...DragonFly...
Srce sa garancijom..
Izmučene i iscrpljene izašle smo iz ureda..
-Želim šetati - rekla je tiho moja kolegica - želim šetati satima sad, dosta mi je svega..
Znala sam i ja njen kaos u glavi, poznajem tu njenu zbrku godinama...
-Želim šetati i šutjeti. Idemo..?
Hodale smo Korzom, zvuk potpetica na hladnom betonu, neka starica što sjedi usamljeno na autobusnoj klupi i djevojka sa crvenom kapom kako zaljubljeno grli nekog mladića pred rastanak..
-Želim ga reklamirati, nisam zadovoljna.
-Što? – upitala je začuđeno.
-Srce. Nisam zadovoljna s njim.
-Pa bi ga reklamirala?
-Da. Zašto ne? Nisam zadovoljna s njim i hoću novo.
Osmjehnula se. Vjetar je lagano zapuhao.
-Pa zašto nisi zadovoljna?
-Ne služi me dobro..
…Ne kuca više kako bih htjela.. Bilo je puding kada nisam htjela da bude.. Slomio mi dušu, natjerao da plačem danima..
Kad sam htjela da kuca ono šuti.. Vrištala sam na njega da prokuca, ono je ostalo hladno i nepristupačno.. Izložila sam ga milovanju sunca, zalila blagom nježnošću kiše i ništa nije pomoglo..
Onda kad ne želim čujem lagane udarce duboko u grudima.. I onda me opet natjera da plačem.. Samo se odjednom naduri na mene, ukruti i ušuti.. Naljuti me u hladnim, usamljenim noćima i tjera da plačem dok kiša pada i kovitla mi trešnju ispod kuće..
Neću ga više i točka! – viknula sam - Mora da je bila neka rutinska greška u proizvodnji! Hoću ga reklamirati, hoću novo zbog kojeg više nikada neću zaplakati!
I mogla sam osjetiti lagan povjetarac na licu kako mi plete kosu..
Uhvatila me ispod ruke. Osjetila sam kako mi usnica dršće.
-Dođi… Znam ja pravo rješenje - uhvatila me naglo i potrčale smo po hladnom riječkom pločniku – Neću da te gledam takvu, neću da sebe gledam takvu! Dođi, idemo na sladoled, kolače, ma znam, idemo u shopping!
Uletile smo u prvi dućan, muzika je svirala.
..I'm sad but I'm laughing, I'm brave but I'm chicken shit, I'm sick but I'm pretty, baby…
Zaplesala je i uhvatila me za ruku.
-Daj, pa govoriš mi uvijek kako je život prekrasan, ajde daj, pa što je sad, pleši, pleši, baš te briga! Plakat ćemo sutra, ali ne, danas ne!
Smijući se zaplesala sam, trbuh me je bolio dok sam je gledala kako pleše i pjeva usred dućana kad mi je odjednom bacila neki topić u ruke.
-Ajde kamikaza, pleši, pleši, život je tako divno šaren…
Joj, kako sam glupa i šašava katkad.. Pa život je zapravo tako lijep, ali smo mi tako slijepi..Ja sam katkad tako slijepa..Da, baš sam šašava.. Dobila sam srce bez garancije i više nema reklamacija, što sam dobila sam dobila i što sad..
Ništa, ostaje mi jedino zapjevati..
I zapjevala sam..
..And what it all comes down to, is that everything's gonna be, fine, fine, fine..
Cause I've got one hand in my pocket, and the other one is giving a high five…
Za sve Ruže svijeta.. Krhke.. Ponosne..
-Zbogom! - dobaci ruži.
Ali ona ne odgovori.
-Zbogom - ponovi on.
Ruža se nakašlja, ali to nije bilo zbog prehlade.
-Bila sam glupa - najzad izusti. -Oprosti mi! Nastoj biti sretan.
Iznenadi ga što mu ni za što ne prigovara. Stajao je zbunjen sa zvonom u ruci. Nije shvaćao tu smirenu uljudnost.
-Pa da, volim te - reče ruža. - Ja sam kriva što to nisi znao. No nije važno. A i ti si bio glup kao i ja. Nastoj biti sretan.. Ostavi to zvono. Ne trebam ga više.
-Ali vjetar…
-Nisam toliko prehlađena.. Dobro će mi doći svježi noćni zrak. Ja sam cvijet.
-A životinje..
-Moram otrpjeti dvije - tri gusjenice ako hoću upoznati leptire. Kažu da su prekrasni. Tko će me inače posjećivati? Ti ćeš biti daleko. A velikih se životinja ne bojim. Imam ja svoje pandže.
I ona naivno pokaže svoja četiri trna.
Zatim doda:
-Nemoj toliko odugovlačiti, nesnosno je. Odlučio si otići. Pa idi!
Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža…
Mali Princ
Ostavljeni negdje uz put.. Zaboravljeni..
Postoje neki ljudi.. Koje ostavite negdje uz put.. Ljudi koji prođu kroz vaš život gotovo pa neprimjetno..
Imate li vi takve ljude? Poznanike, prijatelje koje ste tek tako ostavili negdje uz put i više ih se ne sjetite..?
Ima jedan dragi dečko.. Susretali smo se često u busu i pričali.. Izlazio je stanicu poslije i uvijek smo se dobro slagali. Ništa ljubavno, nije me nikada privlačio, već eto, oni neki ljudi koji vam uljepšaju jutra dok nervozno idete na ispit, dok se tužni i umorni vraćate sa nekog spoja, dok kiša pada i gužvate se s nekim kišobranom, ljudi koje susretnete na korzu, popričate i smijete se nekim blesavim stvarima.. Pričali smo o izlascima, o tome kako su neki ljudi čudni, smijali smo se nekim starčekima u busu koji vrebaju na praznu stolicu..
Rekao je jedanput.
-Jesi li ikada razmišljala koliko ljudi upoznaš u životu i koji prođu kroz tvoj život tako blesavo i neprimjetno i želiš ih upoznati, a nikako da nađeš vremena?
Osmjehnula sam se.
-Previše ljudi upoznajemo svaki dan, ima vremena, puno ćemo ljudi u životu upoznati, pa što ako propustimo jednog ili dvoje.. - rekla sam.
-Da, ali, ne misliš da tako možda propuštamo kroz prste one za koje će nam jedan dan biti žao da ih nismo bolje upoznali..? Možda bi trebali ti i ja sad na kavu, što kažeš?
-Da, odlično dogovoreno! Ali sad ne mogu, ali slijedeći put kad te vidim obećajem..
Dogovarali smo se tako par puta, uvijek ja nisam nekako mogla, i onda je samo odjednom on negdje nestao.. I više ga nikada nisam vidjela. Već su godine prošle..
I tako sam večeras melankolična.. Toliko sam neznanaca ostavila negdje uz put, neke drage ljude koje se nikad nisam potrudila bolje upoznati, ljude koje sam uvijek ostavljala za kasnije..
-Ima vremena, govorila sam..
I bi mi žao.. I pustih neke drage pjesme večeras..
I odlučih da ne radim to više.. Da ne ostavljam ljude za „kasnije“… Tko zna što sam propustila… Koliko blaga sam negdje posijala…
I sjedim tako nekidan u busu i sjetim se tog dragog dečka kojeg sam tek tako ostavila negdje uz put…
Nisam ga vidjela godinama, niti sam ga se sjetila.. Ostao je negdje uz put. I tako mi bi žao.. Žao da nisam nikada pitala broj telefona, da nisam nikada rekla:
-Ajde dosta, ajmo na tu neku kavu, čaj, tequilu, na tenis, šetnju, nije bitno, ajmo se upoznat bolje.. Sad odmah, baš me briga što radim popodne, idemo vidjet kako bi to išlo…
I obećah sebi večeras.. Neću to više raditi, više nikada neću nekoga tko mi je drag ostaviti za kasnije.. Život je prekratak za to.. I taj kasnije prebrzo će doći.. Zato ako vas pozovem na kavu ili čaj, nemojte se začuditi.. Večeras je noć u kojoj srce donosi čvrsto obećanje.. Dosta je bilo razmišljanja kako je život dug i kako ima vremena.. Život je krhak i kratak, zato nemojte drage ljude puštati uz put, ne upoznati ih pravo i zaboraviti ih tek tako.. Možda ste propustili nešto izuzetno..
Jedna divna djevojka me je inspirirala svojim postom o prijateljstvu.. Hvala.
Kamikaza (iliti naivno dijete u meni..)
Ne znam u kojem trenu sinoć sam shvatila da sam totalna Kamikaza.. Imate li i vi dane kad sve naprosto ide kvragu i koliko god se trudili zaustaviti taj slijed događaja shvatite kako ste zapravo nemoćni i kao da netko upravlja vašim životom i komično slaže situacije sve dok trenutka dok ne odustanete i prepustite se trenutku...
I postanete prava Kamikaza..
Sve mi ovih dana ide čudno, ma tih dana je već u zadnje vrijeme i previše.. No sinoć je baš bila posebna večer..
Odlučila sam tako izaći van, makar sam i sama znala da je najbolje ostati u krevetu jer je dan bio baš takav, sve je nagovještalo da dan ide kvragu..
A ja nikako da shvatim..
Nikako da sjednem i prepustim se..
*Niti u trenutku kad sam shvatila da su mi ukrali s ramena torbicu i mobitel sa sanjivim porukama koje volim čitati kasno u noći..
*Niti u trenutku kad sam odlučila otići na šank i pitala konobara koliko čaša moram oprati za neko strašno loše vino i koji se na to slatko osmjehnuo i napijao me ostatak večeri..
*Niti u trenutku kad sam već poprilično pijana rekla ljudima neke stvari koje nisam trebala reći..
*Niti u trenutku kad sam postala tako emotivna, kakva znam biti samo kad popijem i kad sam prijatelje grlila i govorila kako su mi sve na svijetu..
*Niti u trenutku kad mi je prijateljica plakala na ramenu, jer ju je On opet po stoti put povrijedio..
*Niti u trenutku kad sam već strašno pijana shvatila da su mi i ključeve od kuće ukrali pa da ću opet morati slušati mamine doktorske analize alkoholnih posljedica do ranih sati.. Mama draga, baš me briga za fizičku bol, ona unutarnja nikako da prođe..
*Niti u trenutku dok sam sa nekim izbacivačem zelenih očiju tražila ključeve od auta jer se društvo već poprilično zabrinulo kako ćemo doma jer smo od Rijeke udaljeni sat vremena..
I onda u tom nekom posebnom trenutku, u trenutku dok sam sjedila na tom hladnom zidiću i smrzavala se, a neki dragi policajac je kopao po smeću uvjeren da je taj neki pošten lopov tamo ostavio moje stvari, u tom posebnom trenutku cijeli svijet je zastao i sve prekrasne melodije svijeta su stale i šapnule mi... Da, jesi, kamikaza si.. Da, uvijek lupaš glavom o zid.. Da, uvijek tražiš nemoguće.. Da, blesavo i nježno si naivna, tako slatko vjeruješ sudbini, govoru ptica, otiscima pijeska na nekim davnim plažama i mirisu kestena u ranu jesen.. Da, tako si slatko naivna dok ovako sjediš na tom hladnom zidiću sa nadom i pjesmom u srcu.. Dok čekaš nešto posebno, dok sanjaš glupe šarene snove, dok nježno ležiš ponekad na travi, mirišeš zumbule zatvorenih očiju i razmišljaš kako je svijet divan.. Dok sanjariš budna.. Dok uporno odbijaš vidjeti sivilo svijeta, već ga pokušavaš obojiti svim duginim bojama.. Da, prava si kamikaza.. Da znamo da te srce već boli od udaraca i da su stopala već umorna.. Da, cijeli svijet je stao sad da ti kaže.. Da ti kaže da ostaneš baš takva, naivna, krkha sanjarka… Možda si u pravu, možda krijesnice stvarno radi nečeg sjaje.. I možda stvarno postoji samo tvoja zvijezda na nebu.. I možda ćeš je stvarno i pronaći jedan dan… Nek se netko samo usudi reći da nećeš.. Ali to nećeš znati ako odustaneš…
Ustala sam i uhvatila dragog policajca za rame..
- Nije bitno, rekla sam, umorna sam, idem doma, snaći ću se, uvijek se snađem..
-Žao mi je.. Svijet je užasan i pokvaren, ljudi su jako zli, rekao je.
-Ne znam o kojem vi to svijetu pričate, rekla sam, ovaj moj je prekrasan, sunčan i sanjiv.. Radi dragih ljudi poput vas se isplati svaki trenutak življenja..
Ne znam, ali imala sam osjećaj da me je da me je baš nekako sa toplinom u srcu gledao dok sam odlazila sa smiješkom na licu.. Kamikaza sam, pa što sad.. Moj svijet bar je šaren..
Pijesak u cipelama..
Volim se voziti vlakovima.. Volim se voziti satima.. Bilo kuda, samo da kroz prozor gledam slike kako prolaze, da sjedim naslonjena uz hladni prozor i gledam neke daljine.. Meni tako neznane, a opet tako bliske.. Tisuće boja.. Čarolija..
-Putuješ često vlakom?-upitala me neka starija žena jednom davno. A opet tako nedavno..
-Hmmm.. Da, jako često..
-Meni je ovo drugi put.. – prošaptala je.
Iznenađeno sam je pogledala. Imala je već sigurno preko šezdeset, sijedu kosu i izrazito bistre plave oči..
-Nisam nikada imala potrebe nekamo putovati, rekla je kao da se opravdava.
Osmjehnula sam se i to kao da je bio klik, došla je do mene i počela pričati.. Pričala je kako se udala jako mlada jer je to tako tada bilo, kako ga nikad nije voljela baš, ali je bio jako dobar i volio je raditi u polju.. kako je plakala kad je vidjela prvi put svog sina, kako je sin često bio bolestan i kako su puno uvijek radili.. Kako joj je kćerka medicinska sestra i kako puno radi, a plaće male.. Kako ima svadljivu sestru koja već godinama živi kod nje i kako mrzi što svaki dan mora kuhati i za nju.. Kako je često umorna i kako su penzije male.. Kako su djeca danas u mjestu odrješita i ne cijene starije..
..I odjednom vlak je već ulazio u Rijeku.
-Hvala.. Hvala što si me poslušala.. Došla sam tu kod stare prijateljice samo da vidim more, nikad ga nisam vidjela.. A on je to tako uvijek htio.. A više ga nema.. – promucala je i kad bi se dobro zagledala sigurno bi u krajičku oka spazila suze – Nikad nisam napustila svoje malo mjesto, nikad mi ništa nije trebalo, a danas se tako nekako bojim.. Pa sam te htjela pitati.. Hoćeš li mi pokazati gdje mogu vidjeti kad imam vlak za nazad..?
-A more..? tiho sam upitala.
-Bez njega ništa više nije važno, samo bih htjela ići doma, tako sam umorna..
-Ali niste ga baš voljeli nikad..?
-Ljudi svašta pričaju.. Nemoj im nikad vjerovati što kažu..
Čitaj uvijek između redaka, pomislila sam, ljudi su tajanstveni uvijek..
-Želim se vratiti domu, tamo pripadam, nedostaje mi sestra..Ovo je samo neki užurbani sivi grad, molim te pokaži mi samo gdje mogu vidjeti kad imam vlak za nazad..Tako želim ići doma.. Umorna sam..
Odvela sam je do rasporeda, zahvalila mi je i pogledala me nekako nježno i otišla.. Gledala sam je dok je odlazila, tako je djelovala odjednom smireno i .. kao dio meni nepoznatog grada.. I bila sam tako ljubomorna odjednom na nju, tako sam poželjela da i ja imam nešto čemu se želim vratiti..
A ja se tako rijetko osjećam kao dio svog grada.. Kao dio nekoga.. Tako često osjetim neki čudan zov daljine.. Gradovi neki meni tako nepoznati, a opet znani me vuku.. I tek što se skrasim, opet sam na cesti..
A tako bi htjela biti dio tebe, grade, tako bi htjela da si mi dom.. Da ne poželim nikad ništa drugačije od tebe.. Da me neka mora i planine ne vuku.. Ali to je jače od mene.. Oprosti.. Možda kad se vjetar u meni stiša, kad se tragovi u pijesku izbrišu, kada me mirisi počnu vući k tebi.. Kada me neke nikad zaboravljene stare klupe ne budu više tjerale na bijeg.. Na bijeg i zaborav.. Možda onda napokon osjetim da mi je tu dom.. Kraj Njega.. Njega meni nepoznatog.. Ali sada još ne.. Grade oprosti, ali još uvijek nisam spremna prepustiti ti se..
Jeste li vi dio svog grada? Dio nekoga.. Naučite me.. Naučite me kako da izvadim pijesak iz svojih cipela..
.."Letjeti tako od grada do grada.. Zar ti nije palo na pamet da to nije način da je pronađeš već da je izgubiš..?"..
R. Bach "Most preko vječnosti"
Stranac..
Završila sam u tom nekom klubu sinoć.. Muzika, smijeh, neko loše vino.. Smijala sam se, pričala, plesala, pila vino i sve je nekako postalo mekano i nježno.. Znate onaj osjećaj kad vam je život odjednom prekrasan i sve se čini tako moguće.. Plesala sam tako i odjednom počela razmišljati o Vama.. O vama kojima ulazim u živote, čitam vam misli, povjeravam svoje najtajnije i najnježnije riječi.. Kako je to čudno.. Tako se vidim nekiput u vama, tako se nekiput kad neke od vas čitam osjećam čudno..
Ne pišem dugo, ovo su još uvijek tek moji početnički koraci, i putujem na tjedan dana, neću moći čitati vas, i tako će mi neki od vas nedostajati, nedostajati će mi i pisanje, kako je to neobično i čudno.. A uopće vas ne znam..
Jeste kad ikad proveli noc sa potpunim neznancem, a da vas je on razumio bolje od nekog tko je tu, svaki dan pored vas..?
Ima taj jedan dečko.. Totalni neznanac.. Nikad se nismo privukli na neki ljubavni način, nikad nismo ništa osjećali, ali smo se tako razumjeli.. Znali smo se vidjeti subotom vani, znali smo šetati gradom i pričati o svemu, samo ne o sebi.. Bila je tako ta jedna večer, gužva u klubu, izašli smo van i sjeli na tu klupu ..A ja sam još uvijek posvađana s tim klupama.. Još uvijek me neke klupe iz nekih davnih vremena strašno muče.. Pričali smo satima, već je jutro bilo, pričali smo o svemu samo ne o sebi.. Sve sam njegove misli znala, a opet nikad ga nisam upoznala.. Nikad mi nije pričao o sebi, nikad ga nisam pitala gdje živi, što radi, ali sam znala zašto gleda određene filmove kasno u noći i zašto ga neke pjesme natjeraju da se vozi satima uz more..
I vidjela sam ga sinoć vani.. Pričala sam mu.. Kako mi se više dlanovi ne znoje, niti srce ne kuca..
..A tako bi htjela.. Tako bi htjela opet biti puding, tako bi htjela gorjeti, tako bi htjela..
Ali srce ne želi, srce se ukrutilo, srce više ne kuca brže, srce više ne želi biti puding, ono radije slama druga srca.. I ostaje samo.. Sve je razumio, zagrlio me je i prošaptao „Srce se umorilo, srce više ne želi kucati za bilo koga, srce je zaspalo na tren, ali ne boj se djevojčice, zakucat će kad se najmanje nadaš..“
Ovaj post je za sve vas, meni neznance, a opet.. A opet tako bliske..
..Možda se krijesnice zbog nečeg pale..
R. Fulghum
Puding škola
Jeste li ikada u ljubavi zapravo bili pravi Puding..? Što je Puding pitate se? E pa to je moja nova definicija ljubavi u kojima, kako je moj jako dobar prijatelj koji je ušao u 28-u pa se valjda osjeća kao čovjek „u godinama kad se hoće smiriti“ (što god:) nekidan rekao: - Dosta mi je tih veza u kojima poludim, u kojima mi se sve vrti u glavi od osjećaja, dosta mi je tih veza u kojima postanem puding od kojeg druga strana može miješati kako želi i oblikovati kako joj se prohtje!..
To mi je bilo tako smiješno, smijala sam se jedno desetak minuta, no onda sam se uozbiljila i ozbiljno se sjetila svojih prvih „puding“ veza..
Puding 1# Olovke i gumice (ili moj prvi dečko, osnovna škola, 4 razred)
O da, ako ste zaboravili, i u 4 osnovne je moguće strašno se zaljubiti. Imao je kestenjaste oči, bio je zbunjen, raščupana kosa i uvijek je nosio neke mamine sendviče zamotane u posebnu foliju u ružičastoj vrećici (kako gay u biti:). Sjedili smo zajedno u trećoj klupi u sredini i komunicirali samo kad mu je trebala olovka ili gumica.
Tri tjedna sam razmišljala da ga nazovem.
-Halo?
-Halo, mogu dobiti xx?
-Ja sam.
-Bok.. yy je.. Znaš, sjedimo skupa u klupi. Ta yy.
-Znam.
-E pa, mislila sam, ovaj, nisam dobro zapisala sa glazbenog note. Znaš da se ljuti učiteljica i da će nas to pitati. Pa sam mislila ako sutra to mogu prepisati od tebe.
-Možeš.
-Dobro, hvala. Bok.
-Bok.
Dobro, možda ne izgleda da sam ga impresionirala, no slijedeći dan me je pitao i gumicu, olovku, a za 2 dana mi je dao sendvič i od tada ga je svaki dan nosio i za mene.
Baš se spremao izlet u Staru Sušicu i svi su znali da će me pitati da mu budem tu večer partnerica. U ženskoj sobi je bila prava panika, sve smo trčale, vrištale, preoblačile, svlačile, Ivana mi je dala svoju ružičastu (fuj) vestu, Dunja neki jarki plavi šal, uglavnom izgledala sam kao semafor u PMS-u. Kad je pokucao na vrata zavladao je totalni muk, on je ušao u nekim starinskim hlačama na crtu koje su mu preočito bile tri broja prevelike, naslonio se na ovratnik frajerski dok je iza njega virilo desetak prijatelja i pitao hoću li biti njegova partnerica cijelu večer. Nisam šutjela samo jer sam bila izbezumljena (kakva očito inače jesam kad se zaljubim) već mi se pogled fokusirao na njegovu ruku na ovratniku i podvijenu košulju da bi se jasno isticao tatin sat, naravno preglomazan i prevelik (dokaz da i dječaci već odmalena pokušavaju stvarima impresionirati djevojke:) Bio je to san,njegova ruka oko mog struka, miris nekog prejakog parfema.. Kad sam došla doma svima sam objavila da se xy i ja ženimo. I stvarno vam kažem da sam to i onda mislila. Stvarno. I onda sam postala puding..
Slijedeće čega se sjećam je da me ostavio preko prijatelja u čekaonici kod doktora dok smo svi čekali cijepljenje i to zato jer mu nisam dala da prepiše zadaću iz matematike od mene, no svi smo znali da je to radi moje najbolje prijateljice plavuše, one Dunje koja mi je dala plavi šal.. Svi su znali osim moje mame i doktorice koje su me tek nakon tjedan dana tobožnje trbuhobolje prokužile..
Puding 2# Ljeto 199..(moj prvi izlazak s dečkom, 8 razred)
Kad sam ga prvi put ugledala dlanovi su mi se oznojili, zavrtilo mi se u glavi i odjednom sam osjetila strašnu žed i vrtoglavicu.. Toliko mi je pozlilo da sam morala otići doma..
Bilo je ljeto kod bake u Gorskom kotru, sparno i mirno, kada ljudi popodnevna provode u miru hlada, a mi smo ga proveli vozeći se biciklom po šumi, na planinarenju, u smijehu, trčanju, pentranju po drvećima.. I onaj miris šume.. I sad kad zatvorim oči osjetim taj miris.. I njegov miris.. Jeste li primijetili kako nekiput ako se dobro potrudite možete osjetiti nečiji miris i možete ponovno proživjeti neki davno zaboravljeni osjećaj…
Kad su praznici završili čuti smo se svaki dan, satima i tako mjesecima... Sjećam se kako sam žicu telefona vukla preko cijele kuće u sobu i kako je mama vikala iz kuhinje da prekinem, pa sam šaptala skvrčena u kutu sobe..I onda me pozvao u kino. Moj prvi odlazak bez roditelja u grad, ruke su mi se tresle čitav dan. Sjedili smo u kinu kao kipovi i šutjeli cijelo vrijeme, bila sam tako izbezumljena da nisam mogla pričati.. Uvijek kad se zaljubim se izbezumim, to je nešto u meni jače od mene same.. Toliko sam bila izbezumljena da sam nakon kina samo promucala da moram doma i sjela u pogrešan bus i završila na sasvim krivom kraju grada, a da to nisam uopće primjetila do zadnje stanice..I što je najgore, uopće mi nije to bilo važno, čak ni da sam u Kini završila, sve je bilo manje bitno.. U pameti je bio samo miris šume, njegov bicikl, ona noć kad smo igrali skivača i kad smo se skupa sakrili u jedno grmlje i kad me je držao u naručju da ne ispadnem iz grmlja i pokazivao mi zvijezde, sve im je znao ime.. Uopće nije bio svjestan da sam pola vremena imala poluzatvorene oči.. Mogla sam umrijeti u tom trenu, ništa ne bi bilo važno..
Nakon kina pozivi su se prorijedili, a na slijedećim praznicima moja draga prijateljica koja nije ništa znala je priznala kako ga voli i da ga pitati van, a ja sam naravno rekla – Samo naprijed.. Naravno, ne morate pogadjati i ona je bila plavuša (imam neki peh tu priznajem:)
Puding 3# Kožna jakna (Moj prvi pravi dečko)
Ja sam bila 1 srednje, a on 3. Kožna jakna, izlizane traperice, smeđa razbarušena kosa do uha, gitara u ruci, svirao je Gunse… Upoznali smo se preko – klupe. S tim klupama inače sam i dan danas posvađana, jer neke zaboravljene klupe iz prošlosti me još uvijek progone.. Bili smo različita smjena i sjedili smo u istoj učionici na istom mjestu. Sve moje najdraže pjesme od Balaševića, Gunsa.. je pisao na klupu i ja sam ih pisala njemu.. Uskoro su ispod klupe počeli ostajati papirići s porukama, pjesme napisane na zidu, klupi, stolici.. Osvojio me i prije nego sam ga upoznala, prije nego sam ga vidjela znala sam da sam luda za njim.
Naravno, ubrzo sam postala puding, što god je htio mogao je napraviti od mene, ništa mi nije bilo važno, samo onaj trenutak kad me nazove i odsvira na telefon „One in a million..“
Za par tjedana više se nije javljao i jedino što sam čula je da sam premlada za njega i da je gotovo. – U redu, možemo onda ostati prijatelji i ići van nekiput..? promucala sam. – Ne. Kratko i jasno, moram mu odati tu počast. Barem ovaj put nije bila uključena neka najbolja prijateljica plavuša:-)
No još uvijek ponekad kad čujem Gunse na radiu kako sviraju, ponekad, ali sad samo ponekad neka jeza me prođe i osjetim opet onaj zagrljaj u hladnu večer i njegove ledene ruke u mojima, tamo negdje pored rječine..
Moje prve puding veze i puding škole.. Od onda sve je krenulo nekim drugacijim tokom.. O tome, u nekom drugom postu, kad budem pisala o drugacijim skolama..
Kad bih mogla...
Ponekad.. Znam biti jako tužna, izgubljena, usamljena.. Možda kao i sada: ) Možda je to razlog zašto sam i ja započela ovu novu avanturu.. Kako god bilo, svima vama koji nađete trenutak i zaustavite se na ovim mojim stranicama sreće, tuge, ljubavi, praznine, samoće.. Želim vam reći – Dobrodošli u moj mali svijet, u moj mali vlak!
Razmišljala sam dugo što bih rekla u svojim prvim, amaterskim stranicama te sam odlučila da za prvi blog ostavim jedno pismo, pročitano davno, koje me uvijek trgne i kad sam na najvećem dnu sjetim se koliko sam mlada i koliko je toga preda mnom, i kako svi moramo živjeti uvijek punim plućima.. Kao da je zadnji trenutak, kao da je zadnji dan.. Jer tko zna.. .. Možda i je?
KAD BIH MOGLA ponovno živjeti od početka, usudila bih se činiti više pogrešaka. Opustila bih se. Dobro se razgibala. Bila bih manje pametna. Manje toga bih shvaćala ozbiljno. Više bih riskirala. I mnogo više putovala. Uspela bih se na više planina i preplivala više rijeka. Jela bih više sladoleda, a manje graha i mahuna. Možda bih imala više nevolja, ali bih imala manje izmišljenih problema.
Znate, ja sam jedna od onih koje sat za satom, dan za danom žive razumno i pametno. Oh, da, i ja sam imala „svojih trenutaka“ i kad bih sad krenula ispočetka, takvih bi trenutaka bilo više.
Nije li to predivno? Samo TRENUCI, umjesto da tolike godine živite prema unaprijed postavljenom satu. Ali to me smirivalo.
Oduvijek sam bila jedna od onih koje nikada i nikamo ne idu bez termofora, termometara i kabanice. Kad bih mogla sve to ponoviti, putovala bih s manje opreme. Putovala bih znatno više.
KAD BIH MOGLA živjeti ispočetka, počela bih bosa hodati ranije u proljeće i obuvati cipele u kasnu jesen. Češće bih odlazila na ples. Češće bih se vrtjela na vrtuljcima. Češće bih bila s tratinčicama..
KAD BIH MOGLA, sigurno bih živjela..
Kad bih ispočetka…
Nadine Stair, 84 godina.
