Kako.. Kako da vam objasnim zašto volim reći da poznajem boje srca..? I da crtam kistovima po sivilu života..
Bila sam klinka. Mala i razmažena.
I nesretna.
Pukla me ta tinejdžerska depresija, znate ona.. Ma da, znate.. Mislila sam da sam najružnija i najnesretnija.. I da je život jedna velika nesreća.. Ma baš sam u to vrijeme negdje postala svjesna zašto roditelji rade, zašto se toliko svađaju, da u Africi djeca gladuju i da u Kini djeca nemaju svoju sobu i televizor.
I on me ostavio dva dana pred Valentinovo.
I onda sam zapetljanih konaca sudbine upoznala Davida. Zapravo ne baš upoznala, bilo je to nekako čudnije i drugačije.. Igrom sudbine ili slučajnosti kontaktirala sam na jedan broj i igrom sudbine ili slučajnosti javio se David. Taman prije nego sam poklopila slušalicu, upitao je:
-Ne razumijem zašto si tužna.
-Molim?? -upitala sam šokirano.
-Zar nisi?
I nekako razgovor je počeo.. I trajao satima.. I ponovio se opet i opet.. Odjednom nisam se ni snašla, a ja sam ga redovno zvala svake nedjelje.. Znala sam da je nešto stariji od mene, ali osobne stvari ga nikada nisam pitala. Znala sam samo da je poznat i da se bavi glazbom... Voljela sam što je tako veseo, pun života, tako sretan i ispunjen..
Pričao je kako voli leći na krevet i slušati glasno glazbu.. Kako voli dodire po licu.. I jesti trešnje.. Kako je sretan kad sjedi u dvorištu na suncu..I kako voli slušati more dok bura puše..
Bio je tako prokleto neobičan… Tako prokleto sretan.. Kad sam ga slušala mogla sam zatvoriti oči i zamišljati sve o čemu je pričao…
Govorio je kako nesretna ne smijem biti, kako je život preda mnom i kako je živjeti prekrasno.. Kako moram izvući prašnjave kistove iz ladice i nastaviti crtati..
-Ne samo po papiru, jer znam da voliš slikati, moraš crtati i po životu.. Uvijek.. Moraš naučiti izbaciti sivilo.. Odi i zapleši ovaj vikend.. Zapleši sad u sobi.. Nije bitno, samo pleši u bojama..
Nikad ga nisam upitala da se upoznamo. Niti je on mene ikada upitao. Ja sam smatrala da je to stoga što je stariji od mene i kao klinka ga ne zanimam, ali niti on mene nikada nije privukao na nikakav drugi način, nego kao stariji brat. Kojeg sam znala nazvati i jadati se i smijati satima.. Koji je uvijek znao naći pravu riječ da se nasmijem.. Koji mi je vratio vjeru u život i ljude..
…..
I malo po malo, izrasla sam.. Pozivi su se prorijedili..
I jedan davni dan.. Jedan čudan dan pričam sa jednom prijateljicom koja je baš žurila kod jednog čovjeka kod kojeg radi nešto vezano za glazbu.. Davida, kaže mi..
I meni se sve zavrti.
-Želim s tobom, bez razmišljanja rekla sam.
-Moram ga upoznati. Moram mu zahvaliti. Toliko vjere u život mi je vratio.. Toliko me je promijenio..
Odvela me, a ja se sjećam kako su mi noge zadrhtale kad sam stala ispred vratiju.
Hoće li me se sjetiti..? Godine su već prošle..
Ušla sam kroz masivna vrata unutra…Čula sam kako mu govori da je jedna xx tu, ako se sjeća i da ga želim upoznati, i njega kako radosno uzvikuje i trči prema vratima…
Kako dolazi i grli me radosno.. Kako je skoro zaplakao od sreće..
-Mislio sam da si me zaboravila..
Proveli smo sate zajedno u toj sobi. Pričali o svemu.. O svemu radi čega ja više ista nisam. O svemu radi čega ja više nikada ista biti neću..
A kad sam izašla.. Kad sam izašla uhvatila me slabina, naslonila sam se za ogradu, pala nježno na stepenice i zagnjurila lice u dlanove..
Pitate se zašto?
Eh, pa kako da vam to objasnim..
David.. David je slijep.
………………
Razmišljala sam poslije tako danima o svemu tome. O svojoj sebičnosti, o tome kako sam razmažena kada pomislim kako je svijet ružan.
Njemu, koji je bio slijep pri očima, a oslijepio je zbog nesreće tijekom školovanja, svijet je bio tako prekrasno šarenilo, pun boja i kistova..
A meni.. Meni jedno obično sivilo.
……..
-Zašto mi nisi rekao? – prošaptala sam taj dan dok sam ga držala za ruku u onoj sobi..
-Ne bih ti nikada tako vratio vjeru u ljude, drugačije bi me gledala, zar ne? A bila si mi tako posebna, nisam mogao...
…….
I ne znam stvarno.. Ne znam jeli se to baš onda prelomilo. Dali radi Davida, dali radi toga što sam pomalo izašla iz tinejdžerskih neshvaćenih godina ili..
Štogod, ali ujutro kad sam krenula u šetnju vidjela sam sve boje.. I zelenu travu i crvene trešnje, i…
I sve, sve sam u boji vidjela..
Čak i zelene oči…
Čak i boju duše..
Sve ono pri čemu sam dosada bila slijepa..
I jednostavno.. Jednostavno mi je nešto u tami života zasjalo…
I ja.. Ja sam zaplesala sa svjetlom života..
Zaplesala sam sa Davidom…U njegovom posebnom i šarenom svijetu.. U tami koja sjaji…
Plešite, plešite u bojama života.. Zaplešite sa mnom.. Zatvoriti ćemo oči.. I obećajem vam.. Nešto će u tami zasjati..
Zaplešite.. Kao da više sutra plesati nećete..
Jer.. Jer tko vam garantira da hoćete?
Post je objavljen 28.02.2006. u 00:00 sati.