Volim se voziti vlakovima.. Volim se voziti satima.. Bilo kuda, samo da kroz prozor gledam slike kako prolaze, da sjedim naslonjena uz hladni prozor i gledam neke daljine.. Meni tako neznane, a opet tako bliske.. Tisuće boja.. Čarolija..
-Putuješ često vlakom?-upitala me neka starija žena jednom davno. A opet tako nedavno..
-Hmmm.. Da, jako često..
-Meni je ovo drugi put.. – prošaptala je.
Iznenađeno sam je pogledala. Imala je već sigurno preko šezdeset, sijedu kosu i izrazito bistre plave oči..
-Nisam nikada imala potrebe nekamo putovati, rekla je kao da se opravdava.
Osmjehnula sam se i to kao da je bio klik, došla je do mene i počela pričati.. Pričala je kako se udala jako mlada jer je to tako tada bilo, kako ga nikad nije voljela baš, ali je bio jako dobar i volio je raditi u polju.. kako je plakala kad je vidjela prvi put svog sina, kako je sin često bio bolestan i kako su puno uvijek radili.. Kako joj je kćerka medicinska sestra i kako puno radi, a plaće male.. Kako ima svadljivu sestru koja već godinama živi kod nje i kako mrzi što svaki dan mora kuhati i za nju.. Kako je često umorna i kako su penzije male.. Kako su djeca danas u mjestu odrješita i ne cijene starije..
..I odjednom vlak je već ulazio u Rijeku.
-Hvala.. Hvala što si me poslušala.. Došla sam tu kod stare prijateljice samo da vidim more, nikad ga nisam vidjela.. A on je to tako uvijek htio.. A više ga nema.. – promucala je i kad bi se dobro zagledala sigurno bi u krajičku oka spazila suze – Nikad nisam napustila svoje malo mjesto, nikad mi ništa nije trebalo, a danas se tako nekako bojim.. Pa sam te htjela pitati.. Hoćeš li mi pokazati gdje mogu vidjeti kad imam vlak za nazad..?
-A more..? tiho sam upitala.
-Bez njega ništa više nije važno, samo bih htjela ići doma, tako sam umorna..
-Ali niste ga baš voljeli nikad..?
-Ljudi svašta pričaju.. Nemoj im nikad vjerovati što kažu..
Čitaj uvijek između redaka, pomislila sam, ljudi su tajanstveni uvijek..
-Želim se vratiti domu, tamo pripadam, nedostaje mi sestra..Ovo je samo neki užurbani sivi grad, molim te pokaži mi samo gdje mogu vidjeti kad imam vlak za nazad..Tako želim ići doma.. Umorna sam..
Odvela sam je do rasporeda, zahvalila mi je i pogledala me nekako nježno i otišla.. Gledala sam je dok je odlazila, tako je djelovala odjednom smireno i .. kao dio meni nepoznatog grada.. I bila sam tako ljubomorna odjednom na nju, tako sam poželjela da i ja imam nešto čemu se želim vratiti..
A ja se tako rijetko osjećam kao dio svog grada.. Kao dio nekoga.. Tako često osjetim neki čudan zov daljine.. Gradovi neki meni tako nepoznati, a opet znani me vuku.. I tek što se skrasim, opet sam na cesti..
A tako bi htjela biti dio tebe, grade, tako bi htjela da si mi dom.. Da ne poželim nikad ništa drugačije od tebe.. Da me neka mora i planine ne vuku.. Ali to je jače od mene.. Oprosti.. Možda kad se vjetar u meni stiša, kad se tragovi u pijesku izbrišu, kada me mirisi počnu vući k tebi.. Kada me neke nikad zaboravljene stare klupe ne budu više tjerale na bijeg.. Na bijeg i zaborav.. Možda onda napokon osjetim da mi je tu dom.. Kraj Njega.. Njega meni nepoznatog.. Ali sada još ne.. Grade oprosti, ali još uvijek nisam spremna prepustiti ti se..
Jeste li vi dio svog grada? Dio nekoga.. Naučite me.. Naučite me kako da izvadim pijesak iz svojih cipela..
.."Letjeti tako od grada do grada.. Zar ti nije palo na pamet da to nije način da je pronađeš već da je izgubiš..?"..
R. Bach "Most preko vječnosti"
Post je objavljen 21.01.2006. u 00:05 sati.