"Hlebinci"

17.09.2010.



Gledam ovih dana Damira kako se osjeća jadno, izdano i prevareno i o svojim osjećajima javno progovara. Njegova zaprepaštenost i kuknjava ne postižu solidarnost onih koji su ga izdali, nego samo ljuti i potiče u njima potrebu za još dubljom izdajom. Žele ga maknuti što dalje od sebe…. Poznajem mentalitet ljudi iz kraja gdje je Damir rođen. Poznajem i mentalitet ljudi iz kraja od kuda su Damirovi preci. Što je naučio u tom malom djeliću svemira?
Naučio je da bez truda i puno rada nema kruha…. Sramota je biti lijen. Naučio je da mora slušati „gazde“…. a ako se slučajno s njima ne slaže to treba prešutjeti. Glavu dolje, stišaj misli, motiku u ruke…. oraj, kopaj…. zemljica će tvoj trud nagraditi…. Gazda će ti većinu uzeti, ali i tebi će ostati dovoljno mrvica da pristojno živiš. Poštuj susjeda kad te gleda, a kad ne gleda smiješ ga s trećim malo otračati, čuvaj među, drži riječ… jer ljudi se drže za riječ, a volovi za rogove.
Motiku svojih predaka zamijenio je knjigom, vrijedno je učio… naučio….. i „gazde“ su procijenile da im može biti od koristi…. jer svima i uvijek dobro dođu oni koji znaju, hoće i mogu „orati“ i „kopati“. Osjetio se počašćeno. Malog i beznačajnog primili su ga u svoje redove… jer u mentalitetu je zapisano da su „stoka sitnog zuba“… tako su ih naučili. Ne kuže da se veličina čovjeka stvara osobnim radom na sebi i osobnim djelima, a ne pripadanjem grupi moćnika. Gledao ih je kao bogove, bio vjeran i odan. U čoporu smrdi, ali je toplo. Čopor je stepenicu više u odnosu na krdo. Damiru je bilo toplo.
Osjećaj izdaje, koji sada prepoznajem kod njega osjetila sam prvi put sa 16 godina…. dešavalo mi se još nekoliko puta u životu. I znam kako boli…. znam koliko silno boli. Mogu si zamisliti da je puno teže kad se osjetiš izdan u Damirovim godinama. Očito je da mu je čopor puno značio i da je dao cijelog sebe za zajedničku „stvar“. Osjećaj počašćenosti što su ga primili među sebe bio je jači od svega onoga čemu su ga preci naučili…. Tu je počelo njegovo novo školovanje…. „Nagrađivali“ su ga za njegovu odanost i radišnost… dali su njemu, dali su mu čak i za njegove sumještane… pa nek im nebu kmica dok igraju nogomet. Nije Damir skužio da to nije nagrada…. nego uteg i udica na koju će se kasnije upecati. To što su mu dali nije bilo njihovo…. ali on od silne počašćenosti i naglašenog osjećaja pripadnosti grupi, koja mu je očito puno značila, nije znao prepoznati što se dešava.
Bio je radišan, odan i poslušan… a oni njemu sad tako!!!!
Eeeee… moj Damire…. učini mi se na trenutke da osjećam kako mi te žao zbog situacije u kojoj se sada nalaziš. Izgledaš tako naivno, prodano, izigrano i izdano. Ali onda ipak progovori onaj… neki glas u meni i objasni mi da si upravo tamo gdje moraš biti.
Nema veze što su ti naredili. Bio si punoljetan i dovoljno obrazovan da možeš procijeniti što je dobro, a što zlo…. što je utemeljeno na propisima, a što nije.
Nema veze što su svo zlo u kojemu si sudjelovao osmislili ili podržali. Samo si ti odgovoran za svoje postupke… bez obzira na glavne i sporedne glumce. To ne isključuje njihovu odgovornost, ali ni ne umanjuje tvoju.
Često kod djece primjećujemo da svoje nepodopštine pravdaju: „Nisam ja razbio susjedu prozor, on je!“ i tada prstom pokažu na nekog tko im padne na pamet… tko im se učini pogodan da bi u tom trenutku prebacili odgovornost i krivnju natovarili na njegova leđa.
Svejedno je da li u krađi držiš ljestve ili se penješ njima. Svaka od tih radnji zaslužuje svoju kaznu. No ta ponašanja možemo razumjeti kod djece, ali puno teže kod ljudi koji obnašaju vlast u jednoj državi i odgovorni su za sudbine svih nas.
Nakon 2. svjetskog rata... nacisti, glavni suradnici Adolfa Hitlera koji su suđeni u Nuernbergu, 1946. godine branili su se od optužnice da su samo izvršavali naloge, ali su ipak osuđeni, većina... i to na smrt.
Često čujem pripadnike naroda (krda) kako komentiraju: „Uvijek nadrapaju mali…. a ne oni koji su ukrali više….“ Strašno me ljute takve izjave. Damir nije mali. On je jedan od moćnih. Istina je da su ga jači i pokvareniji žrtvovali, ali to ne isključuje njegovu odgovornost. Tako je svejedno koliko je i tko je ukrao. Krađa je nedopustivo ponašanje i svi koji su ih počinili moraju snositi posljedice i po mogućnosti vratiti ono što su stekli na neprihvatljiv način. Neka suci razmišljau o tome koliko je koje zlodjelo teško i kolike kazne su za koga primjerene. Ali svatko i baš svatko mora odgovarati za svoje postupke!
Imam osjećaj da mediji pokušavaju u narodu probuditi empatiju prema Damiru…. Ističu kako je ružno ovo što je HDZ učinio i izbacio ga iz stranke. I tko može reći da nije ružno?!!! Ali ima li puno onih koji su iznenađeni?! I skoro da nas uspiju uvjeriti da smo dužni patiti zbog njega i osjetiti solidarnost. Ne bi me čudilo da se pojave grupe koje će hodati s transparentima: „Svi smo mi Damir Polančec“. I ne bi bili u krivu. Jer svi smo mi izdani, prodani i upropašteni. I isti čopor nam je to učinio. Samo s tom razlikom što je on do jučer bio pripadnik upravo tog čopora, a mi smo krdo. On je sa puno strasti sudjelovao u stvaranju ovakve situacije u našoj zemlji…. i zato je besramno od krda očekivati da se solidarizira s onim koji im je činio isto ono što je njegov čopor sada učinio njemu.
Nikome ne želim zlo. Nije mi drago što se Damir sada osjeća kako se osjeća. Ali kakva će nam biti budućnost ako naša generacija ne preuzme odgovornost za svoja ponašanja? Kako ćemo djecu naučiti pravim vrijednostima ako budemo tolerirali ono što se tolerirati ne smije.
Damire, nemoj cviliti. Digni glavu i hrabro preuzmi odgovornost za svoja djela. Nemoj ih štedjeti! Ispričaj istinu! Odguli svoje…. a onda odi tamo među naše „Hlebince“ i ispričaj im što si naučio. Reci im da su radišnost i odanost vrline… ali im reci da nisu manji od onih koji im se predstavljaju kao veliki… reci im da ne moraju biti poslušnici i dodvorice… reci im da će biti poput tebe žrtvovani…. kao što već i jesu… kroz cijelu povijest…. reci im da vjeruju u sebe i sve čemu su ih preci naučili…. ne postoje neke nove istine i neke nove vrijednosti… one su odavno zapisane… u samom Izvoru. Toplina čopora je prolazna… a hladnoća koju nakon nje osjetiš je nepodnošljiva jer si nenaviknut na soliranje i grijanje koje imaš u sebi. Smrad čopora zauvijek ostaje… kao ružan podsjetnik na tu varljivu toplinu koju ti je isti neko vrijeme pružao.
Naš narod kaže: "Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu pucaju."
Jesi izdan, prodan, izmanipuliran i prevaren. Ali to te ne oslobađa odgovornosti. Zato glavu gore i ne ponižavaj se više…. Ne možeš ih nagovoriti da postanu dobri, moralni i osjećajni.
Ali kakvi su zapravo… ti znaš bolje od mene… zar ne?!!!!!

Komentari (62) - Isprintaj - #

Bambi, Bambijeva djeca, Bambijevi unuci i još dalje....

05.09.2010.



Imam jedan veliki roditeljski grijeh. Nisam imala snage o tome pisati do danas…. Trebalo mi je vrijeme, razgovor s psihologom i puno, puno sati promišljanja i preispitivanja same sebe da bih skupila snage o tome javno progovoriti. Zašto ću o tome javno progovoriti? Zato što je svaki tekst na ovom blogu zapis koji ostaje onima koji ostaju iza mene, zato što na svojim greškama učimo, a o greškama je potrebno razgovarati da se ne ponove. Možda tako jedni drugima možemo pomoći… da bi se lakše snašli u ovom šarenom životu. Najvažniji razlog zašto ću ovu temu objaviti javno je preuzimanje odgovornosti za vlastite greške koje sam učinila kao roditelj, a platilo ih je moje dijete… Ova tema je isprika mom Matku što mu neka svoja vjerovanja i ideje nisam znala najbolje objasniti i što sam ga na taj način dovela u neugodnu situaciju. Na neki način ova tema je i obraćanje onima koji su šaptali o tom događaju, a nisu imali snage pitati.
Već sam vam pisala o tome kako mi je djetinjstvo obilježeno čestim boravcima u prirodi s ocem. Moj otac je bio veliki ljubitelj ljudi i prirode. Bio je miran, tih i staložen čovjek…. i uvijek je s puno opreza odgovarao na moja pitanja…. jer je bio svjestan mog divljeg temperamenta, mojih burnih i preemotivnih reakcija. Uvijek me stišavao i objašnjavao da moram malo izbrojati prije no što „opalim“. Jednom smo išli na izlet do Drave i vidjeli smo polja tek iznikle repe koja se preoravaju. Rekao mi je da preoravaju repu jer dolaze Tito i Blažević s Talijanima u lov. Tada se tužno snebivao nad svom tom mukom koja se uništava u trenu… sve da bi se dokoni političari zabavljali u prolijevanju krvi nedužnih životinja. Nikada neću zaboraviti te rečenice… nikada neću zaboraviti njegovu iskrenu zgranutost dok je meni odsutno i tužno odgovarao na pitanja koja sam postavljala u vezi lovaca i takvih ponašanja.
Od tada ja ne volim lovce. Svi mi nosimo neke svoje predrasude. Ne postoji čovjek bez predrasuda. One nisu dobre. Cijeli život ih se rješavam… cijeli život od sebe pokušavam stvoriti osobu koja neće imati predrasude prema bilo kome… no lovci su od tog dana u mojoj svijesti obilježeni…. njihovo ponašanje je za mene neprihvatljivo. Sve dobro što čine za šume i životinje meni nije dovoljno da bi ih razumjela i prihvatila. Glasno i strastveno tu predrasudu iznosim cijelog života.
Mjesto gdje živimo nalazi se na lovištu. Lovci se često šmucaju oko naše kuće, danju u lovu, a noću često u krivolovu. Kad smo doselili klinci su bili maleni. Kad bi stigli lovci ja bih klincima govorila da su to stari prdonje koji svoje komplekse liječe ubijanjem nedužnih životinja. Čitala sam im Bambija. Matko je onako malen prilazio lovcima s knjigom i predlagao im da je pročitaju. Suznih očiju ih je molio neka ne ubiju Bambija i njegove prijatelje. Lovci su se glasno smijali dječaku. Prolazile su godine. Nestao je naš pas Polo, tijelo nikada nismo pronašli. A onda smo čuli kako se pijani lovac iz sela hvalio u seoskoj gostioni kako ga je ubio. I opet su prolazile godine… lovci su lovili… mi smo živjeli svoj život…
Prije nešto više od dvije godine… kada je Matko imao 16 godina otišao je u vožnju biciklom. Sljedećeg dana dolazim s posla, a u kući me čekaju policajci u civilu. Matko i još dvojica klinaca… jedan mlađi, a jedan punoljetan otuđili su lovcu pušku iz automobila. Lovac je pio u lokalnoj gostioni, auto je ostavio otključan i u njemu pušku. Pušku su mu uzeli i sakrili u neku napuštenu kuću. Odmah je priznao policajcima gdje je puška i odveo ih do napuštene kuće. Iste večeri sam ga poslala do lovca (onog koji nam je ubio psa) da mu se ispriča. Učinio je to. I ja sam se čovjeku ispričala kad sam ga prvi put srela.
Tada je uslijedila procedura… razgovori u policiji…. odlazak u Zagreb na policiju, davanje otisaka, uslikavanje sa svih strana… na odjelu gdje se evidentiraju svi kriminalci. Pratila sam ga kao sjena… osjećala sam se potonulo, nemoćno i jadno. Kad smo izašli iz te prostorije samo sam rekla: „Majko mila…. cijeli život se trudim živjeti prema pravilima…. a sada hodam po ovakvim mjestima…. koja su predviđena za najveće kriminalce.“ Odgovorio mi je: „Gledaj to s vedrije strane! Da te ja na ovo mjesto nisam doveo… nikada ne bi to osjetila uživo. Gledala si to samo na filmovima, a sada znaš kako to izgleda u stvarnosti. To ti je novo iskustvo“ I tako je mene tješio moj mali mudrijaš… koji je uvijek bio miran, tih i povučen… prespor, sklon filozofiranju i nesklon nestašlucima, za razliku od brata.
Odvjetnik je rekao: „Branit ćemo ga da ga je nagovorio ovaj punoljetni!“ Ja sam odbila… jer to ne bi bilo istina… Matko je pogriješio i mora proći sve što je predviđeno. Razgovori na državnom odvjetništvu, socijalnoj službi i na koncu kazna tj. odgojna mjera – 50 sati rada u Crvenom križu. Te zime je dijelio tople obroke beskućnicima, čistio snijeg ispred prostorija Crvenog križa i radio druge poslove koje su mu tamo dali. Ja sam bila zadovoljna…. i prisjećala sam se vremena kada rad u Crvenom križu nije bio kazna… nego su se tamo dobrovoljno javljali najsavjesniji omladinci. Osobno sam provela puno slobodnog vremena radeći u Crvenom križu… baš u toj dobi…
Svi su u toj priči svoj posao obavljali više ili manje profesionalno i poštovali su proceduru. Nije bilo obrane… pa je sve išlo glatko…. Mislila sam da ću umrijeti…. boljele su me kosti od košmara koji sam tada osjećala u sebi. Sjećam se kada je policajac u civilu s njim razgovarao. Rekao mu je: „Dobar si ti dečko. Našao si se u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Sve će ovo proći. Kad saznaš da netko od tvojih prijatelja u školi pravi nekakve gluposti ti znaš kome se trebaš obratiti?!!! Uvijek sam ti na raspolaganju. Znaš kako to ide?!!!! …usluga za uslugu.“
Da se tada radilo o bilo kome drugome… da nije bilo moje dijete u pitanju, a koje je očigledno krivo, a mene razdire osjećaj roditeljske krivnje i svih mojih grešaka, ja bih tom čovjeku tada sasula u lice sav bijes što na ovakav način pokušava regrutirati špijuna… što koristi nečiju nevolju da bi stvorio novu špiju. Rekla sam tada samo: „Već sam dogovorila termin kod psihologa… pokušavajući prekinuti tu čudnu obradu… „ A on mi je odgovorio: „Pa nije mali lud da bi ga vodili psihologu!“ Nisam rekla više ništa…. nisam mu objašnjavala da psiholozima ne odlaze ludi…. nisam mu imala potrebe bilo što objašnjavati.“
Išli smo kod psihologa dugo. Puno nam je pomoglo. Bilo je to most koji je povezao sve naše obale…. bila je to iskra koja nam je zapalila vatre novih dijaloga i nove bliskosti.
Matko nikada prije tog događaja, a i nakon njega nije taknuo tuđu stvar… a kamoli da bi je uzeo. Tuđa imovina je svetinja i on to jako dobro zna. No predrasude koje nosi u sebi, a ja sam za njih kriva bile su jače od toga i dirnuo je tuđu stvar. Platio je zbog toga. I neka je platio! Neka smo platili tu lekciju života.
Nedavno sam u temi prozivala djecu koja su uništavala tuđu imovinu radi predrasuda koje su im usadili roditelji. Pošteno je sada bilo ispričati ovo osobno iskustvo u kojem priznajem svoju grešku.
Da li je moja predrasuda prema lovu, oružju i lovcima nestala nakon ovih događaja? Nije!
Ali sam naučila da smo djecu, uz to što im iznosimo svoje ideje, stavove i vjerovanja dužni naučiti koji su načini prihvatljivi u borbi za bolji svijet, a koji nisu, kao što smo ih dužni naučiti odgovornosti za vlastite postupke.
Da li je Matkova predrasuda prema lovu, oružju i lovcima nestala nakon ovih događaja? Nije!
Ali u toj životnoj lekciji je naučio da nije svejedno koji NAČIN biramo da bi se borili za svoje ideje…. da se u tim borbama ne smiju ugrožavati slobode drugih ljudi i njihova imovina… a najvažnija lekcija je ta da uvijek kada napravimo nešto loše moramo iza svojih grešaka stajati, preuzeti odgovornost i snositi posljedice.
Ovu životnu priču ispričala sam vam uz Matkovu suglasnost.

Komentari (36) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz

put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena



SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)