Sjedila sam tako u nekoj gužvi i buci jučer sa onim mojim Puding Prijateljem. I sad kao on ima tu neku vezu.
- Pa kad si je vidio?
- U četvrtak vani, ali neću joj još poslati sms.
- U četvrtak?? Pa danas je ponedjeljak!
- Ona je sad na redu. – i ljutito otpije gutljaj čaja.
- Pa mjesec dana već petljate, kako misliš "ona je na redu"??
- Zato jer sam je ja pozvao u četvrtak i sad nek si misli zašto se ne javljam. Nemoj me ni pokušavat nagovoriti. Rekao sam ti da više nikad neću biti puding i točka!
- Isuse Danijel, pa pozvao si je u glupi klub, to nije izlazak!
- Ja sam poslao sms u nedjelju, onda se ona javila tek u utorak i to .. i onda.. pa sam ja…
I onda sam se negdje usput u svemu tome izgubila. Nasreću je došla Sanja.
- Ne pitaj ništa. Nije se javio od petka, idiot jedan!
- Kakvog petka?? Vas dvoje bi se baš mogli utješit. Pa javi mu se i pitaj što mu je.
- Jesi luda??? Di ti živiš??? U nekoj NigdjeZemljskoj??
I taman joj mobitel zazvoni. I to je On.
- Pa javi se! – ja već izbezumljena.
- Nema šanse. Nek si misli gdje sam. Oko ponoći ću mu se tek javiti sms-om, nek misli gdje sam bila. Idiot. Ali tako je zgodan i sladak, joj, ja ću umrijeti za njim.. A da se javim..? Ne, neću, idiot, sad se tek javlja! Nek si misli!
Isuse…
Ja mora da stvarno živim u NigdjeZemljskoj.. Ili nekom DragonFly landu.. Sve sam to nekako zaboravila.. Nakon što par godina provedete u jednoj Zemlji, zaboravite kako to izgleda na nekim drugim Planetima.. U nekim drugim dimenzijama..
I onda se sjetim svega..
I onog tipa što je ličio na Brad Pitta i sjetio se nazvati tek u petak nakon što sam mu dala broj u subotu naravno, pa sam mu rekla da bi sad radije otišla na frizuru kod najlošijeg frizera u gradu nego s njim na spoj i poklopila.
I onog tipa koji se javljao svaki četvrti dan i to sms porukom (nazvati danas očito je umijeće) dok nisam svrbobolju dobila od toga.
I onog tipa koji – e ovo je sad stvarno fenomen – koji se javio ni manje ni više nego 3 mjeseca nakon što sam dala broj, pa mi je jedno dobrih pola sata pokušavao objasniti tko je zapravo on i gdje smo se mi to upoznali i kako je cijelo vrijeme mislio na mene.. Yeah, right..
I sjetim se puno toga što sam htjela zaboraviti.. I davno zaboravljenih klupa i neprespavanih noći i sjetim se svega..
I onda pomislim što me sve još čeka u životu.. I onda mi bude loše.. I onda mi se cijeli svijet nekako zavrti.. I onda pomislim na sve to..
I kako bih voljela otići negdje.. Negdje daleko..
Negdje sama.. Neka pusta plaža.. Neki kokosov orah i neka plima.. Da legnem u pijesak i da se spusti noć.. Da napravim dvorac od pijeska i da pustim da ga valovi odnesu.. I da je neka vatra u daljini… I da napišem pismo.. Njemu nepoznatom.. Kratko pismo.. I da mu kažem sve.. Sve što mogu reći u dvije tri rečenice.. I da uđem u vodu i razderem ga na sto komada i pošaljem valovima da mu ga nose.. I da zaspim nježno.. Negdje u plićaku.. Dok netko u daljini gitaru svira..
I kad otvorim oči On sjedi pokraj mene.. I otvoreni kokos.. I jedan mali papirić.. Gdje piše.. Dođi..
I ja ću ga pogledati u oči.. Ogromne.. Maline..
- Kako si znao..?
- Eto.. iz snova..
I ja ću ponovno zaspati.. Dok daleko valovi nježno udaraju u stijene...
Post je objavljen 07.02.2006. u 19:50 sati.