Ne znam u kojem trenu sinoć sam shvatila da sam totalna Kamikaza.. Imate li i vi dane kad sve naprosto ide kvragu i koliko god se trudili zaustaviti taj slijed događaja shvatite kako ste zapravo nemoćni i kao da netko upravlja vašim životom i komično slaže situacije sve dok trenutka dok ne odustanete i prepustite se trenutku...
I postanete prava Kamikaza..
Sve mi ovih dana ide čudno, ma tih dana je već u zadnje vrijeme i previše.. No sinoć je baš bila posebna večer..
Odlučila sam tako izaći van, makar sam i sama znala da je najbolje ostati u krevetu jer je dan bio baš takav, sve je nagovještalo da dan ide kvragu..
A ja nikako da shvatim..
Nikako da sjednem i prepustim se..
*Niti u trenutku kad sam shvatila da su mi ukrali s ramena torbicu i mobitel sa sanjivim porukama koje volim čitati kasno u noći..
*Niti u trenutku kad sam odlučila otići na šank i pitala konobara koliko čaša moram oprati za neko strašno loše vino i koji se na to slatko osmjehnuo i napijao me ostatak večeri..
*Niti u trenutku kad sam već poprilično pijana rekla ljudima neke stvari koje nisam trebala reći..
*Niti u trenutku kad sam postala tako emotivna, kakva znam biti samo kad popijem i kad sam prijatelje grlila i govorila kako su mi sve na svijetu..
*Niti u trenutku kad mi je prijateljica plakala na ramenu, jer ju je On opet po stoti put povrijedio..
*Niti u trenutku kad sam već strašno pijana shvatila da su mi i ključeve od kuće ukrali pa da ću opet morati slušati mamine doktorske analize alkoholnih posljedica do ranih sati.. Mama draga, baš me briga za fizičku bol, ona unutarnja nikako da prođe..
*Niti u trenutku dok sam sa nekim izbacivačem zelenih očiju tražila ključeve od auta jer se društvo već poprilično zabrinulo kako ćemo doma jer smo od Rijeke udaljeni sat vremena..
I onda u tom nekom posebnom trenutku, u trenutku dok sam sjedila na tom hladnom zidiću i smrzavala se, a neki dragi policajac je kopao po smeću uvjeren da je taj neki pošten lopov tamo ostavio moje stvari, u tom posebnom trenutku cijeli svijet je zastao i sve prekrasne melodije svijeta su stale i šapnule mi... Da, jesi, kamikaza si.. Da, uvijek lupaš glavom o zid.. Da, uvijek tražiš nemoguće.. Da, blesavo i nježno si naivna, tako slatko vjeruješ sudbini, govoru ptica, otiscima pijeska na nekim davnim plažama i mirisu kestena u ranu jesen.. Da, tako si slatko naivna dok ovako sjediš na tom hladnom zidiću sa nadom i pjesmom u srcu.. Dok čekaš nešto posebno, dok sanjaš glupe šarene snove, dok nježno ležiš ponekad na travi, mirišeš zumbule zatvorenih očiju i razmišljaš kako je svijet divan.. Dok sanjariš budna.. Dok uporno odbijaš vidjeti sivilo svijeta, već ga pokušavaš obojiti svim duginim bojama.. Da, prava si kamikaza.. Da znamo da te srce već boli od udaraca i da su stopala već umorna.. Da, cijeli svijet je stao sad da ti kaže.. Da ti kaže da ostaneš baš takva, naivna, krkha sanjarka… Možda si u pravu, možda krijesnice stvarno radi nečeg sjaje.. I možda stvarno postoji samo tvoja zvijezda na nebu.. I možda ćeš je stvarno i pronaći jedan dan… Nek se netko samo usudi reći da nećeš.. Ali to nećeš znati ako odustaneš…
Ustala sam i uhvatila dragog policajca za rame..
- Nije bitno, rekla sam, umorna sam, idem doma, snaći ću se, uvijek se snađem..
-Žao mi je.. Svijet je užasan i pokvaren, ljudi su jako zli, rekao je.
-Ne znam o kojem vi to svijetu pričate, rekla sam, ovaj moj je prekrasan, sunčan i sanjiv.. Radi dragih ljudi poput vas se isplati svaki trenutak življenja..
Ne znam, ali imala sam osjećaj da me je da me je baš nekako sa toplinom u srcu gledao dok sam odlazila sa smiješkom na licu.. Kamikaza sam, pa što sad.. Moj svijet bar je šaren..
Post je objavljen 22.01.2006. u 20:16 sati.