Postoje neki ljudi.. Koje ostavite negdje uz put.. Ljudi koji prođu kroz vaš život gotovo pa neprimjetno..
Imate li vi takve ljude? Poznanike, prijatelje koje ste tek tako ostavili negdje uz put i više ih se ne sjetite..?
Ima jedan dragi dečko.. Susretali smo se često u busu i pričali.. Izlazio je stanicu poslije i uvijek smo se dobro slagali. Ništa ljubavno, nije me nikada privlačio, već eto, oni neki ljudi koji vam uljepšaju jutra dok nervozno idete na ispit, dok se tužni i umorni vraćate sa nekog spoja, dok kiša pada i gužvate se s nekim kišobranom, ljudi koje susretnete na korzu, popričate i smijete se nekim blesavim stvarima.. Pričali smo o izlascima, o tome kako su neki ljudi čudni, smijali smo se nekim starčekima u busu koji vrebaju na praznu stolicu..
Rekao je jedanput.
-Jesi li ikada razmišljala koliko ljudi upoznaš u životu i koji prođu kroz tvoj život tako blesavo i neprimjetno i želiš ih upoznati, a nikako da nađeš vremena?
Osmjehnula sam se.
-Previše ljudi upoznajemo svaki dan, ima vremena, puno ćemo ljudi u životu upoznati, pa što ako propustimo jednog ili dvoje.. - rekla sam.
-Da, ali, ne misliš da tako možda propuštamo kroz prste one za koje će nam jedan dan biti žao da ih nismo bolje upoznali..? Možda bi trebali ti i ja sad na kavu, što kažeš?
-Da, odlično dogovoreno! Ali sad ne mogu, ali slijedeći put kad te vidim obećajem..
Dogovarali smo se tako par puta, uvijek ja nisam nekako mogla, i onda je samo odjednom on negdje nestao.. I više ga nikada nisam vidjela. Već su godine prošle..
I tako sam večeras melankolična.. Toliko sam neznanaca ostavila negdje uz put, neke drage ljude koje se nikad nisam potrudila bolje upoznati, ljude koje sam uvijek ostavljala za kasnije..
-Ima vremena, govorila sam..
I bi mi žao.. I pustih neke drage pjesme večeras..
I odlučih da ne radim to više.. Da ne ostavljam ljude za „kasnije“… Tko zna što sam propustila… Koliko blaga sam negdje posijala…
I sjedim tako nekidan u busu i sjetim se tog dragog dečka kojeg sam tek tako ostavila negdje uz put…
Nisam ga vidjela godinama, niti sam ga se sjetila.. Ostao je negdje uz put. I tako mi bi žao.. Žao da nisam nikada pitala broj telefona, da nisam nikada rekla:
-Ajde dosta, ajmo na tu neku kavu, čaj, tequilu, na tenis, šetnju, nije bitno, ajmo se upoznat bolje.. Sad odmah, baš me briga što radim popodne, idemo vidjet kako bi to išlo…
I obećah sebi večeras.. Neću to više raditi, više nikada neću nekoga tko mi je drag ostaviti za kasnije.. Život je prekratak za to.. I taj kasnije prebrzo će doći.. Zato ako vas pozovem na kavu ili čaj, nemojte se začuditi.. Večeras je noć u kojoj srce donosi čvrsto obećanje.. Dosta je bilo razmišljanja kako je život dug i kako ima vremena.. Život je krhak i kratak, zato nemojte drage ljude puštati uz put, ne upoznati ih pravo i zaboraviti ih tek tako.. Možda ste propustili nešto izuzetno..
Jedna divna djevojka me je inspirirala svojim postom o prijateljstvu.. Hvala.
Post je objavljen 28.01.2006. u 22:47 sati.