...DragonFly...

Pay it forward...



...Ljudi će zaboraviti što si rekao,
zaboraviti će što si učinio,
ali nikad neće zaboraviti
kako su se uza te osjećali...





Postoji matematička teorija koja tvrdi da 7 ljudi zajedno zapravo poznaju čitav svijet.

Smiješno zapravo i nemoguće zvuči, zar ne?

No jesmo li zapravo svjesni koliko utječemo na tuđe živote..? Svaki put kad nekoga upoznamo i presiječemo njegov put kroz život zapravo mi njegov život preokrećemo…

Prava teorija kaosa zapravo ako rasmislite malo bolje. Upoznajući nekoga direktno pokrećemo efekt domina, mijenjamo njegov život u sto različitih varijanti. Radilo se to o običnom prolazniku kojeg sretnemo u autobusu i povučemo van na kavu do nekog koga zavolimo i provodimo s njim vrijeme…

Jesmo li zapravo svjesni koliko smo time ovisni jedni o drugima, koliko jedni bez drugih zapravo nikako ne možemo… ? A tako se volimo praviti kako možemo jedni bez drugih, toliko volimo mrziti i osuđivati… Neshvaćajući da svako naše djelovanje na jednu osobu utječe na njen život koji onda utječe na treći i tako sve u krug… I time opet do samih nas.

I time 7 osoba zapravo oblikuje i utječe na čitav svijet.. Poput pravog domino efekta..

Šireći mržnju prema samo jednoj osobi zapravo širimo mržnju unedogled.. Sve dok poput bumeranga kružeći ta se mržnja opet ne vrati na nas. Poput začaranog kruga.
Ljudi se često vole tješiti kako zapravo oni sami kao takvi ništa ne mogu postići, svijet je preveliko mjesto da bi ga mi oblikovali po našim željama (Eh, kad bi ja bio neko…, pjeva s radia…), da bi mogli išta promijeniti.

Da, možda jedna osoba zapravo ne može promijeniti čitavi svijet.
On će uvijek biti pun nasilja, mržnje, ljudi koji ubijaju, ruše i uništavaju, da uvijek je bio i uvijek će biti.
I da, jedna osoba ne može promijeniti čitavi svijet.

No zaista, jeli bitno da mijenjamo čitavi svijet..? Polazeći od sebe i onog iznutra mijenjajući sebe, ne mijenjamo li i druge..?
Ako gledamo sa aspekta da svi mi ostavljamo tragove jedni drugima na životu..?

I ako ostavljamo tragove svi se zajedno mijenjamo, razvijamo, krećemo u jednom smjeru… Jer svi zapravo utječemo jedni na druge, mijenjamo razmišljanja, tjeramo ljude da budu bolji.. Ili lošiji…

……….

I svi smo isprepleteni poput mreže koju stari ribar voli raspletati.
-Znaš, rekla mi je jednom baka dok smo otpetljavale konce iz stare kutije koji su se međusobno ispremiješali, - svi smo mi ovako spetljani i isprepleteni… Svaka boja bez druge može, ali samo zajedno mogu napraviti dugu… Sama boja za sebe kao takva ne može…
-Sama boja za sebe kao takva ne može, ponovila sam tiho u sebi.
Ona je nastavila raspletati konce, a ja…
A ja sam se stvorila na nekoj livadi uz brzu rijeku… Tamo u mislima, tamo uz one potočnice…

I ništa.. Niti jedna boja kao takva sama za sebe nije bila lijepa.. Plava boja potočnica bez zelene trave, zelena trava bez plave rijeke, plava rijeka bez bijelih kamenčića…

I duga koja se prelijevala u stotine boja izgledala je veličanstveno…

Baš kao i ljudi, onih 7 ljudi koji u bojama poznaju čitavi svijet i mijenjaju ih na sto različitih načina.. Baš kao i svi mi svaki dan…


Ne shvaćajući da smo svi zapravo isti, i svi zapravo ISTO želimo. Pronaći svoj put kroz život, pronaći osobu koja razumije, pronaći svoju malu zelenu livadu… I da smo svi jedna mala nesigurna bića koja hodaju po trnju i razbijenom staklu svaki dan iznova i iznova…

Zar stvarno mislite da drugi isto ne pate?
Zar stvarno mislite da svih život voli osim vas?
Da postoje potpuno sretni ljudi?
Pa čak i oni najbogatiji? Otkada je bogatstvo mjerilo sreće?
Pa čak i oni oko vas kojima kao sve ide?
Onaj koji je dobio auto na srećki?
Zar stvarno još uvijek postoji netko na ovome svijetu koji misli da postoji ITKO tko nikada nije nesretan, tužan, tko pati, tko ne osjeća, tko nije doživio tragediju, ljudsku zloću..?
I znači li to da onda svi moramo poludjeti, pomahnitati i mrziti svih oko sebe, biti puni neshvaćanja..
Pa to je najlakše…. Najlakše se predati… Najlakše je mrziti….
Takve zovem kukavice, nikako drugačije…



Živeći i mrzeći se međusobno, uživamo gledati kako je netko nesretan… A ne shvaćajući da time i same sebe činimo nesretnim... Začarani krug...
Da, vjerujem da čak i samo jedan čovjek može mijenjati svijet… Da, samo jedan…
Jer svaka boja čini dugu. I bez samo jedne boje duga ne može.
Jer što ako neka boja odluči da duga bez nje može i da joj nije potrebna, i što ako to istodobno pomisle sve boje..?
Kaos…


-Sama boja za sebe kao takva ne može napraviti dugu, ponovila sam tiho u sebi.



29.06.2006. u 21:57 | 39 Komentara | Print | # | ^

Brod u boci












Ponekad, u najvećoj gužvi usred užurbanog dana, dok jurim uredom, ponekad, onako ponekad zastanem pred prozorom. Približim se drvenom okviru starog prozora, kojeg nikako da obojimo i pogledam dolje na rivu. Uvijek neki brod usidren, neki ljudi i gužva.. Ako se pomaknem ulijevo, skroz do zida i malo odmaknem unazad, luka i sivi odraz grada nestane i ostane samo plavetnilo..
Onako modro i plavo.. Ako se još malo odmaknem, ugledam crtu gdje se more i nebo spoje.

Ponekad, onako dok nimalo nemamo gužve, ured je prazan i tih, ponekad, onako ponekad odlutam ponovno do onog prozora. Često brod baš izlazi iz luke.. Kamo li odlazi…? Vidim ljude na palubi, onako sitne, neka žena koja maše… Kamo li odlaze..? Traže li.. Ili su pronašli…

Vidim i ljude na obali koji sjede u kafiću i gledaju brod kako odlaze. Zapale cigaretu, otpuhnu dim visoko u zrak, ali ostanu…

I šetam često tom rivom, sivom i popločenom starim kamenom i volim pogledati u onu crtu, gdje se pučina sa nebom spaja.
I povuče me naglo… Onaj nemir, miris dalekog vjetra… I ja poželim ući u taj brod, prvi koji se tamo nalazi..

Krenemo li svi na taj put?
Gdje li su naši brodovi?
U luci usidreni ili su otisnuti već na pučinu…? Traže li ili se nikad ni ne potrude pronaći…

Brodovi nisu sagrađeni za luke. Možda jesu da u njih ulaze umorni nakon noćne borbe sa valovima i orkanima…
No znači li to da nakon prve bure moramo se ukopati u prvu uvalu, strahujući od slijedećih oluja…?

Da, istina, možda brod i ne uspije probiti val. Možda ostane potopljen na dnu mora. Možda se sudari sa prvom santom leda.
Možda.

No brod nije sagrađen da bude u luci.
Ne, stvarno nije.
Zaista nije.

No koliko njih zapravo se otisne na dalek put…? Tamo negdje gdje bajke postaju stvarne i gdje ljudi znaju sanjati…?

Tamo negdje gdje se živi.
Tamo negdje gdje uvijek sa sigurnošću možemo reći da smo tražili svoj san. Zapravo ne tražili, tamo gdje smo ŽIVJELI svoj san.

I tko zna čeka li netko na ukrcaj sa jednim koferom u odrapanim trapericama na nekoj dalekoj obali….

Možda.

Jesmo li spremni ostati zauvijek u luci i ne otkriti?
Zapravo, što to pričam, zauvijek ne postoji… I najsigurnija luka uništi brod.. Znate, brodovi rđaju čak i u najmirnijim lukama… I kad jedan dan brod odluči ipak pronaći svoj san, znate, shvati da više ne može..

Jer i brodovi, kao i ljudi, katkad nikad ne nauče…



……..
"Kad se vratim, čini mi se kao da sam došao u neki dječji vrtić. Za dvije-tri godine puta toliko toga vidite i upoznate, donesete toliko toga kvalitetnog u sebi i sa sobom, a onda dođete kući i vidite da se tu zapravo nije ništa promijenilo. Ljudi još pričaju iste viceve... Odmah počnemo čitati novine ili gledati televiziju i odmah sve znamo, jer se ovdje ionako nije ništa bitno novo dogodilo, a nama koji smo plovili jest.

Mi se cijelo vrijeme plovidbe smijemo, veseli smo, smijemo se ljudima s kojima razgovaramo. Kad dođemo, vidimo da se nitko oko nas ne smije, da više nema - zdravlja."

Mladen Šutej, moreplovac



26.06.2006. u 22:01 | 34 Komentara | Print | # | ^

Škrinja skrivenog blaga


..The tragedy of life is not
that it ends so soon, but that
we wait so long to begin it....






Ljudi zaboravljaju… Da materijalne stvari sa sobom dalje ponijeti neće moći. Da su one tu da trenutno zadovolje našu neku potrebu i da nas one nimalo zapravo ne čine sretnima niti ispunjenima.
Čovjek koji poznaje sebe i razumije svijet biti će ispunjen živio li u podstanarskom stanu ili u najraskošnijoj palači.
Siromašna osoba koja je nesretna da dobije odjednom mogućnost živjeti u najbogatijem stanu nakon određenog vremena ponovno će postati isto tako mizerna i nesretna..

Jer stvari ne ispunjuju ljude….. I nikada u njima trajnu sreću ne možemo pronaći…

I sposobnost da se izdignemo iznad toga čini nas mudracima i alkemičarima.
Jer čemu blago, čemu zlatne ogrlice i dijamantne narukvice….

Čemu neki lažni paunov sjaj ako smo prazni iznutra…?

I sve je u nama. Bogatstvo samo može na jedan trenutak stvoriti prividan osjećaj sreće, ali on nestaje sa prvim izlaskom novog dana..
Kad naučimo živjeti i biti ispunjeni u svakom trenutku svakog dana tada neće biti bitno da li hodamo u izlizanim trapericama ili najfinijem odijelu. Važno je kako se mi osjećamo u onome što nosimo i kako to nosimo.
I nikad neću reći da nije važno imati novaca. No puno je važnije da s vremena na vrijeme zastanemo i preispitamo se, jer mnogo je toga što niti jedan dolar ovog svijeta ne može kupiti….

I važno je to ne shvatiti prekasno, kad se jedan dan sa strancem u krevetu probudimo….

Jer možda nam netko ne može pružiti luksuzan stan i jacuzzi u kupaoni…
No može li jedan zagrljaj u smiraj večeri na nekoj pustoj plaži i dvije čaše vina biti vredniji od sveg blaga na ovom svijetu…?

Može, reći ću ja…
Jer novcem se sreća ne kupuje, i često je zapravo ona i uništava…

A možda i nisam u pravu….
No vjerujem da u zadnjem trenu života nam neće biti bitno ako imamo dijamantni rolex na ruci koji će točno u sekundu reći:
-Imate još točno 3 minute i 56 sekundi svog života. Što ćete ponijeti sa sobom? Nažalost moram vam reći da niti jednu materijalnu stvar ne primamo.
Imate li nešto drugo za prijaviti osim toga?


I nadam se da ćemo moći sigurnim i čvrstim glasom reći: Oh, toliko toga, nadam se da su vam vagoni koji odvoze dalje u nepoznat svijet široki da sve to prime……..


18.06.2006. u 23:00 | 60 Komentara | Print | # | ^

Unutarnji glas



...Postoji li nešto iznutra što nam katkad govori kojim putem života trebamo skrenuti...?





Jedna vrsta ptica se razmnožava samo u deset dana unutar jedne godine. Morski psi točno znaju kad su te ptice prisutne na tom otoku. Ista stvar je i s tuljanima, morski psi čitav vijek idu od točke do točke po tihom oceanu i točno znaju u koje vrijeme im je koji plijen na određenom mjestu u određenom vrijeme vrlo lako dostupan. Kako su to saznali? Kako si to prenose?

Jedna pčela živi u prosjeku od mjesec dana. Pčele skupljaju med tokom cijelom proljeća i ljeta da bi skupile hranu za one naraštaje koji će živjeti preko jeseni i zime. One instinktivno skupljaju hranu za svoje generacije. Tko im je to rekao? Imaju li to zapisano negdje?

Ptica selica leti sama putem seobe ptica putem koji je utvrđen u svim pojedinostima, leti preko mora, jezera, preko šuma i sletiti će točno na onu točku gdje se nalazi njeno domovinsko gnijezdo. Kako to ona zna? Ima li neki kompas? Ako da, kako izgleda, gdje li je?

Ostavljena mačka stotine kilometara daleko od doma, u nekoj šumi vratiti će se izgladnjela, čupava, bolesna svom vlasniku. Kako je znala gdje je on? Jeli imala neku kartu?

Mravi žive u velikim skupinama točno svaki sa svojom ulogom, znajući točno kako će napraviti svoj dom i kakve su im odgovornosti. Kako to znaju? Postoji li netko tko im objasni, sakupi ih sve na hrpu i kaže?

Losos uvijek ide uzvodno rijekom i tamo se mrijesti, a zatim umre. Izlegnute ribe iz ikri počinju svoj put prema moru i u jednom trenutku ponovno se vraćaju uzvodno u rijeku i tako beskonačno… Kako znaju da moraju tako ići? Jeli im netko kaže?

Ptica točno zna kako isplesti svoje gnijezdo, točan oblik i na točno određen način… Tko joj je to rekao..? Kako zna….?

……………

I što su životinje razvijenije to manje koriste svoj instinkt, a više svoj mozak i učenje od roditelja… Recimo majmun ili slon. Sve više se počinju oslanjati na razum, činjenice i naučene stvari. I unutarnji glas potpuno zamre, izgubi se…

I ista stvar se dogodila ljudima. Oslanjajući se na razum i mozak unutarnji glas je zahrđao i izgubio se. Zapravo, rekli bi mnogi, nikad i nije postojao.

No katkad…

No katkad ljudi osjete kao da nekog poznaju godinama, a zapravo ga znaju tek par sati. Možda i minuta.
I reći će mi, hajde ne pričaj gluposti, taj osjećaj vara. Vara li zaista?
Mogu li ljudi osjetiti da su pronašli nekog sličnog sebi nakon samo par riječi?
Kakav je to klik u glavi, jeli to iluzija?

Katkad osjetim onaj čudan osjećaj iznutra.. I ja znam da će se nešto dogoditi.
Katkad gledam u nečije lažljive oči.. I ja osjetim laž. Kako to mogu osjetiti? Mogu li to osjetiti ili je i to iluzija?
Ljubav….. Osjećaj da je to ono…. Isto samo prevara i obmana..?

I taj osjećaj….Onaj koji niti jedan znanstvenik mi objasniti ne može… Taj osjećaj…Jeli on ispravan, upitam se često. Jeli to ono što nam je priroda nekad davno usadila, ali smo izgubili, zakopali u buci vremena i užurbanog života.
Možda naprosto katkad živeći u svoj toj tehnologiji, buci, galami ne čujemo glas koji iznutra vrišti, buka grada je katkad prevelika…

Znaju li ljudi isto tako možda gdje je njihov dom..? Gdje im srce sniva…
Možda smo zaboravili zapravo… Možda je čitavo vrijeme odgovor u nama, ali smo živeći u svoj toj gužvi i buci zaboravili?
Možda trebamo samo ponekad zatvoriti oči i pustiti srcu da nas vodi.. Onom unutarnjem glasu koji možda točno pravi put zna….

I odlučim danas zatvoriti oči u toj strahovitoj buci, nasloniti se na zid…. I naprosto… Osjetiti…
Kamo srce želi otići….

Jer srce zna…
Ono osjeća..
Ono vjeruje…
Svemu onome što razum ne shvaća i nikad shvatiti neće…



Jer možemo li sa sigurnošću tvrditi da smo ikada bili onako potpuno ispunjeni i sretni tamo gdje nas je samo razum odveo…?


Zato ja odlučujem odbaciti razum iza prvog ugla i srcu šapnem… Hajde, vodi me… Ti možda jedini znaš gdje mi je srce rođeno… Hajde, pokaži mi….

Jer možda zaista samo ono zna..
Možda..
Ali ako nećemo srcu vjerovati, isplati li se uopće živjeti? Kao roboti zatvoreni u hladnoći plavih staklenih zidova…
Jer čemu onda sve… Čemu isprazna pozornica života ako nismo posve ispunjeni… Ako svoj dom ne pronađemo….


07.06.2006. u 20:44 | 30 Komentara | Print | # | ^

Oči širom zatvorene

Čini li vam se katkad... Da je svijet pun nerazumijevanja....?

Hodala sam danas prema uredu, žureći, malo snena nakon neprespavane noći, puna nekih čudnih razmišljanja i zbrkanih osjećanja, kad me uhvati naglo nepoznata žena za rame:
-Daj mi 10 kn, ajde mala.
Otrgnem se naglo i pogledam je:
-Za način na koji pitate nemam ih.
Ona se ironično nasmije i odmjeri me.
-Nemaš ti pojma šta je život mala, nemaš pojma, ovako slickana i uređena, u finim cipelama hodaš, nemaš ti pojma, vidjeti ćeš jedan dan, viknula je odlazeći.

Da.. Ja nemam pojma što je život..

I pogledam u svoje fine cipele kojima kročim danas ovim mokrim asfaltom..
I svatko svoje cipele nosi i svojim putevima kroči ovim gradom. I gledajući sa strane cesta se može učiniti puna razbijenog stakla ili poput najfinije svile...
Ne govorim više o toj nepoznatoj ženi, najlakše je kad vas netko ne poznaje i sudi.. To brzo prođe.
Ali kad ugledate poznate oči koje vas širom otvorenog pogleda promatraju... I kad shvatite kako su zapravo širom zatvorene...
To je nerazumijevanje koje srce teško podnese.

I svi odrastajući postanemo poput malih školjkica, zatvorimo se u svom malom svijetu...
A kako i ne bi, pored svih tih širom zatvorenih pogleda...

05.06.2006. u 10:01 | 34 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...

Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...


Image Hosted by ImageShack.us

Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..


Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...


Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....


Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...


Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...


Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....

.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....


Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....


Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..


Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........


Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'


Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....


...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....


Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....


Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...


Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...


Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...


Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?


Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??


Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...


Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"