Jeste li čuli za zelenu livadu..?
Ne..?
Ma sigurno jeste..
Ne..? Sigurno..?
E pa, kako da vam objasnim..?
Ništa, poslušajte, šapnuti ću vam…
……..
Sjedim katkad.. Onako blesavo i glupavo, na nekom zidiću s nekim kad sam u nekoj dalekoj zemlji..Sa jabukom u ruci.. Ako sam tužna onda sa narančom, ali njih kao što znate puštam za one besane noći..Zašto? Eto..Volim okus poljupca u naračama..
Da, uglavnom, volim sjediti na nekom zidiću i promatrati ljude..
-Pogledaj onog tamo, isuse, uhvatim ga za ruku i kao dijete pokažem, nekog njurgavog tipa (u definiciji: poslovni čovjek sa mobitelom u ruci koji juri okolo..)
-Ne, ne, ova je bolja, uhvati me sad on za rukav i pokaže na podeblju ženu sa ogromnim hamburgerom u ruci kako se dere na neko malo dijete jer mu je ispao sladoled.
-Ali ova je prekrasna.. kažem i pogledam zamišljenu djevojku kako korača ulicom..
I onda se nasmijemo.. I pričamo nešto.. I opet se smijemo.. I pogledam opet na istu ulicu..
Neki drugi ljudi, neki drugi osmjesi.. Neka druga maštanja.. neki drugi snovi..
I kažem..
-Svi su oni isti..
-Kako to misliš?
-Pa eto.. isti su.. Kao i ja. Samo traže svoju zelenu livadu..
-Ma što ti je to zelena livada?
-Nisi čuo za zelenu livadu? E kvragu – kažem i pojedem jabuku do kraja..
I opet pogledam na istu ulicu.. Opet neki drugi ljudi, neki drugi snovi..
Pomislim koliko su neki od njih sada nesretni.. Usamljeni.. Kako ih neke misli muče, neke tjeskobe, kako sanjaju.. Sanjaju možda o nekom poljupcu u narančama, o nekom zaboravljenom trenutku.. O svojoj zelenoj livadi..
Onoj.. Sa medom i pčelama… Kestenima… Nekim drvetom… Gdje kao djeca smiju se…Trče bosi po jezeru ispod duge.. U svom malom kutku svijeta.. Samo njihovom.. Bez ratova i gnjevnih ljudi, punu poljubaca, odraza u jezeru, neki zumbul, bačen kamenčić u rijeku, zagrljaj, pogled…Zelena livada.. Koju nikako pronaći.. Na niti jednim kartama ne postoji, a tražila sam je danima, jesam, priznajem… Ma ne danima.. Cijelu vječnost..
Bila sam dijete na praznicima kod bake, a što dijete zna.. Čula na televiziji kako svatko traži tu svoju livadu.. I poželih pronaći je skriveno, da mi je nitko ne preotme.. Tu livadu, sa medom i pokošenom travom.. I cvrkutom neke daleke ptice..
I mučila se danima, tražila po starim kartama..
I došla naivno sa kartom i povukla mamu za rukav na velikom obiteljskom ručku..
-Mama, nema nigdje moje zelene livade na karti.. - I naivno sa ogromnim dječjim očima pogledah ih svih.. - Molim te, molim te, da mi je pronađeš..
…I ispružim im kartu i objasnim im sve o toj mojoj livadi..
I smijeh i galama, cika i veselje…
A nitko.. Nitko nije vidio kako mi je karta nježno pala na hladni pod.. I.. Nitko nije znao koliko sam tu noć plakala.. Shvativiši kako će teško.. Kako će teško biti pronaći taj moj mali kutak..
Moju malu zelenu livadu..
Post je objavljen 17.02.2006. u 23:13 sati.