...Ljudi će zaboraviti što si rekao,
zaboraviti će što si učinio,
ali nikad neće zaboraviti
kako su se uza te osjećali...
Postoji matematička teorija koja tvrdi da 7 ljudi zajedno zapravo poznaju čitav svijet.
Smiješno zapravo i nemoguće zvuči, zar ne?
No jesmo li zapravo svjesni koliko utječemo na tuđe živote..? Svaki put kad nekoga upoznamo i presiječemo njegov put kroz život zapravo mi njegov život preokrećemo…
Prava teorija kaosa zapravo ako rasmislite malo bolje. Upoznajući nekoga direktno pokrećemo efekt domina, mijenjamo njegov život u sto različitih varijanti. Radilo se to o običnom prolazniku kojeg sretnemo u autobusu i povučemo van na kavu do nekog koga zavolimo i provodimo s njim vrijeme…
Jesmo li zapravo svjesni koliko smo time ovisni jedni o drugima, koliko jedni bez drugih zapravo nikako ne možemo… ? A tako se volimo praviti kako možemo jedni bez drugih, toliko volimo mrziti i osuđivati… Neshvaćajući da svako naše djelovanje na jednu osobu utječe na njen život koji onda utječe na treći i tako sve u krug… I time opet do samih nas.
I time 7 osoba zapravo oblikuje i utječe na čitav svijet.. Poput pravog domino efekta..
Šireći mržnju prema samo jednoj osobi zapravo širimo mržnju unedogled.. Sve dok poput bumeranga kružeći ta se mržnja opet ne vrati na nas. Poput začaranog kruga.
Ljudi se često vole tješiti kako zapravo oni sami kao takvi ništa ne mogu postići, svijet je preveliko mjesto da bi ga mi oblikovali po našim željama (Eh, kad bi ja bio neko…, pjeva s radia…), da bi mogli išta promijeniti.
Da, možda jedna osoba zapravo ne može promijeniti čitavi svijet.
On će uvijek biti pun nasilja, mržnje, ljudi koji ubijaju, ruše i uništavaju, da uvijek je bio i uvijek će biti.
I da, jedna osoba ne može promijeniti čitavi svijet.
No zaista, jeli bitno da mijenjamo čitavi svijet..? Polazeći od sebe i onog iznutra mijenjajući sebe, ne mijenjamo li i druge..?
Ako gledamo sa aspekta da svi mi ostavljamo tragove jedni drugima na životu..?
I ako ostavljamo tragove svi se zajedno mijenjamo, razvijamo, krećemo u jednom smjeru… Jer svi zapravo utječemo jedni na druge, mijenjamo razmišljanja, tjeramo ljude da budu bolji.. Ili lošiji…
……….
I svi smo isprepleteni poput mreže koju stari ribar voli raspletati.
-Znaš, rekla mi je jednom baka dok smo otpetljavale konce iz stare kutije koji su se međusobno ispremiješali, - svi smo mi ovako spetljani i isprepleteni… Svaka boja bez druge može, ali samo zajedno mogu napraviti dugu… Sama boja za sebe kao takva ne može…
-Sama boja za sebe kao takva ne može, ponovila sam tiho u sebi.
Ona je nastavila raspletati konce, a ja…
A ja sam se stvorila na nekoj livadi uz brzu rijeku… Tamo u mislima, tamo uz one potočnice…
I ništa.. Niti jedna boja kao takva sama za sebe nije bila lijepa.. Plava boja potočnica bez zelene trave, zelena trava bez plave rijeke, plava rijeka bez bijelih kamenčića…
I duga koja se prelijevala u stotine boja izgledala je veličanstveno…
Baš kao i ljudi, onih 7 ljudi koji u bojama poznaju čitavi svijet i mijenjaju ih na sto različitih načina.. Baš kao i svi mi svaki dan…
Ne shvaćajući da smo svi zapravo isti, i svi zapravo ISTO želimo. Pronaći svoj put kroz život, pronaći osobu koja razumije, pronaći svoju malu zelenu livadu… I da smo svi jedna mala nesigurna bića koja hodaju po trnju i razbijenom staklu svaki dan iznova i iznova…
Zar stvarno mislite da drugi isto ne pate?
Zar stvarno mislite da svih život voli osim vas?
Da postoje potpuno sretni ljudi?
Pa čak i oni najbogatiji? Otkada je bogatstvo mjerilo sreće?
Pa čak i oni oko vas kojima kao sve ide?
Onaj koji je dobio auto na srećki?
Zar stvarno još uvijek postoji netko na ovome svijetu koji misli da postoji ITKO tko nikada nije nesretan, tužan, tko pati, tko ne osjeća, tko nije doživio tragediju, ljudsku zloću..?
I znači li to da onda svi moramo poludjeti, pomahnitati i mrziti svih oko sebe, biti puni neshvaćanja..
Pa to je najlakše…. Najlakše se predati… Najlakše je mrziti….
Takve zovem kukavice, nikako drugačije…
Živeći i mrzeći se međusobno, uživamo gledati kako je netko nesretan… A ne shvaćajući da time i same sebe činimo nesretnim... Začarani krug...
Da, vjerujem da čak i samo jedan čovjek može mijenjati svijet… Da, samo jedan…
Jer svaka boja čini dugu. I bez samo jedne boje duga ne može.
Jer što ako neka boja odluči da duga bez nje može i da joj nije potrebna, i što ako to istodobno pomisle sve boje..?
Kaos…
-Sama boja za sebe kao takva ne može napraviti dugu, ponovila sam tiho u sebi.
Post je objavljen 29.06.2006. u 21:57 sati.