Navečer me nedjeljom uvijek uhvati neka tuga.. Daleka.. Nepoznata..
I onda se zaustavi sve.. I pjesma na radiju, telefon utihne i sve se nekako neobjašnjivo zaustavi.. I uhvati me neki neopisivi osjećaj.. Neka sanjarenja nepoznata, neka nostalgija zaboravljena.. I pomislim… Kako bih mogla ležati sad satima na nekom oblaku tuge…
I onda počnem sanjariti..
.......
Jeste li ikada hodali po kiši..? Onako, jednostavno, dok je neki pljusak, dok svi oko vas trče, vrište, sklanjaju se, jeste li ikada odbacili kišobran i nastavili hodati.. Dok vam kiša pada nježno pa grubo po obrazima, dok vam odjeća postaje mokra… Ali ništa nije važno, jer taj osjećaj, taj trenutak… Dok vam umjesto suza kiša klizi niz lice… Taj trenutak, možete zatvoriti oči i dok osjećate udarce kiše po vašem tijelu možete zamisliti da se ljubite s nekim na kiši.. Satima.. Samo se ljubite dok vam kapi kiše klize niz lice, od očiju preko obraza, niz vrat… Njegova ruka nježno skloni mokre kovrče sa lica.. I poljupcem ukloni kap kiše koja klizi iz oka.. I ostavi poljubac na vratu…I sve se zaustavi, cijeli svijet stane, vjetar utihne i sve se smiri... Samo poljubac na vratu i njegova ruka oko struka.. I možda neka pjesma u daljini..
.......
Nedjeljna tuga.. Proći će.. Još malo.. A onda ću se opet nasmijati.. I čekati neku kišu.. Možda i ovaj put odbacim kišobran i osjetim kapi kako klize niz obraz.. Možda ovaj put dođe, uhvati me i poljubi u obraz.. Možda.. Samo da prokleta nedjelja prođe..
Post je objavljen 12.02.2006. u 20:06 sati.