Ponekad, u najvećoj gužvi usred užurbanog dana, dok jurim uredom, ponekad, onako ponekad zastanem pred prozorom. Približim se drvenom okviru starog prozora, kojeg nikako da obojimo i pogledam dolje na rivu. Uvijek neki brod usidren, neki ljudi i gužva.. Ako se pomaknem ulijevo, skroz do zida i malo odmaknem unazad, luka i sivi odraz grada nestane i ostane samo plavetnilo..
Onako modro i plavo.. Ako se još malo odmaknem, ugledam crtu gdje se more i nebo spoje.
Ponekad, onako dok nimalo nemamo gužve, ured je prazan i tih, ponekad, onako ponekad odlutam ponovno do onog prozora. Često brod baš izlazi iz luke.. Kamo li odlazi…? Vidim ljude na palubi, onako sitne, neka žena koja maše… Kamo li odlaze..? Traže li.. Ili su pronašli…
Vidim i ljude na obali koji sjede u kafiću i gledaju brod kako odlaze. Zapale cigaretu, otpuhnu dim visoko u zrak, ali ostanu…
I šetam često tom rivom, sivom i popločenom starim kamenom i volim pogledati u onu crtu, gdje se pučina sa nebom spaja.
I povuče me naglo… Onaj nemir, miris dalekog vjetra… I ja poželim ući u taj brod, prvi koji se tamo nalazi..
Krenemo li svi na taj put?
Gdje li su naši brodovi?
U luci usidreni ili su otisnuti već na pučinu…? Traže li ili se nikad ni ne potrude pronaći…
Brodovi nisu sagrađeni za luke. Možda jesu da u njih ulaze umorni nakon noćne borbe sa valovima i orkanima…
No znači li to da nakon prve bure moramo se ukopati u prvu uvalu, strahujući od slijedećih oluja…?
Da, istina, možda brod i ne uspije probiti val. Možda ostane potopljen na dnu mora. Možda se sudari sa prvom santom leda.
Možda.
No brod nije sagrađen da bude u luci.
Ne, stvarno nije.
Zaista nije.
No koliko njih zapravo se otisne na dalek put…? Tamo negdje gdje bajke postaju stvarne i gdje ljudi znaju sanjati…?
Tamo negdje gdje se živi.
Tamo negdje gdje uvijek sa sigurnošću možemo reći da smo tražili svoj san. Zapravo ne tražili, tamo gdje smo ŽIVJELI svoj san.
I tko zna čeka li netko na ukrcaj sa jednim koferom u odrapanim trapericama na nekoj dalekoj obali….
Možda.
Jesmo li spremni ostati zauvijek u luci i ne otkriti?
Zapravo, što to pričam, zauvijek ne postoji… I najsigurnija luka uništi brod.. Znate, brodovi rđaju čak i u najmirnijim lukama… I kad jedan dan brod odluči ipak pronaći svoj san, znate, shvati da više ne može..
Jer i brodovi, kao i ljudi, katkad nikad ne nauče…
……..
"Kad se vratim, čini mi se kao da sam došao u neki dječji vrtić. Za dvije-tri godine puta toliko toga vidite i upoznate, donesete toliko toga kvalitetnog u sebi i sa sobom, a onda dođete kući i vidite da se tu zapravo nije ništa promijenilo. Ljudi još pričaju iste viceve... Odmah počnemo čitati novine ili gledati televiziju i odmah sve znamo, jer se ovdje ionako nije ništa bitno novo dogodilo, a nama koji smo plovili jest.
Mi se cijelo vrijeme plovidbe smijemo, veseli smo, smijemo se ljudima s kojima razgovaramo. Kad dođemo, vidimo da se nitko oko nas ne smije, da više nema - zdravlja."
Mladen Šutej, moreplovac
Post je objavljen 26.06.2006. u 22:01 sati.