-Zbogom! - dobaci ruži.
Ali ona ne odgovori.
-Zbogom - ponovi on.
Ruža se nakašlja, ali to nije bilo zbog prehlade.
-Bila sam glupa - najzad izusti. -Oprosti mi! Nastoj biti sretan.
Iznenadi ga što mu ni za što ne prigovara. Stajao je zbunjen sa zvonom u ruci. Nije shvaćao tu smirenu uljudnost.
-Pa da, volim te - reče ruža. - Ja sam kriva što to nisi znao. No nije važno. A i ti si bio glup kao i ja. Nastoj biti sretan.. Ostavi to zvono. Ne trebam ga više.
-Ali vjetar…
-Nisam toliko prehlađena.. Dobro će mi doći svježi noćni zrak. Ja sam cvijet.
-A životinje..
-Moram otrpjeti dvije - tri gusjenice ako hoću upoznati leptire. Kažu da su prekrasni. Tko će me inače posjećivati? Ti ćeš biti daleko. A velikih se životinja ne bojim. Imam ja svoje pandže.
I ona naivno pokaže svoja četiri trna.
Zatim doda:
-Nemoj toliko odugovlačiti, nesnosno je. Odlučio si otići. Pa idi!
Nije htjela da je vidi kako plače. Bila je to vrlo ponosna ruža…
Mali Princ
Post je objavljen 29.01.2006. u 20:00 sati.