Pregled posta

Omamljena budućnost

Ova tema u meni buja već nekoliko dana. Zalutala sam na jedan forum i čitala mladež kako razmjenjuju iskustva o uzimanju antidepresiva. Učesnici tog dijaloga osobe su stare kao moja djeca i nešto starije. Ostala sam zaprepaštena njihovim poznavanjem naziva lijekova, karakteristikama tih lijekova… a najviše me šokiralo što oni ta znanja sipaju iz vlastitog iskustva. Objašnjavaju jedni drugima kako su se navukli na antidepresive, kako i zašto su počeli, koje su popratne pojave itd… itd….
Živimo u doba kad se tablete uzimaju poput slatkiša. Kod svih sudionika na toj temi saznala sam da su sa uzimanjem raznih lijekova počeli još u djetinjstvu i to uz preporuku liječnika.
Radi se o pametnim mladim ljudima koji razlikuju dobro od zla, koji točno lociraju žarište svojih problema, svjesni su štetnosti dugotrajnog uzimanja tableta… ali ipak iz tog začaranog kruga ne mogu.
Uhvatila me strašna tuga i osjećaj nemoći. Osjetila sam u svakoj njihovoj rečenici vrisak i poziv na malo pažnje.
Često možemo čuti mlade majke koje se žale na svoju hiperaktivnu djecu. Nerijetko su djeca već u ranom djetinjstvu na tableticama… jer roditelji ne mogu izdržati njihovu hiperaktivnost. To je dijagnoza ovog modernog doba. Nova „bolest“.
Ne volim se ja protiviti znanosti i stručnjacima… ali osjećam potrebu progovoriti o toj djeci.
Iz vlastitog roditeljskog iskustva dobro znam da nijedan nestašluk moji klinci nisu napravili bez nekog razloga. Ako ništa drugo, htjeli su privući pažnju na sebe. A kad netko na neprimjeren ili primjeren način privlači pažnju na sebe, to znači da mu pažnje nedostaje. Nikada ne tražimo ono što imamo ili čega imamo previše.
Svaki roditelj koji svoje dijete odvede liječniku zbog njegovog ponašanja čini to vjerojatno iz brige i ljubavi…. iz vlastite nemoći i straha da li će znati pomoći djetetu u njegovim problemima. Neki to čine po savjetu prijateljica koje su svojom djecom već tamo bile i tako se krug pacijenata širi. Ljudi imaju sve manje vremena. Klinci su prepušteni ulici, školi (koja se njima bavi površno i odgojni dio je gotovo mrtav) i raznoraznim ekranima… TV-u putem kojeg drugi kreiraju njihovo vrijeme ili PC koji je izvor znanja, mogućnost druženja, ali i crna rupa iz koje vrebaju razne opasnosti. Kad se kod djeteta pojavi problem jednostavnije i brže ga je odvesti k liječniku, nego sjesti i porazgovarati s njim. Pružiti mu slike koje će mu cijelog života biti utočište… slike za opuštanje.
Kad osjetimo nervozu, umor i nemir tražimo način opuštanja.
A ako su razlog takvom emotivnom stanju problemi, često ćemo u baš u tom načinu opuštanja pokušati pronaći rješenje naših problema.
Jednom mi je jedna žena pričala slike iz svog sna pod morfijem. Prije puno godina je imala meningitis… i imala je strašne bolove pa je zbog toga jedno vrijeme primala morfij.
Kaže da je sanjala kako trči šarenom livadom…. Osjećala se kao u bajci… Osjećala je miris cvijeća i trave… vidjela je leptire, ptice i zečiće koji su trčkarali oko nje. Bilo joj je toplo i ugodno… nije osjećala bol.
Ovaj primjer nam pokazuje kako liječnici mogu pomoći pacijentima da ne trpe bol i da se dobro osjećaju. Nitko si ne bi poželio takav razlog za trčanje šarenom livadom… zar ne?
Kad sam čula tu priču, shvatila sam da sam se sama u stanju dovesti u slično stanje. Kad se ne osjećam baš najbolje obično legnem, obrišem sve misli i zamislim neku situaciju iz djetinjstva u kojoj sam se lijepo osjećala. Te slike su obično vezane uz roditelje i njihovu ljubav, boravke u prirodi ili pak neke razgovore s ljudima koje sam voljela bez zadrške i s potpunim povjerenjem. Taj bijeg u djetinjstvo mi uvijek pomogne da se prikrpam. Često me te slike spontano navedu na odgovore koji mi pomažu riješiti postojeći problem. Kao da mi netko iznutra nježno šapne pravi odgovor. Za tu čaroliju je osnovni preduvjet iskrenost prema samom sebi.
No da bi imali kamo pobjeći… mi moramo imati lijepe slike iz djetinjstva, moramo u svojoj prošlosti imati trenutke koji su značili ljubav, sigurnost i ugodu… da bi si njima kasnije mogli pomagati. Ako odrastamo uz agresivne filmove, na užarenom asfaltu, uz užurbane i prezaposlene roditelje, uz šarene tablete… takve slike je teško na platnu vlastite duše narisati.
Ako nitko ne skuži zašto privlačimo pažnju i ako umjesto da nas pitaju nude tablete… pretvorit ćemo se u usamljena i omamljena bića koja tužna šetaju ovim svijetom.
Oni žude za pohvalom, ali i za ukorom, oni žude za običnim razgovorom, za malo topline…. Oni vrište zbog nedostatka pažnje. Prestrašno je čitati kada dvadesetogodišnjaci pišu da imaju opakih problema sa samopouzdanjem. Pa kako će ga omamljeni izgraditi?!!!
Danas se sve kupuje… svi problemi se rješavaju novcem. No prkosno dijete koje nas doziva svojim prkosom smirivati kupljenom kemijom nije rješenje. To nije samo problem tog roditelja i tog djeteta. To je društveni problem.
Stalno cvilimo da želimo bolje i pravednije društvo. Kakvo je neko društvo najbolje se vidi u odnosu prema djeci i starim i nemoćnim osobama.
Statistika pokazuje da imamo previše narkomana, alkoholičara… a sada im priključujemo i ovisnike o tabletama.
I onda se čudimo ponašanju na stadionima, na cestama…. čudimo se količini agresivnosti među mladima. A sve to što se dešava je poziv u pomoć. To je njihov vrisak kojim nas upozoravaju da ovaj svijet samo čuvamo za njih i da ga oni ne žele preuzeti omamljeni i ovisni. Budućnost je preko njih u našim rukama. Jesmo li uopće svjesni toga?


Post je objavljen 06.08.2010. u 00:02 sati.