Zaboravim katkad..
Na onu malu kovrčavu djevojčicu što je plakala satima mami u krilu nakon što su dečki iz susjedstva ubili malu pticu..
Zaboravim je i pored mrtvog galeba na cesti prođem i ne osvrnem se..
Zaboravim katkad..
Kestenove u travi i susjedovu trešnju na kojoj sam se jutrom skrivala u njenim raskrošnim granama i punila džepove plodovima.. Dok se on pravio kako spava u ležaljci..
Zaboravim je i pored trešnje sad prolazim hladna..
Zaboravim i proljeće..
Bosa u travi, igre skrivača i prljave ruke..
Sada se uvijek uredno operem i obučem tenisice za šetnju šumom..
Zaboravim i Kaću i Ljilju..
Bose noge kako trče dvorištem, prljave rukice koje hvataju ogradu izjutra i bacaju kamenčiće u prozore..
Pozdravim ih ovlaš u prolazu, Katarinu i Ljiljanu, niti broj im nemam.. A dvorište uredno stoji, bez suvišnih kamenja..
………….
I onda trčim po gradu, obveza za obvezom, rješavam odrasle stvari, ne puštam mobitel iz ruku, trčim uz stepenice sa sendvičem u ruci, ostavljam poruke po uredu i opet jurim..
I onda me uhvati za rukav netko.. Nagonski se odmaknem, jer dodire nepotrebne više ne volim i ugledam.. Malo nježno stvorenje usred vreve grada, buke i zvuka sirena, stoji uz majku koja priča na mobitel i ispruži mi bombon u ruku sa ogromnim osmjehom na licu..
I sjetim se svega…
I čučnem pored tog malog bića i uzmem bombon.. I znam da žurim i čujem telefon u torbi..
Ali ne mogu se ustati.. Jer sjetim se svega..
I Kaće i Ljilje i kako izjutra trčim bosa prema njihovom prozoru, uhvatimo se za ruke, potražimo naše skriveno skrovište sa blagom – par kamenčića, jedan vojnik, dva autića, jedna lutkica, čajnik i improvizirani stol i čitavo popodne prođe u našem malom izmišljenom svijetu..
I ništa ne postoji, ništa.. Niti glupi mobitel, niti hrpa bespotrebnog papira, niti traženje satima mjesto za parking, niti ispijanje ogromne količine alkohola u subotu samo da se zaborave neke stvari, niti sumorne i tužne nedjelje, niti čekanje u redu satima, niti glupavi sastanci…
Samo bombon u ruci… I trešnja u džepu..
Eh, živote, reci mi molim te, reci.. Kada sam to odrasla..? I reci.. Kako.. Kako da se vratim, bar na minutu, samo to te molim da mi kažeš…
Samo da još jednom trčim bosa po dvorištu sa kamenčićima u ruci..
I trešnjom u džepu..
Samo još jednom..
...Da podaris mi ponovo
onaj osjecaj u srcu,
onu radost pred raskosi i sjajem
cestitke novogodisnje
sto u jutrima decembarskim stize;
ili, bar da osjetim ponovo
onaj drag miris septembra
i knjiga, biljeznica novih
pred dolazece dane skolske -
da upitam
da vratis mi dane djetinjstva,
da li nezahvalno je, Boze?...
Stihove posudih od jedne divne pjesnikinje.. Sjena sjete...
Post je objavljen 21.02.2006. u 00:00 sati.