Ponekad.. Znam biti jako tužna, izgubljena, usamljena.. Možda kao i sada: ) Možda je to razlog zašto sam i ja započela ovu novu avanturu.. Kako god bilo, svima vama koji nađete trenutak i zaustavite se na ovim mojim stranicama sreće, tuge, ljubavi, praznine, samoće.. Želim vam reći – Dobrodošli u moj mali svijet, u moj mali vlak!
Razmišljala sam dugo što bih rekla u svojim prvim, amaterskim stranicama te sam odlučila da za prvi blog ostavim jedno pismo, pročitano davno, koje me uvijek trgne i kad sam na najvećem dnu sjetim se koliko sam mlada i koliko je toga preda mnom, i kako svi moramo živjeti uvijek punim plućima.. Kao da je zadnji trenutak, kao da je zadnji dan.. Jer tko zna.. .. Možda i je?
KAD BIH MOGLA ponovno živjeti od početka, usudila bih se činiti više pogrešaka. Opustila bih se. Dobro se razgibala. Bila bih manje pametna. Manje toga bih shvaćala ozbiljno. Više bih riskirala. I mnogo više putovala. Uspela bih se na više planina i preplivala više rijeka. Jela bih više sladoleda, a manje graha i mahuna. Možda bih imala više nevolja, ali bih imala manje izmišljenih problema.
Znate, ja sam jedna od onih koje sat za satom, dan za danom žive razumno i pametno. Oh, da, i ja sam imala „svojih trenutaka“ i kad bih sad krenula ispočetka, takvih bi trenutaka bilo više.
Nije li to predivno? Samo TRENUCI, umjesto da tolike godine živite prema unaprijed postavljenom satu. Ali to me smirivalo.
Oduvijek sam bila jedna od onih koje nikada i nikamo ne idu bez termofora, termometara i kabanice. Kad bih mogla sve to ponoviti, putovala bih s manje opreme. Putovala bih znatno više.
KAD BIH MOGLA živjeti ispočetka, počela bih bosa hodati ranije u proljeće i obuvati cipele u kasnu jesen. Češće bih odlazila na ples. Češće bih se vrtjela na vrtuljcima. Češće bih bila s tratinčicama..
KAD BIH MOGLA, sigurno bih živjela..
Kad bih ispočetka…
Nadine Stair, 84 godina.
Post je objavljen 08.01.2006. u 18:27 sati.