...DragonFly...

Sve je u očima.. Maline..

Ima jedna djevojka.. Sa ogromnim očima..
Prišla mi je dok sam sjedila na hladnom zidiću i suzdržavala se da ne zaplačem. Bilo je to jedno ljeto u dalekoj stranoj zemlji.. Sparno ljeto, tišina u neko kasnije poslijepodne.. Držala sam kovanice u ruci i pogledom tražila telefon.. Čemu, pomislila sam, koga uopće nazvati.. Svi su tako daleko..

-Nećeš se sad valjda rasplakati?- rekla je. Pogledala sam u njene ogromne oči. Bila je to jedna polucrnkinja koju sam znala onako, u prolazu..
-Ne znam što mu je.. Samo je stao. Bio je tu neki mehaničar.. Previše mi je to novaca, a krećem na put.. Ne znam što ću napraviti..
Sjela je do mene na hladan zidić.
-Moj tata zna popravljati aute. Ali on živi daleko nažalost..
-Nemam novaca dovoljno..Preskup je popravak.. Ne znam..
-Ne nisi me dobro razumjela. Nazvati ću ga pa ću ti javiti. Znam gdje ću te naći.
I otišla je. I ostavila me potpuno zbunjenu.

Uzela sam kovanice i otipkala broj.
-Halo.. čula sam u daljini muklo.
-Tata.. naslonila sam se na zid i skoro se rasplakala. Kao mala mezimica, kao mala djevojčica.. Neki remen je otišao, rekla sam, baš pred put, kako ću sad vidjeti ocean..
-Ne plači, znaš da će biti sve u redu..
Da, ali ne ovaj put, ovaj put se stvarno neću snaći..

…..

Prošlo je par dana kad mi je prišla dok sam sjedila na zidiću zamišljena i jela jabuku.
-Auto ti je na onom parkiralištu pored benzinske, zar ne? Sutra će doći moj tata, ima kamion, odvesti će ga doma pa će ti ga popraviti.
-Hvala, ali nisi razumjela, nemam dovoljno novaca za to..
-Rekla sam ti da se ne brineš, zar ne?
Gledala sam u njene oči i nisam vjerovala što mi priča.. Tu mora biti neka caka.. Nešto tu mora biti.. Doći ću kod nje doma i čekati će me neki razbijač koji će me oteti, prodati u bijelo roblje, silovati i onda dati nekom starom čovjeku koji će me zauvijek zaključati u stari podrum kakvog se djevojčice poput mene užasavaju.
-Ajde, vjeruj mi sve će biti dobro.. Dođi..

Pogledala sam u njene oči.. Ogromne.. I otišla sam.. Naivna sanjarka koja vjeruje u dubinu očiju, otišla je.. Bez straha, bez sumnje.. Dignula sam se i otišla za njom..

…..

Usred šume nigdje nikoga. Samo mala brvnara i pas koji trči ususret. Miris ljeta, neke daleke pjesme.. I ona kako mi daje sok, mačka u kutu, zvuk klavira u nježno predvečje..
Na odlasku sjedajući u svoj besplatno popravljen auto, pitala sam:
-Zašto? Više me nikada nećeš vidjeti.. Ne mogu ti se odužiti nikako..
Samo se nasmijala i rekla kako mora potražiti psa prije nego mrak padne.. Prije nego se okrenula pogledala me i rekla:
-Odužiti ćeš se ti već nekome drugom.. Pomoći ćeš mu kad će mu to biti najpotrebnije.. I.. Zbog mene ćeš vidjeti ocean. To mi je dovoljno.
Vozeći se kroz mrak nepoznate šume sa Njim (sve o Njemu u jednom drugom postu), naslonila sam glavu na staklo ne vjerujući što sam doživjela upravo.. Toplinu nekog srca, dar bez povrata.. Onda kad sam to najviše trebala.. Onda kad sam to najmanje očekivala..

……….

Dok sam bosim nogama trčala po pustoj plaži sa prijateljima, nekom davno ostavljenom oceanu i smijala se, pomislila sam na Nju..
Bože, život je tako prekrasan..
I koliko god udarca primila, koliko god mi puta život pokušao slomiti krila, ne, rekla sam nježno.. Ne, ne ide to tako kod mene, živote.. Krila su mi prejaka, presnažna da ih neka bura slomi.. Ne, ne, ne ide to tako kod mene, živote.. Srušiti ćeš me, pasti ću na pod sama i krhka.. Ali vjerujem.. Vjerujem da će uvijek biti neka nježna ruka koja će mi podići glavu i reći..
- Nećeš se sad valjda rasplakati..?

….

I on.. Doći će.. Uzeti me u naručje i nositi kroz trnje i maline.. Obaviti ću nježno ruke mu oko vrata i šapnuti mu..
-Nisam dala da me život slomi, ne, čekala sam te.. Svi Oni su mi pomogli da te čekam.. Nisu dali da se slomim… Vidiš li, čekala sam..
Zagrliti ću ga snažno, a on će mi dati malinu..
-To je zato.. Jer vjeruješ u život.. Jer naivno vjeruješ u ljude i njihove oči.. Ogromne.. Jer vjeruješ u mene..
I ja ću zaspati dok me On nosi kroz trnje.. I maline.. Nježno.. Sanjivo.. Bezbrižno..

05.02.2006. u 03:54 | 13 Komentara | Print | # | ^

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

U ovoj šumi betona i čelika, samo rijetki snivaju

....
..Promatrao sam na mjesečini, to blijedo čelo, sklopljene vjeđe, pramenove kose što su lepršali na vjetru i ponavljao u sebi:
-Ja ovdje vidim samo ljusku.. Ono najvažnije je nevidljivo...
Mali Princ

Naranče

Ovo je kutak misli i crtica iz mog života.
I da, dobro ste shvatili, sanjarka sam i pustolovka sa velikim očima koja sa ruksakom na leđima traži svoju zelenu livadu..
Ako vas sretnem negdje pojesti ćemo jagode.. I vrtiti se u travi dok ne padnemo iznemogli i zaspimo pod mjesečevim sjajem...



Jer..
Jer obožavam noć.. I kad nesanica pokuca na prozor sve mi na naranče zamiriše..
I ja onda odlazim plesati.. Plešem sa neznancima, sa ljudima koje volim.. Ali najdraži je ples sa životom.. Kad me boje njegove zavrte ja se smijem.. I onda znam.. Da, sanjarka sam prava..

Ako želite pišite na:
ukradeni_trenutak@yahoo.com

Ako imate nešto za reći, a ne želite javno, šapnite.. IcQ

Dragonfly (226-978-300)
*..26 godišnja djevojka sa odsjajem izgubljenih livada u očima.. Ja samo kao i svi vi tražim.. Hodam često plažama bosa... I naći ću naći... *

Jeste li ikad..?

Jeste li ikada imali osjećaj da ste susreli ljude s kojima ODMAH osjećate nešto zajedničko?

Oni uz koje se uvijek osjecam posebno dok ih čitam..

Bobe's living room
..Pitam se samo...biram li pogrešnu planinu? Biram li pogrešnu granicu? Što se dogodi kad lavina stigne u dolinu? I nije li nekad ljepše samo se spustiti? I uživati u zaletu i vjetru. Brzini. Osjećaju adrenalina koji juri krvlju. I vrištati sretno. I tako je jasno da nakon doline dolazi uspon. Dolina je samo priprema. Za uspon iza kojeg dolazi nova padina. I lavina bude još jača...

I opet se pitam...biram li pogrešnu planinu? Moje lavine nikako da dosegnu dolinu. Ni blizu. Odustaju i nestaju davno prije. Koju planinu da odaberem? Karte mi nisu dovoljno dobre. Dajem sve svoje karte za jednu pravu lavinu... ...

Jamais... astronom srca
...Podvlačim crtu.
Jer...
Nakon godina vegetiranja desilo se čudo.
Čuda postoje, da.
Ove sam se godine više puta uvjerila u to.
Netko to odozgora vidi sve...
Ako nešto jako želite onda će se sve urotiti da to i dobijete, je l ' tako nekako ide?
Treba biti dovoljno hrabar.
Ili lud?
Ili i jedno i drugo?
Važno je samo nadići strah i kročiti na daske pozornice komada zvanog život....

Starcatcher
Mislima oblikujemo zivot.
Trudimo se ostvariti snove. Ali ako ih bas sve ostvarimo,za sta cemo onda zivjeti?
Tezimo materijalnim dobrima,no na koncu price njih ostavljamo za sobom.
Zaboravljamo da iz zlatne spine tece ista voda kao i iz javne fontane.

U vrtlogu zivota i beskrajnoj analizi znamo da smo izmislili vrijeme.
No jesmo li izmislili smisao?
Ili se on bas u trazenju skriva?...

Moments... My blue butterfly
..Jeste primijetili kako je danas teško biti iskren, kako je teško otvoriti se, biti ono što jesmo, biti svoji, biti opet ... djeca? Od čega se mi to skrivamo? Od čega bježimo...?
..I zato danas, danas sam odlučila pustiti plavog leptira da odleprša gdje god ga život odnese...

Siddartha
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....
.......
....Brodovi kao i ljudi vječno dolaze, usidre se budu tu neko vrijeme i odu. Samo rijetke pamtimo".-reče blagim glasom.
-«Pamtimo..rijetke..»-ponovih u sebi.
I ostalo je tu mnogo usidrenih brodova koji su godinama plutali i naoko bili sigurni. Ali svi znamo svrhu broda, njegova svrha nije da bude usidren unatoč olujama i nedaćama mora, njegova svrha je da bude na pučini, da se sudara s valovima.. I tako danonoćno..Zapravo cijeli ljudski vijek....

Stajdooharica
- A ti? Nikada nisi osjetila ništa slično?
- Kako to misliš?
- Pa znaš, mislim na taj 'magični' trenutak?... pogled u oči sa osobom koja...
- Koja ti u tako kratkom roku da osjećaj potpunosti koji s nekim ni nakon godina i godina ne osjetiš?... – prekinula sam je
- Da... čini se kako ipak razumiješ...

...'Riječima kazujemo tako malo'....

Frifol
..Htio sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... dijete u meni je već bilo tužno.…

I da mi je, da se još jednom zaljubim,
Opet bih uzeo kostim Večnog Dečaka..

Old soul
...Pet je sati ujutro , odlazimo na posao , izlazimo iz zgrade i kao djeca se držimo za ruke ... još uvijek ...otvaramo vrata od ulaza ... vani miriši na kišu .. toplo je za razliku od prethodnih dana ....
" Miriši na kišu !"
" Da , na jesen "
" Ma daj ne zezaj , na proljeće , dosta mi je ovog ružnog vremena ...." i onda se ja zamislim i znam temu za moj post ........

Mome malom velikom čovjeku , prerano odraslom djetetu , čuvaru moje djedovine , uplašenom dječaku.........čovjeku koji u sebi nosi sram i ponos ......jake emocije ........

Erchamion
...Izlomljen kroz krhotine sjećanja; sjećanja minulih nadanja stranog mi života; promatran zavrijelom vodom, nosim svoje tijelo. Nosim ga nemirom odraza, onim istim što nad površinom krvotok moje misli ostavlja. Ostavlja prikazujući vječitog mi životnog suputnika, sjete. Neobičnog osjećaja življenog rubovima sna i jave. Igra li nepozvano uz ritam neumornog plesača? Igra li nepozvano zakrivena sjenama sluteće ništavnosti? Poput iskrivljenog ogledala mojih želja, moje duše, mojih snova...

Life music
Moj zivot je kao kula od karata... svaka ima svoju svrhu i ona na vrhu ne bi postojala bez one na dnu... svaka sa svojim znacenjem... ali ako netko gurne jednu, sve ce se srusit... slomit... i u trenutku sve ce postati nista... ali, sve je moguce... moguce je biti nitko... osim ne osjecat nista...
......
... Jednom kad smo se slucajno sreli, pitao me: 'Da li bi bila sa mnom da znas da necemo ostati skupa...?'
Rekoh mu: '...da... jer najljepsi trenuci u zivotu mogu biti i najvece pogreske...'

Život je duga cesta..
Ponekad gledam...a ne vidim. Ponekad slusam... a ne cujem. A onda, kada otkrijem to sto vec odavno gledam i slusam, uvijek se iznenadim. Jer, zivot je jedno veliko iznenadjenje. I otkrice. Ako sama otkrijem sto vec odavno zelim, onda sam neizmjerno zadovoljna sama sobom, bez obzira jesu li rezultati dobri ili losi.

Komplex
...u povratku kući desilo mi se još jedno čudo. u sred centra grada, u sred februara, pored gorespomenutog parka, ja sam čula zrikavce...

Catcher
....Jednom poslije, sjedite i šutite i gledate u taj svijet, sve dok se ne ustanete gotovo istovremeno i počnete jesti te kupine. Smiješ se i kažeš joj kako su joj umrljana usta, ona ih briše nadlanicom, a ti je uhvatiš za ruku i kažeš kako se kupine mogu obrisati samo usnama.
I sve opet zašuti, iako i nije tišina, ali nekako u tom trenutku nije bitna ni vika koja se čuje s nekog otvorenog prozora u rakovačkim neboderima, niti puškaranje na liniji, niti onaj zvuk koji se čuje kada dječak skoči s vrbe u Koranu, a djevojčice zadivljeno gledaju sve dok ne izroni, pa onda brzo okrenu glavu i s pomalo rumenim obrazima pričaju o nečem sasvim desetom.....

...Šutili smo tako, pušili i gledali u nebo koje je postajalo lagano crveno.
Onda sam ustao, skinuo traperice i majicu i skočio u rijeku.
Voda je bila hladna, ali svejedno sam osjetio lagano peckanje na ramenima, kao od sunca, kao ono kada smo zadnjeg ljeta u miru sjedili na slapu i pričali o tome što ćemo biti kad odrastemo, ne znajući da ćemo već za par mjeseci istovremeno zauvijek odrasti i zauvijek ostati klinci....

Ona
...Zasto preopuštati trenutke... živimo najbolje što možemo, ako ne znamo kako... potrudimo se malo... nek nas vode naše želje... naši snovi... i imajmo uvijek nešto «samo naše», nešto što će nas dizati....onda kad se malo spustimo ili zaboravimo na sve to...

Pantera
...Kada usred noći cokćem jezikom jer mi dragi pili već drugu trećinu tropskih šuma i pikam ga prstom da prestane, a tada čujem : „hmmmm?“ i kada ujutro otvorim oči, a ispod moje glave njegov jastuk i izgužvana plahta, pomislim: rijetkost je pronaći svoju drugu polovicu… nekako je lijepo biti "mi"…

Cakumpakum
...Noćas sam imala misiju. Bez blještavo bijele haljine i čarobnog štapića.
Bosonoga, u plavoj pidžami, raščupana i bez šminke na licu bila sam tvoja Vila. Još jedno jutro odjurila sam na posao s osmijehom.
I za ovu ulogu potpisala bi na doživotno....

Ringispil
...I biti ce u zivotu jos mnogo oluja i plavih ociju koje ce mozda okrznuti moje ringispile... Ali ja znam da cu se uvijek vracati mom zbonacanom moru i mojoj pitomoj, zelenoj uvali...

Gracia
...Pozeljela sam da se mogu pretvoriti u vjetar i letjeti...
Da zastanem u nekoj krosnji... Zavirim kroz neciji prozor... Obrisem suzu sa lica ostavljene djevojke koja promrzla sjedi na jednoj klupici u jednome parku... Da se uvucem u Njegovu kosu... Da uletim u jedro izgubljenog mornara... Pozeljela sam da me netko udahne i zatim toplu ispuhne van... Da zaplesem kraj tramvajske pruge i zavrtim se najbrze sto mogu...

Provincijalka
..Ono što sam tada osjetila bila je ona prava tuga. Jer, nije bilo niti jedne druge ljepote koja je mogla zamijeniti veličanstveni osjećaj ljubavi. Umjesto toga samo teška golema tuga... Žao mi je.
Napiši mi pjesmu... jednostavno nisi znao... I ta je pjesma postala jednako daleka i neostvarena želja kao i Egipat, mariachi i ruta 63...

Neretvanski cvit
...i znaš...ne može srce živjeti bez druge polovice...
Nižem dane kao šarene post it papiriće... jedan na drugi zalijepljeni su nemarno...
Boli li te ako ti kažem da ne vrijedi život bez tebe....
......i da je možda najpravilnije da uroniš lice u moju kosu... i da mi pjevaš...

Woolf
...Baš sam voljela taj crtić, o dečku i djevojčici koji crtaju ledene ruže na zaleđenom prozoru. I njemu je onda ledena kraljica zaledila srce, pretvorivši ga u komadić hladnog kristala... I odvela... A malena je djevojčica vjerovala. I vratila mu toplinu u srce...
Baš me zanima kako se to radi..
Tko topi led iz srca.
Tko topi strah?
Kako se učiš vjerovati..?
Tko još vjeruje u čuda....?

Dreamforever
...Nestrpljiva sam. Želim zagrliti zvijezde...Mislim na tebe..I fališ mi...Dođi da se pokrijemo ovom nebeskom dekicom....pa makar bila ovako bolesno crvena od smoga..pa makar nema zvijezda...to je naše nebo. Sami ćemo si stvoriti i mjesec i zvijezde...Samo se ušuškajmo. I sanjajmo. Zajedno...

Scarlett_l
...Bitno je očima nevidljivo...
...Promatrajući ono dvoje lijepih ljudi kako izgovaraju riječi koje će ih vezati do kraja života pala mi je na pamet jedna misao….Zar ovaj trenutak kada stoje jedno pored drugog, sretni, bezbrižni, zar on nije savršen? U tom trenutku više ne misliš o tome je si li sve pozvao, kakva ti je haljina, jesi platio račune itd… Nekako, taj trenutak sav svijet je stao. Tu si Ti i tu je On.
Volite se. Podsjeća me na dar. Baršunastom vrpcom u najljepši, božanski papir omotano…sve je odlično. Taj trenutak. Tada dar otvaraš. Istražuješ ga. U ovom slučaju, istražuješ osobu. Upoznajete jedno drugo do srži. Živite skupa, ''kopate'' po beskrajnosti ljudskih života… I tada..naravno da ništa nije savršeno.
Dakle… Što mislite?
Možda ipak… možda ipak savršenstvo postoji??

Pazite na sitnice, jer one su prava ljepota!'

Bosonoga
...Do nedavno me mučilo pitanje, ako za svaku pojedinu osobu na ovome svijetu postoji taj netko, dali će se ti ljudi ikada sresti? Ako se i sretnu, dali će se prepoznati?
Da, sresti će se. I da, naravno da će se prepoznati. Shvatiti će možda da su se sreli i puno prije toga.... Ostaje samo prokleta stvarnost koja ne dopušta da priča ipak ima sretan kraj... a tko zna možda samo treba malo snage.. i puno hrabrosti...

Julianne
Kajsije su padale svuda oko nje kao kiša a ona se bojala da joj ne padne slučajno jedna na glavu jer bi joj mogla sinuti opet nova ideja što dalje sa svojim životom...Kuća je pjevala tišinu a ona je otišla u svoju sobu kako bi pogledala u onom smjeru prema kojem ju je srce vuklo...Svijetla su treperila u daljini i dozivala je...ali snene oči učiniše svoje.... Pred jutro,kao već dobar susjed pozdravi je posljednja sjena u sobi... Vrijeme je za počinak. Izvadila je srce iz grudi i odložila ga noćni ormarić...Do sljedeće prilike...kada se opet usudi da ga upotrijebi...

Maritin kutak..
Razmislite malo o ovome: kad uđete u vrtić i pitate tko zna pjevati, svi viču "JA! JA! JA!". Kad se graja malo stiša, pitate tko zna crtati? "JA! JA! JA!". A glumiti? I opet, naravno "JA! JA! JA!". Onda odete u školu (što su viši razredi, manja je vika), pa postavite ta ista pitanja i čujete tu i tamo nekakav odgovor. Pa onda postavite ista ta pitanja u malo starijem društvu. Odgovori će uglavnom glasiti: ja ne znam crtati, ja nemam sluha, ja nisam stvoren za pisanje, ja nisam talentiran za glumca. A ustvari svi mi to imamo u sebi, samo trebamo odbaciti ogradice koje smo si postavili i pustiti djetetu u nama da se igra, piše, pjeva, glumi...



Bit će ih još, vidim već..

Prije svitanja

..Radila sam za jednog starijeg čovjeka,i on mi je jednom rekao da je proveo čitav svoj život misleći na karijeru. Imao je 52 godine,i iznenada je shvatio da nikada stvarno nije dao sve od sebe.
Njegov život nije imao smisla.

Skoro da je plakao dok mi je to pričao.
Vjerujem da ako postoji Bog on neće postojati u svakom od nas...ne u tebi ili meni......već u tom malom prostoru između nas…

Ako na svijetu postoji bilo kakva magija...mislim da je u pokušaju da se shvati netko, da se nešto podjeli sa nekim….
Možda je to nemoguće uspjeti...ali koga je briga? Odgovor mora da leži u pokušaju…..

Kada si ranije pričao ono, kao posle nekoliko godina kako par počne da se mrzi međusobno... predviđajući reakcije jedno drugog... ili kada im dosadi ponašanje onog drugog.
Mislim da će za mene biti potpuno suprotno….
Mislim da se mogu stvarno zaljubiti u nekoga kada sve znam o njemu.

Način na koji se češlja...koju košulju će obući tog dana...koju će priču ispričati u kojoj situaciji…
Sigurna sam da ću tada znati da sam zaljubljena…..

"Before sunset"