...Zaboravim katkad da je prošlost završila..
I da je budućnost tako daleko da bi o njoj razbijala glavu...
I da treba živjeti samo za danas, za one posebne trenutke..
Radi kojih se sve ovo na ovom neobičnom i katkad tako tužnom svijetu isplati...
Ma da znate, sve, ali sve se isplati samo za onaj trenutak kad srce igra..
Primjećujete kako zapravo…. Ne znamo živjeti…?
I stalno ta briga… O jučer, danas… Sutra…
Ili nas prošlost muči ili ne znamo što sa sutra… Gdje ćemo biti, što ćemo raditi, hoće li sve ispasti baš onako kako smo željeli… Zašto smo nešto napravili, zašto je nešto tako ispalo…
Zašto, zašto, zašto…..
Godinama sam se mučila tako… Razbijala glavu u tvrdi zid, promatrajući tko će prije odustati.. Ja ili zid…
Mislim da je odgovor na to zapravo morao doći sam od sebe samo je bilo pitanje trenutka kad ću otvoriti oči i shvatiti da neke stvari naprosto ne možemo promijeniti, već se samo možemo potruditi ustati i napraviti sve još bolje …
I počinjem tako vjerovati da trebamo živjeti za trenutke. Onako istinski.
Opustiti se…
Zaboraviti na prošlost i brige… Što je bilo, bilo je, promijeniti se više neće…
Ne mariti uvijek za budućnost… Sve će se posložiti i bez naših besanih noći i razmišljanja… Tupih pogleda u zid i hodanja ulicom bez cilja..
I nekako… Počinjem živjeti za te trenutke…
Onako, dok se neki trenutak događa, zatvoriti na tren oči i udahnuti….
Tu sam sada i savršeno je… Baš je onako kako želim da bude….
Tu sam sada… I ne želim biti nigdje drugdje.. Želim baš to…
Naučiti disati punim plućima…
………..
I dok sam tako bila u maloj sobici, nagurana dragim blogerima i dok je Bobelline sneno pjevala uz zvukove gitare koju je Erchamion svirao baš na onaj svoj poseban način, i dok se Bossa u kutu prekrasno smješkala čitavo vrijeme, ja nisam, nisam mogla da ne uhvatim taj trenutak u vječnost i shvatim…
Kako će nam se životi sigurno jedan dan rasplesti i tko zna kamo će nas odvesti…U koje ulice i kamene pločnike… Neke daleke svjetove i labirinte iz kraljevskih bašti snova..
I blog i postovi će postati samo jedan trag na isprintanom papiru, jedan mali tren u beskrajnoj vječnosti..
I tko zna kakve živote ćemo imati…
I tko zna hoćemo li se uvijek tako kao tu noć smijati i škakljati…
Imati opet one trenutke grupnog grljenja…Da, fnje je jako bilo… Grupno grljenje u 4h ujutro na prašnjavom tlu dok neka čudna glazba u pozadini svira… Da, dragi moj Frifol, baš je bilo fnje…
I da, Jamais, sarajevko malena, obećajem, uvijek ćemo se tako vrtiti, obećajem, obećajem ti…Doći ćeš nam opet, poput tog duha iz boce…. I unesti u život opet sve šarene boje… Čudo moje..
I tko zna hoćemo li se pronaći, biti sretni u ovom cijelom kaosu života.. Hoćemo li ostvariti snove i živjeti ih, hoćemo li jedan dan sjetni i tužni pregaženi životom usamljeno u kutu snivati ili ćemo grožđe i jagode na mirisnim livadama jesti…
Tko zna…
Ali možda to i nije važno. Možda nije važno uvijek razmišljati što će biti sutra. Ja sam tu noć uz vas živjela.. Onako pravo, otvorenog srca, baš onako kako sam htjela..
Baš onako kako sam i zamišljala..
I ne mogu, draga nameoflove, da ti ne ukradem stih iz posvete koju i sada u ruci držim…
Za sve vas blogere koji ste mi postali dio života i bez vas naprosto više ne mogu i ne želim…
Drago mi je da postojite….
….U bilo kojem stanju svijesti….
Hvala vam, dragi moji.
I uvijek ako poželite pričati, smijati se ili jednostavno… šutjeti…. Znate gdje me možete potražiti..
Nikad ne odbijam poziv za gledanje zvijezda..
Znate, volim zvjezdane oči i ono što iza njih katkad pronađem…
I ja sam u vašim očima svakakve galaksije i neobične zvijezde pronašla…
Post je objavljen 22.05.2006. u 21:17 sati.