Marketing
"Hlebinci"
Gledam ovih dana Damira kako se osjeća jadno, izdano i prevareno i o svojim osjećajima javno progovara. Njegova zaprepaštenost i kuknjava ne postižu solidarnost onih koji su ga izdali, nego samo ljuti i potiče u njima potrebu za još dubljom izdajom. Žele ga maknuti što dalje od sebe…. Poznajem mentalitet ljudi iz kraja gdje je Damir rođen. Poznajem i mentalitet ljudi iz kraja od kuda su Damirovi preci. Što je naučio u tom malom djeliću svemira?
Naučio je da bez truda i puno rada nema kruha…. Sramota je biti lijen. Naučio je da mora slušati „gazde“…. a ako se slučajno s njima ne slaže to treba prešutjeti. Glavu dolje, stišaj misli, motiku u ruke…. oraj, kopaj…. zemljica će tvoj trud nagraditi…. Gazda će ti većinu uzeti, ali i tebi će ostati dovoljno mrvica da pristojno živiš. Poštuj susjeda kad te gleda, a kad ne gleda smiješ ga s trećim malo otračati, čuvaj među, drži riječ… jer ljudi se drže za riječ, a volovi za rogove.
Motiku svojih predaka zamijenio je knjigom, vrijedno je učio… naučio….. i „gazde“ su procijenile da im može biti od koristi…. jer svima i uvijek dobro dođu oni koji znaju, hoće i mogu „orati“ i „kopati“. Osjetio se počašćeno. Malog i beznačajnog primili su ga u svoje redove… jer u mentalitetu je zapisano da su „stoka sitnog zuba“… tako su ih naučili. Ne kuže da se veličina čovjeka stvara osobnim radom na sebi i osobnim djelima, a ne pripadanjem grupi moćnika. Gledao ih je kao bogove, bio vjeran i odan. U čoporu smrdi, ali je toplo. Čopor je stepenicu više u odnosu na krdo. Damiru je bilo toplo.
Osjećaj izdaje, koji sada prepoznajem kod njega osjetila sam prvi put sa 16 godina…. dešavalo mi se još nekoliko puta u životu. I znam kako boli…. znam koliko silno boli. Mogu si zamisliti da je puno teže kad se osjetiš izdan u Damirovim godinama. Očito je da mu je čopor puno značio i da je dao cijelog sebe za zajedničku „stvar“. Osjećaj počašćenosti što su ga primili među sebe bio je jači od svega onoga čemu su ga preci naučili…. Tu je počelo njegovo novo školovanje…. „Nagrađivali“ su ga za njegovu odanost i radišnost… dali su njemu, dali su mu čak i za njegove sumještane… pa nek im nebu kmica dok igraju nogomet. Nije Damir skužio da to nije nagrada…. nego uteg i udica na koju će se kasnije upecati. To što su mu dali nije bilo njihovo…. ali on od silne počašćenosti i naglašenog osjećaja pripadnosti grupi, koja mu je očito puno značila, nije znao prepoznati što se dešava.
Bio je radišan, odan i poslušan… a oni njemu sad tako!!!!
Eeeee… moj Damire…. učini mi se na trenutke da osjećam kako mi te žao zbog situacije u kojoj se sada nalaziš. Izgledaš tako naivno, prodano, izigrano i izdano. Ali onda ipak progovori onaj… neki glas u meni i objasni mi da si upravo tamo gdje moraš biti.
Nema veze što su ti naredili. Bio si punoljetan i dovoljno obrazovan da možeš procijeniti što je dobro, a što zlo…. što je utemeljeno na propisima, a što nije.
Nema veze što su svo zlo u kojemu si sudjelovao osmislili ili podržali. Samo si ti odgovoran za svoje postupke… bez obzira na glavne i sporedne glumce. To ne isključuje njihovu odgovornost, ali ni ne umanjuje tvoju.
Često kod djece primjećujemo da svoje nepodopštine pravdaju: „Nisam ja razbio susjedu prozor, on je!“ i tada prstom pokažu na nekog tko im padne na pamet… tko im se učini pogodan da bi u tom trenutku prebacili odgovornost i krivnju natovarili na njegova leđa.
Svejedno je da li u krađi držiš ljestve ili se penješ njima. Svaka od tih radnji zaslužuje svoju kaznu. No ta ponašanja možemo razumjeti kod djece, ali puno teže kod ljudi koji obnašaju vlast u jednoj državi i odgovorni su za sudbine svih nas.
Nakon 2. svjetskog rata... nacisti, glavni suradnici Adolfa Hitlera koji su suđeni u Nuernbergu, 1946. godine branili su se od optužnice da su samo izvršavali naloge, ali su ipak osuđeni, većina... i to na smrt.
Često čujem pripadnike naroda (krda) kako komentiraju: „Uvijek nadrapaju mali…. a ne oni koji su ukrali više….“ Strašno me ljute takve izjave. Damir nije mali. On je jedan od moćnih. Istina je da su ga jači i pokvareniji žrtvovali, ali to ne isključuje njegovu odgovornost. Tako je svejedno koliko je i tko je ukrao. Krađa je nedopustivo ponašanje i svi koji su ih počinili moraju snositi posljedice i po mogućnosti vratiti ono što su stekli na neprihvatljiv način. Neka suci razmišljau o tome koliko je koje zlodjelo teško i kolike kazne su za koga primjerene. Ali svatko i baš svatko mora odgovarati za svoje postupke!
Imam osjećaj da mediji pokušavaju u narodu probuditi empatiju prema Damiru…. Ističu kako je ružno ovo što je HDZ učinio i izbacio ga iz stranke. I tko može reći da nije ružno?!!! Ali ima li puno onih koji su iznenađeni?! I skoro da nas uspiju uvjeriti da smo dužni patiti zbog njega i osjetiti solidarnost. Ne bi me čudilo da se pojave grupe koje će hodati s transparentima: „Svi smo mi Damir Polančec“. I ne bi bili u krivu. Jer svi smo mi izdani, prodani i upropašteni. I isti čopor nam je to učinio. Samo s tom razlikom što je on do jučer bio pripadnik upravo tog čopora, a mi smo krdo. On je sa puno strasti sudjelovao u stvaranju ovakve situacije u našoj zemlji…. i zato je besramno od krda očekivati da se solidarizira s onim koji im je činio isto ono što je njegov čopor sada učinio njemu.
Nikome ne želim zlo. Nije mi drago što se Damir sada osjeća kako se osjeća. Ali kakva će nam biti budućnost ako naša generacija ne preuzme odgovornost za svoja ponašanja? Kako ćemo djecu naučiti pravim vrijednostima ako budemo tolerirali ono što se tolerirati ne smije.
Damire, nemoj cviliti. Digni glavu i hrabro preuzmi odgovornost za svoja djela. Nemoj ih štedjeti! Ispričaj istinu! Odguli svoje…. a onda odi tamo među naše „Hlebince“ i ispričaj im što si naučio. Reci im da su radišnost i odanost vrline… ali im reci da nisu manji od onih koji im se predstavljaju kao veliki… reci im da ne moraju biti poslušnici i dodvorice… reci im da će biti poput tebe žrtvovani…. kao što već i jesu… kroz cijelu povijest…. reci im da vjeruju u sebe i sve čemu su ih preci naučili…. ne postoje neke nove istine i neke nove vrijednosti… one su odavno zapisane… u samom Izvoru. Toplina čopora je prolazna… a hladnoća koju nakon nje osjetiš je nepodnošljiva jer si nenaviknut na soliranje i grijanje koje imaš u sebi. Smrad čopora zauvijek ostaje… kao ružan podsjetnik na tu varljivu toplinu koju ti je isti neko vrijeme pružao.
Naš narod kaže: "Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu pucaju."
Jesi izdan, prodan, izmanipuliran i prevaren. Ali to te ne oslobađa odgovornosti. Zato glavu gore i ne ponižavaj se više…. Ne možeš ih nagovoriti da postanu dobri, moralni i osjećajni.
Ali kakvi su zapravo… ti znaš bolje od mene… zar ne?!!!!!
Post je objavljen 17.09.2010. u 20:20 sati.