....Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću..
Bit ću baš ja..
Tko to zna...
O jednoj mladosti, J. Lisac
.....
-Što se desi kad umreš?, pitalo me jednom jedna djevojčica iz gomile djece koje sam čuvala u jednoj igraonici u dalekoj zemlji.
Zbunjena zastanem…
-Pa… Možda da mamu upitaš…
-Nemam mamu. A tata mi je rekao da radije tebe upitam, on ne zna o takvim stvarima.
-Pa, ovaj… To je malo teško za objasniti…
-Zack kaže da sve nestane, da satovi stanu i okrene se prema bratu koji joj se izbelji. Kaže da i ja sutra mogu umrijeti.. I odjednom sasvim naglo se rastuži i počne plakati neutješno..
I odjednom kao lavina sva djeca počnu oko nje plakati, makar i ne znaju zašto plaču…
Tugu djeca osjete jače, znate…
I ja bespomoćno stojim pored nje dok otac trči i uzima je u naručje..
A malena tako neutješno plače da mi se srce slama…
………
I išla sam taj dan prema domu… Ušla sam kasno navečer, a tulum je u sobi već počinjao..
Smijeh i galama…
I vika neka…
Ali meni ta djevojčica nikako iz glave…I njeno tako iskreno pitanje…
Na koji niti jedan odrasli odgovora nema…
I uzela sam čašu koju su mi gurali, nasmijala se kad su me potegnuli i zavrtjeli…
Netko je pjevao u kutu sretne pjesme neke…
I ja sam se vrtila…
Ali pitanje nikako iz glave..
I što.. Što kada satovi stanu…?
Kad sve poput praha nestane…
A mi ostanemo samo blijedi tragovi na nečijem srcu, nekom papiru…
Neka ulica kad prazna ostane..
Neka klupa usamljena…
Neki trg na kojem smo se ljubili…
Neka livada na kojoj smo se gubili…
Uzdahnula sam tiho dok nitko ne čuje… Razmišljaju li ovi ljudi o tome…Muči li ih to kao i mene katkad… Boje li se crnog mraka i onoga što tamna noć katkad donosi…
I zaspala sam opijena… Uplašena…
I probudila se usred noći i odlučila razmisliti o tome.. Prvi put suočiti se s tim da nisam besmrtna i da nikada neću osjetiti kako vječnost izgleda…
Da me jedan dan neće biti i da ću biti samo prah nečijih snova…
I sjedila sam dugo tako… Bila je to hladna noć…
.......
U zoru još uvijek sam sjedila. Budilica je zazvonila, a ja sam se naglo obukla i odjurila na posao.
I ugledala sam ju.. Malu kovrčavu i uplašenu…
Kao dijete otrčala sam do nje i šapnula..
-Malena, znam odgovor.. Dođi, šapnuti ću ti..
Pogledala me otvorenih ustiju.. I mi smo šaptale minutama.. ja sam njoj pričala, a ona meni.. Sve šapatima, onako kako djeca to rade…I držale smo se za ruku i smijale…
I ja sam došla doma i skinula sat sa ruke i stavila ga u ladicu.
I rekla si…
Da… Jedan dan satovi će stati. Svi će stati...
Ali možda nije bitno kakav trag ćemo ostaviti.. Možda stvarno to nije bitno… Tko će nas se sjećati… Tko će plakati….
Možda to nije bitno… Niti razmišljati što je iza… Tko me čeka u poljanama snova i makova…
Možda nije bitno da o tome sada razmišljam… Imam još malo vremena da ostvarim svoje snove…
Pa hajde, vrijeme je da se krene…
I shvatim..
Da možda nije bitno stvarno kakav trag ostavljamo…
Možda taj zadnji dah nećemo pomisliti jesmo li veliki bili… Možda neće biti važno koliko smo toga prošli i vidjeli…
Možda će biti bitno samo da smo bili ispunjeni..
Svaki dan..
Svaki sat…
I ja ostavljam satove u ladicama…
Moje vrijeme se ne mjeri više u trenucima koje sat pokazuje…
Već u trenucima u kojima sam ispunjena….
Post je objavljen 25.04.2006. u 21:38 sati.