Postoje neki trenuci.. Koje ukrademo vremenu i svim zlim silama.. Neki trenuci u kojima svijet naprosto stane..
I nista više nije važno.. Ni bol, ni zlo, ni potresi, ni ratovi... Taj trenutak odnese sve..
Ponekad.. Desi mi se bilo gdje.. U autobusu, dok hodam u gužvi, dok čitam neku poruku, dok sam u nečijem zagrljaju..
Trenutak radi kojeg se sve ovo loše na svijetu isplati..
Kad srce zatreperi, kada osjetite da ste dio zvijezda, dio svega.. Dio jednog prekrasnog vala..
Hodala sam davno jednom pustom plažom u dalekoj zemlji.. Ništa nije postojalo.. Samo taj trenutak kad mi valovi dodiruju nježno prste dok crtam slova po pijesku.. Sve oko mene je blistalo, tišina, samo Galeb koji leti iznad mene.. I ja sam znala da sam sretna, da sam satkana od tisuću zvijezda, da sam postala taj mali Galeb koji želi letjeti kao sokol, da je sve moguće i da bih sad mogla pasti u taj pijesak i zaplakati od sreće..
Dok sam odlazila i penjala se po stijenama valovi su odnijeli sve.. Moja nacrtana slova u pijesku.. I Galeba više nije bilo.. Ali taj trenutak.. Taj trenutak mi nitko ne može oduzeti...
Zbog tog trenutka ja postojim..
Kada znam da sam dio svega.. Dio vas, dio nečije sreće, dio jednog prekrasnog svemira..
I da je sve moguće..
„..Stvar je u tome da se oslobodiš osjećaja da si sputan ograničenim tijelom kojem je raspon krila metar i pol i da su ti mogućnosti točno određene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda savršena kao i neispisan broj, istovremeno svagdje u vremenu i prostoru..
I Jonathan shvati da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta..“
R. Bach, Galeb Jonathan Livingston
Post je objavljen 10.02.2006. u 19:49 sati.