Često.. Ali stvarno često.. Se uhvatim.. Usamljena.. Desi mi se bilo kad.. Dok sam u autobusu i gledam kišne kapi kako klize niz staklo.. Dok sam u automobilu i gledam slike kako nestaju.. Dok sam u klubu okružena sa prijateljima.. Dok sjedim na nekom spoju ili gledam film sa nekim..
Osjetim se.. Osjetim se tako prokleto usamljeno..
I prođe brzo.. Zagrljaj, poljubac, neki osmjeh.. I prođe..
Ali onaj gorak okus koji ostavi na usnama.. On ostane.. Još malo, počekaj, proći će - šapnem srcu..
I mislim ponekad da to tako mora biti. Svi smo mi usamljeni, potišteni katkad, nesretni.. I nitko ne može shvatiti tu zbrku i jad koja se događa na našoj maloj planeti.. Kako objasniti to uopće..? Kako razumjeti to uopće..?
I mislim često da to tako mora biti.. Da se osjećam.. Da se osjećam kao mala usamljena ljuska u oceanu..
I znam da ste svi vi često usamljeni.. I dok hodate ulicom u društvu, i dok se svi smiju u nekom klubu, dok slušate neku pjesmu, dok sjedite pred kućom i jesen je.. I lišće pada.. Možda i sad dok ovo čitate..
I znam da smo svi tada jedno, mala djeca koja pokušavaju pronaći svoj put kroz šumu, boreći se sa trnjem i granama, i znam da ste i vi usamljeni kao i ja katkad, da plačete sami, da slušate glupavu muziku, da ne razumijete svijet, da ne shvaćate zašto se neke stvari moraju dogoditi, da se pitate svaki dan pitanja na koja odgovor ne možete pronaći, da ste svjesni da ćemo svi umrijeti i nestati…Kao jesenja kiša.. Kao list kojeg odnosi vjetar..
I onda.. Onda vas zavolim sve.. Baš takve kakve jeste.. Nesavršene.. Nježne.. Grube.. Ljutite.. Povrijeđene..
I ne mogu se više ljutiti na nikog, ne ne mogu…
Kako da se ljutim na nekoga tko je isti kao i ja..?
Tko ima svoju malu planetu, mali vulkan i ružu pod zvonom, tko obilazi druge planete i čudi se kao dijete, otvorenih očiju sa osmjehom, ali i trnom u srcu, tko samo traži svoje malo mjesto pod suncem.. I zvijezdama što sjaje u tamnoj noći..
Ne, ne mogu.. Ne mogu, živote, ne mogu..
I znajte.. Danas kad nekog vidite, koga mislite kako zapravo jako dobro znate, čuti ćete kako vam netko šapuće na uho.. Ne, ne poznaješ ga.. To malo biće, jedinstveno na ovoj planeti.. Ne poznaješ ga uopće.. Jer da ga poznaješ.. Ne bi tek tako prošao pored njega i uzimao ga zdravo za gotovo.. Shvatio bi kako je i on usamljen katkad.. Kako ima slomljena jedra koje je more uništilo, a šuti tiho.. I kako mu je potreban nečiji osmjeh da započne dan..
Zato osmjehnite se nekome koga volite danas.. Pogledajte ga.. Onako posebno.. Bez riječi.. Kad se dva srca bez suvišnih riječi spoje u nekim nedokučivim dimenzijama.. Unesite sunca na neku planetu.. I vidjeti ćete.. Vidjeti ćete kako izgleda nebo kad procvjeta..
…I ja ću mu reći:
-Znaš, bila sam usamljena često..
On će me pogledati i neće reći ništa.. Samo će me gledati i šutjeti..
I pogledi će nam se spojiti i misli će odlutati zajedno.. I ljubiti ćemo se u nekim dimenzijama drugim.. Nekim.. Oku nepojmljivim.. Oku nepoznatim..
#Mojoj posebnoj prijateljici sa slike koja me poznaje bolje od mene same, a koja je udaljena kilometrima i kilometrima od oka.. Ali samo par milimetara od srca.. I.. Koja je često.. Baš kao i ja.. Usamljena…#
Post je objavljen 16.02.2006. u 19:43 sati.