Simboli i svetinje

15.08.2010.

Sviða mi se današnja Bozaniæeva propovjed na Mariji Bistrici. Nadam se da su ga svi prisutni, a i šire pažljivo slušali i zapamtili.... Kad gledam sve te skupove... i u prvim redovima gledam neke ljude... pitam se da li im je neugodno dok ga slušaju?!!! Da li ga uopæe slušaju i doživljavaju ozbiljno... ili su tamo samo da bi bili uslikani?
Ja ne pripadam Crkvi... ali sva se naježim kad èujem ili proèitam lijepu propovjed. Baš me zanima da li se ježe oni u prvim redovima? Na što se oni ježe?!!!

Majka nam pruža temeljni osjeæaj sigurnosti i prihvaæenosti. Ali tu nije kraj prièe.... jer nismo cijelog života nezrela djeca.... vremenom pojam majke znaèi našu obvezu prema njoj... kada smo dužni pružiti joj osjeæaj sigurnosti i prihvaæenosti. Mi smo narod koji slavi ovaj blagdan... i predivno je da slavimo majku. No ranim jutrom vidim starice kako skupljaju boce po kontejnerima, u èekaonama slušam umirovljenice kako su usamljene i na rubu egzistencije.... slušam o zakonu koji od žene oèekuje da radi gotovo pola stoljeæa, uz svu skrb koju mora pružiti i svojoj obitelji. I onda se obièno na ovaj blagdan èudim.... u èemu je kvaka?!!!! Jesmo li pomalo licemjerni?!!! Majka se ne štuje samo na današnji blagdan... nego bi to trebao biti svakodnevni zadatak.... ali ne nametnut i težak... nego nešto što je prirodno i normalno... jer ako smo nesebiènu ljubav primili, tada bi trebali imati osjeæaj da istu takvu i dajemo onima koji su ljubavlju i sigurnošæu kupali. Majka se ne štuje niti samo kroz našu skrb o njoj kada joj je potrebna... nego i kroz naše svakodnevno ponašanje. Sigurna sam da je malo majki koje su djeci savjetovale da kradu, sudjeluju u korupciji, vrijeðaju druge, budu sebièni, oholi i zli. Ako smo postali onakav èovjek kakvog je željela vidjeti naša majka.... tada joj iskazujemo najveæe poštovanje. (Naravno... tu ne mislim da bolesne ambicije modernih roditelja, nego na temeljne vrijednosti koje se uèe u roditeljskom domu.)
Svim vjernicima želim dan ispunjen dubokom i pravom vjerom i ugodna druženja koja idu uz ovaj dan. A svima ostalima želim lijep, miran i ugodan dan....

Dvije dame u mom vrtu

10.08.2010.

Ovo je moja Kana. Ona je dotepenka… jer su joj preci stigli iz gorskih tropskih predjela Srednje i Južne Amerike.
Njeno pravo ime je Canna indica – indijska kugla. Ime je dobila po svom sjemenu.
U njenoj domovini postoji prièa o tome da je sjeme ove biljke korišteno u borbama umjesto metaka, kad bi vojska ostala bez streljiva.
I meni služi kao oružje…. ali malo drugaèije. Kad sam najumornija ona puca svojom ljepotom i lijeèi mi dušu, zajedno sa drugim biljkama iz mog vrta.
Gospoða iza nje je srebrna jela. I ona ima prièu o svojim precima. "U mnogim poganskim religijama vjerovalo se da je drveæe dom bogova i duhova. Jedna legenda govori o sv. Bonifaciju, engleskom redovniku koji je organizirao kršæansku Crkvu u Francuskoj i Njemaèkoj. Jednoga je dana na svom putovanju naišao na skupinu pogana. Oni su se skupili oko velikog hrasta da bi žrtvovali dijete bogu Thoru. Svetac je zaustavio žrtvovanje i spasio djetetu život, a drvo je jednim udarcem šake sravnio sa zemljom. Na mjestu drveta nikla je mala jela. Svetac je rekao poganima da je tanana jela drvo života."

Zahvalni...

07.08.2010.

(Ovo su slike jednog od ošteæenih automobila. Ovaj je još dobro prošao... neki su u puno gorem stanju)

„Dan iza juèer“ se u Hrvatskoj slavio DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI.
Juèer smo imali prilike gledati kako je izgledala proslava tog važnog datuma diljem Lijepe naše. Posebno dojmljiva je bila proslava u Èavoglavima… a još dojmljivije su bile izjave nadležnih da nisu primijetili ništa neobièno i loše na toj proslavi.
Živimo u vrijeme kad privode graðane koji èuvaju svoju Varšavsku, kad tuku seljake koji se bore za koru kruha, a Dan zahvalnosti se obilježava fašistièkim obilježjima i nikome ništa!
Gledam te spodobe u crnom..... i tu mladež u crnom. Ta balavurdija i ne zna što predstavljaju ti simboli... ali mržnja im je duboko usaðena odgojem. I nitko nije priveden... nitko nije èak ni opomenut....
Oèito je bilo važno da juèer vidimo sve te slike i da dobijemo poruku da se velièanje fašizma ne kažnjava…. bez obzira na Ustav i sve propise koji o tome pišu. Prošlu noæ je u Velikoj Gorici demolirano 6 automobila. Ljudima su slomljeni brisaèi, retrovizori, poskidane i baèene tablice, izbušene gume, a najvažniji od svega je potpis koji je ostavljan na limarijama automobila… a to je veliko slovo U.
Èudi li se uopæe netko tom dogaðaju? Kaj god! Pa dobili su poziv na takvo ponašanje, nereagiranjem nadležnih na crne spodobe u Èavoglavima.
Gledam juèer natpise na majicama tih spodoba kojima poruèuju: „Hrvati i Nijemci iz guste magle protiv komunista i narodnih izdajica“.
Kome su ti crnjaci zahvalni? Što oni slave? Protiv koga se oni to bore?
Znam da te sirovine u crnom nisu „moji“…. znam da nisam komunista, a što sam onda? Valjda sam onda izdajica naroda… jer se ne furam na taj modni stil, ne uništavam tuðu imovinu, ne maltretiram novinare i ne sijem mržnju.
Koliko tuðe imovine moramo oštetiti da bi dokazali kako nismo izdajice i da volimo domovinu?
Na èudan neki naèin se danas voli domovina… na èudan neki naèin se ta ljubav pokazuje.
Oni koji je navodno nisu voljeli gradili su tvornice, hidroelektrane, veæina je radila i od svog rada pristojno živjela, imali smo odliènu zdravstvenu zaštitu i školstvo protiv kojeg smo stalno gunðali, a sada bi nam takvo dobro došlo. U gustoj magli „ljubavi“ tvornice smo uništili, nijednu novu hidroelektranu nismo izgradili… sva sreæa da i ove stare JOŠ nismo prodali, rasprodali smo pola Hrvatske, zdravstvena zaštita nam je klimava, a školstvo se bavi nekim èudnim obrazovanjem, dok je odgojna uloga odavno prepuštena samo roditeljima.
Ljudi æe svoje aute popraviti i osjeæat æe se zahvalno što su imali prilike sudjelovati u toj prièi… što su ih ti veliki „domoljubi“ uopæe primijetili i potpis „ljubavi“ im ostavili na njihovoj imovini.
Zašto o ovom demoliranju automobila u Velikoj Gorici nema ni slova u medijima? A poèinitelji su se tako lijepo potpisali i poslali poruku….

Omamljena buduænost

06.08.2010.

Ova tema u meni buja veæ nekoliko dana. Zalutala sam na jedan forum i èitala mladež kako razmjenjuju iskustva o uzimanju antidepresiva. Uèesnici tog dijaloga osobe su stare kao moja djeca i nešto starije. Ostala sam zaprepaštena njihovim poznavanjem naziva lijekova, karakteristikama tih lijekova… a najviše me šokiralo što oni ta znanja sipaju iz vlastitog iskustva. Objašnjavaju jedni drugima kako su se navukli na antidepresive, kako i zašto su poèeli, koje su popratne pojave itd… itd….
Živimo u doba kad se tablete uzimaju poput slatkiša. Kod svih sudionika na toj temi saznala sam da su sa uzimanjem raznih lijekova poèeli još u djetinjstvu i to uz preporuku lijeènika.
Radi se o pametnim mladim ljudima koji razlikuju dobro od zla, koji toèno lociraju žarište svojih problema, svjesni su štetnosti dugotrajnog uzimanja tableta… ali ipak iz tog zaèaranog kruga ne mogu.
Uhvatila me strašna tuga i osjeæaj nemoæi. Osjetila sam u svakoj njihovoj reèenici vrisak i poziv na malo pažnje.
Èesto možemo èuti mlade majke koje se žale na svoju hiperaktivnu djecu. Nerijetko su djeca veæ u ranom djetinjstvu na tableticama… jer roditelji ne mogu izdržati njihovu hiperaktivnost. To je dijagnoza ovog modernog doba. Nova „bolest“.
Ne volim se ja protiviti znanosti i struènjacima… ali osjeæam potrebu progovoriti o toj djeci.
Iz vlastitog roditeljskog iskustva dobro znam da nijedan nestašluk moji klinci nisu napravili bez nekog razloga. Ako ništa drugo, htjeli su privuæi pažnju na sebe. A kad netko na neprimjeren ili primjeren naèin privlaèi pažnju na sebe, to znaèi da mu pažnje nedostaje. Nikada ne tražimo ono što imamo ili èega imamo previše.
Svaki roditelj koji svoje dijete odvede lijeèniku zbog njegovog ponašanja èini to vjerojatno iz brige i ljubavi…. iz vlastite nemoæi i straha da li æe znati pomoæi djetetu u njegovim problemima. Neki to èine po savjetu prijateljica koje su svojom djecom veæ tamo bile i tako se krug pacijenata širi. Ljudi imaju sve manje vremena. Klinci su prepušteni ulici, školi (koja se njima bavi površno i odgojni dio je gotovo mrtav) i raznoraznim ekranima… TV-u putem kojeg drugi kreiraju njihovo vrijeme ili PC koji je izvor znanja, moguænost druženja, ali i crna rupa iz koje vrebaju razne opasnosti. Kad se kod djeteta pojavi problem jednostavnije i brže ga je odvesti k lijeèniku, nego sjesti i porazgovarati s njim. Pružiti mu slike koje æe mu cijelog života biti utoèište… slike za opuštanje.
Kad osjetimo nervozu, umor i nemir tražimo naèin opuštanja.
A ako su razlog takvom emotivnom stanju problemi, èesto æemo u baš u tom naèinu opuštanja pokušati pronaæi rješenje naših problema.
Jednom mi je jedna žena prièala slike iz svog sna pod morfijem. Prije puno godina je imala meningitis… i imala je strašne bolove pa je zbog toga jedno vrijeme primala morfij.
Kaže da je sanjala kako trèi šarenom livadom…. Osjeæala se kao u bajci… Osjeæala je miris cvijeæa i trave… vidjela je leptire, ptice i zeèiæe koji su trèkarali oko nje. Bilo joj je toplo i ugodno… nije osjeæala bol.
Ovaj primjer nam pokazuje kako lijeènici mogu pomoæi pacijentima da ne trpe bol i da se dobro osjeæaju. Nitko si ne bi poželio takav razlog za trèanje šarenom livadom… zar ne?
Kad sam èula tu prièu, shvatila sam da sam se sama u stanju dovesti u slièno stanje. Kad se ne osjeæam baš najbolje obièno legnem, obrišem sve misli i zamislim neku situaciju iz djetinjstva u kojoj sam se lijepo osjeæala. Te slike su obièno vezane uz roditelje i njihovu ljubav, boravke u prirodi ili pak neke razgovore s ljudima koje sam voljela bez zadrške i s potpunim povjerenjem. Taj bijeg u djetinjstvo mi uvijek pomogne da se prikrpam. Èesto me te slike spontano navedu na odgovore koji mi pomažu riješiti postojeæi problem. Kao da mi netko iznutra nježno šapne pravi odgovor. Za tu èaroliju je osnovni preduvjet iskrenost prema samom sebi.
No da bi imali kamo pobjeæi… mi moramo imati lijepe slike iz djetinjstva, moramo u svojoj prošlosti imati trenutke koji su znaèili ljubav, sigurnost i ugodu… da bi si njima kasnije mogli pomagati. Ako odrastamo uz agresivne filmove, na užarenom asfaltu, uz užurbane i prezaposlene roditelje, uz šarene tablete… takve slike je teško na platnu vlastite duše narisati.
Ako nitko ne skuži zašto privlaèimo pažnju i ako umjesto da nas pitaju nude tablete… pretvorit æemo se u usamljena i omamljena biæa koja tužna šetaju ovim svijetom.
Oni žude za pohvalom, ali i za ukorom, oni žude za obiènim razgovorom, za malo topline…. Oni vrište zbog nedostatka pažnje. Prestrašno je èitati kada dvadesetogodišnjaci pišu da imaju opakih problema sa samopouzdanjem. Pa kako æe ga omamljeni izgraditi?!!!
Danas se sve kupuje… svi problemi se rješavaju novcem. No prkosno dijete koje nas doziva svojim prkosom smirivati kupljenom kemijom nije rješenje. To nije samo problem tog roditelja i tog djeteta. To je društveni problem.
Stalno cvilimo da želimo bolje i pravednije društvo. Kakvo je neko društvo najbolje se vidi u odnosu prema djeci i starim i nemoænim osobama.
Statistika pokazuje da imamo previše narkomana, alkoholièara… a sada im prikljuèujemo i ovisnike o tabletama.
I onda se èudimo ponašanju na stadionima, na cestama…. èudimo se kolièini agresivnosti meðu mladima. A sve to što se dešava je poziv u pomoæ. To je njihov vrisak kojim nas upozoravaju da ovaj svijet samo èuvamo za njih i da ga oni ne žele preuzeti omamljeni i ovisni. Buduænost je preko njih u našim rukama. Jesmo li uopæe svjesni toga?

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)