Čini li vam se katkad... Da je svijet pun nerazumijevanja....?
Hodala sam danas prema uredu, žureći, malo snena nakon neprespavane noći, puna nekih čudnih razmišljanja i zbrkanih osjećanja, kad me uhvati naglo nepoznata žena za rame:
-Daj mi 10 kn, ajde mala.
Otrgnem se naglo i pogledam je:
-Za način na koji pitate nemam ih.
Ona se ironično nasmije i odmjeri me.
-Nemaš ti pojma šta je život mala, nemaš pojma, ovako slickana i uređena, u finim cipelama hodaš, nemaš ti pojma, vidjeti ćeš jedan dan, viknula je odlazeći.
Da.. Ja nemam pojma što je život..
I pogledam u svoje fine cipele kojima kročim danas ovim mokrim asfaltom..
I svatko svoje cipele nosi i svojim putevima kroči ovim gradom. I gledajući sa strane cesta se može učiniti puna razbijenog stakla ili poput najfinije svile...
Ne govorim više o toj nepoznatoj ženi, najlakše je kad vas netko ne poznaje i sudi.. To brzo prođe.
Ali kad ugledate poznate oči koje vas širom otvorenog pogleda promatraju... I kad shvatite kako su zapravo širom zatvorene...
To je nerazumijevanje koje srce teško podnese.
I svi odrastajući postanemo poput malih školjkica, zatvorimo se u svom malom svijetu...
A kako i ne bi, pored svih tih širom zatvorenih pogleda...
Post je objavljen 05.06.2006. u 10:01 sati.