Ima jedna djevojka.. Sa ogromnim očima..
Prišla mi je dok sam sjedila na hladnom zidiću i suzdržavala se da ne zaplačem. Bilo je to jedno ljeto u dalekoj stranoj zemlji.. Sparno ljeto, tišina u neko kasnije poslijepodne.. Držala sam kovanice u ruci i pogledom tražila telefon.. Čemu, pomislila sam, koga uopće nazvati.. Svi su tako daleko..
-Nećeš se sad valjda rasplakati?- rekla je. Pogledala sam u njene ogromne oči. Bila je to jedna polucrnkinja koju sam znala onako, u prolazu..
-Ne znam što mu je.. Samo je stao. Bio je tu neki mehaničar.. Previše mi je to novaca, a krećem na put.. Ne znam što ću napraviti..
Sjela je do mene na hladan zidić.
-Moj tata zna popravljati aute. Ali on živi daleko nažalost..
-Nemam novaca dovoljno..Preskup je popravak.. Ne znam..
-Ne nisi me dobro razumjela. Nazvati ću ga pa ću ti javiti. Znam gdje ću te naći.
I otišla je. I ostavila me potpuno zbunjenu.
Uzela sam kovanice i otipkala broj.
-Halo.. čula sam u daljini muklo.
-Tata.. naslonila sam se na zid i skoro se rasplakala. Kao mala mezimica, kao mala djevojčica.. Neki remen je otišao, rekla sam, baš pred put, kako ću sad vidjeti ocean..
-Ne plači, znaš da će biti sve u redu..
Da, ali ne ovaj put, ovaj put se stvarno neću snaći..
…..
Prošlo je par dana kad mi je prišla dok sam sjedila na zidiću zamišljena i jela jabuku.
-Auto ti je na onom parkiralištu pored benzinske, zar ne? Sutra će doći moj tata, ima kamion, odvesti će ga doma pa će ti ga popraviti.
-Hvala, ali nisi razumjela, nemam dovoljno novaca za to..
-Rekla sam ti da se ne brineš, zar ne?
Gledala sam u njene oči i nisam vjerovala što mi priča.. Tu mora biti neka caka.. Nešto tu mora biti.. Doći ću kod nje doma i čekati će me neki razbijač koji će me oteti, prodati u bijelo roblje, silovati i onda dati nekom starom čovjeku koji će me zauvijek zaključati u stari podrum kakvog se djevojčice poput mene užasavaju.
-Ajde, vjeruj mi sve će biti dobro.. Dođi..
Pogledala sam u njene oči.. Ogromne.. I otišla sam.. Naivna sanjarka koja vjeruje u dubinu očiju, otišla je.. Bez straha, bez sumnje.. Dignula sam se i otišla za njom..
…..
Usred šume nigdje nikoga. Samo mala brvnara i pas koji trči ususret. Miris ljeta, neke daleke pjesme.. I ona kako mi daje sok, mačka u kutu, zvuk klavira u nježno predvečje..
Na odlasku sjedajući u svoj besplatno popravljen auto, pitala sam:
-Zašto? Više me nikada nećeš vidjeti.. Ne mogu ti se odužiti nikako..
Samo se nasmijala i rekla kako mora potražiti psa prije nego mrak padne.. Prije nego se okrenula pogledala me i rekla:
-Odužiti ćeš se ti već nekome drugom.. Pomoći ćeš mu kad će mu to biti najpotrebnije.. I.. Zbog mene ćeš vidjeti ocean. To mi je dovoljno.
Vozeći se kroz mrak nepoznate šume sa Njim (sve o Njemu u jednom drugom postu), naslonila sam glavu na staklo ne vjerujući što sam doživjela upravo.. Toplinu nekog srca, dar bez povrata.. Onda kad sam to najviše trebala.. Onda kad sam to najmanje očekivala..
……….
Dok sam bosim nogama trčala po pustoj plaži sa prijateljima, nekom davno ostavljenom oceanu i smijala se, pomislila sam na Nju..
Bože, život je tako prekrasan..
I koliko god udarca primila, koliko god mi puta život pokušao slomiti krila, ne, rekla sam nježno.. Ne, ne ide to tako kod mene, živote.. Krila su mi prejaka, presnažna da ih neka bura slomi.. Ne, ne, ne ide to tako kod mene, živote.. Srušiti ćeš me, pasti ću na pod sama i krhka.. Ali vjerujem.. Vjerujem da će uvijek biti neka nježna ruka koja će mi podići glavu i reći..
- Nećeš se sad valjda rasplakati..?
….
I on.. Doći će.. Uzeti me u naručje i nositi kroz trnje i maline.. Obaviti ću nježno ruke mu oko vrata i šapnuti mu..
-Nisam dala da me život slomi, ne, čekala sam te.. Svi Oni su mi pomogli da te čekam.. Nisu dali da se slomim… Vidiš li, čekala sam..
Zagrliti ću ga snažno, a on će mi dati malinu..
-To je zato.. Jer vjeruješ u život.. Jer naivno vjeruješ u ljude i njihove oči.. Ogromne.. Jer vjeruješ u mene..
I ja ću zaspati dok me On nosi kroz trnje.. I maline.. Nježno.. Sanjivo.. Bezbrižno..
Post je objavljen 05.02.2006. u 03:54 sati.