicu i pokaže mi neki svoj sastav..
I tako normalno to bude i svijet odjednom baš funkcionira na moj način..
I ne postoji ništa drugo, u tom trenu svijet je opet radi mene zastao i samo za mene opet živi…
I dok mi priča ja u njenim očima osjetim sreću, neopisivu sreću..
Dijete je još, rekao bi netko, čekaj da odraste..
Zašto da odraste, rekla bi ja, zar ne bismo svi trebali biti djeca…? Ne zaboraviti nikad na ona mala čudesa… Zaboraviti na smijeh…. Na trešnje…
I dok se vrata autobusa otvaraju i dok se osmjesima pozdravljamo, ja kročim opet po uprženom asfaltu sivog i tmurnog grada, i dok pretrčavam cestu, umjesto onog debla starog kojem su sve grane usred sive svakodnevnice uvenule ja ugledam istu onu trešnju u čijim granama sam se skrivala… I dok hodam tako odjednom osjetim miris one tek netom pokošene trave…
I u tom trenu ja sam sretna, jako, jako sretna...
I da, tako blesavo, tako glupavo.. Ali u tom trenu grad mi više nije siv, i u džepu ja opet imam iste one trešnje.. I dižem glavu, osmjehnem se svijetu…
I na tren.. Ali samo na tren.. Ali onaj tren koji vječnost traje… Ja osjetim… Kao da sam opet… Baš onako dječji i nevino.. Baš kao nekad…
…Besmrtna…
Post je objavljen 26.05.2006. u 20:52 sati.