Marketing
Bambi, Bambijeva djeca, Bambijevi unuci i još dalje....
Imam jedan veliki roditeljski grijeh. Nisam imala snage o tome pisati do danas…. Trebalo mi je vrijeme, razgovor s psihologom i puno, puno sati promišljanja i preispitivanja same sebe da bih skupila snage o tome javno progovoriti. Zašto ću o tome javno progovoriti? Zato što je svaki tekst na ovom blogu zapis koji ostaje onima koji ostaju iza mene, zato što na svojim greškama učimo, a o greškama je potrebno razgovarati da se ne ponove. Možda tako jedni drugima možemo pomoći… da bi se lakše snašli u ovom šarenom životu. Najvažniji razlog zašto ću ovu temu objaviti javno je preuzimanje odgovornosti za vlastite greške koje sam učinila kao roditelj, a platilo ih je moje dijete… Ova tema je isprika mom Matku što mu neka svoja vjerovanja i ideje nisam znala najbolje objasniti i što sam ga na taj način dovela u neugodnu situaciju. Na neki način ova tema je i obraćanje onima koji su šaptali o tom događaju, a nisu imali snage pitati.
Već sam vam pisala o tome kako mi je djetinjstvo obilježeno čestim boravcima u prirodi s ocem. Moj otac je bio veliki ljubitelj ljudi i prirode. Bio je miran, tih i staložen čovjek…. i uvijek je s puno opreza odgovarao na moja pitanja…. jer je bio svjestan mog divljeg temperamenta, mojih burnih i preemotivnih reakcija. Uvijek me stišavao i objašnjavao da moram malo izbrojati prije no što „opalim“. Jednom smo išli na izlet do Drave i vidjeli smo polja tek iznikle repe koja se preoravaju. Rekao mi je da preoravaju repu jer dolaze Tito i Blažević s Talijanima u lov. Tada se tužno snebivao nad svom tom mukom koja se uništava u trenu… sve da bi se dokoni političari zabavljali u prolijevanju krvi nedužnih životinja. Nikada neću zaboraviti te rečenice… nikada neću zaboraviti njegovu iskrenu zgranutost dok je meni odsutno i tužno odgovarao na pitanja koja sam postavljala u vezi lovaca i takvih ponašanja.
Od tada ja ne volim lovce. Svi mi nosimo neke svoje predrasude. Ne postoji čovjek bez predrasuda. One nisu dobre. Cijeli život ih se rješavam… cijeli život od sebe pokušavam stvoriti osobu koja neće imati predrasude prema bilo kome… no lovci su od tog dana u mojoj svijesti obilježeni…. njihovo ponašanje je za mene neprihvatljivo. Sve dobro što čine za šume i životinje meni nije dovoljno da bi ih razumjela i prihvatila. Glasno i strastveno tu predrasudu iznosim cijelog života.
Mjesto gdje živimo nalazi se na lovištu. Lovci se često šmucaju oko naše kuće, danju u lovu, a noću često u krivolovu. Kad smo doselili klinci su bili maleni. Kad bi stigli lovci ja bih klincima govorila da su to stari prdonje koji svoje komplekse liječe ubijanjem nedužnih životinja. Čitala sam im Bambija. Matko je onako malen prilazio lovcima s knjigom i predlagao im da je pročitaju. Suznih očiju ih je molio neka ne ubiju Bambija i njegove prijatelje. Lovci su se glasno smijali dječaku. Prolazile su godine. Nestao je naš pas Polo, tijelo nikada nismo pronašli. A onda smo čuli kako se pijani lovac iz sela hvalio u seoskoj gostioni kako ga je ubio. I opet su prolazile godine… lovci su lovili… mi smo živjeli svoj život…
Prije nešto više od dvije godine… kada je Matko imao 16 godina otišao je u vožnju biciklom. Sljedećeg dana dolazim s posla, a u kući me čekaju policajci u civilu. Matko i još dvojica klinaca… jedan mlađi, a jedan punoljetan otuđili su lovcu pušku iz automobila. Lovac je pio u lokalnoj gostioni, auto je ostavio otključan i u njemu pušku. Pušku su mu uzeli i sakrili u neku napuštenu kuću. Odmah je priznao policajcima gdje je puška i odveo ih do napuštene kuće. Iste večeri sam ga poslala do lovca (onog koji nam je ubio psa) da mu se ispriča. Učinio je to. I ja sam se čovjeku ispričala kad sam ga prvi put srela.
Tada je uslijedila procedura… razgovori u policiji…. odlazak u Zagreb na policiju, davanje otisaka, uslikavanje sa svih strana… na odjelu gdje se evidentiraju svi kriminalci. Pratila sam ga kao sjena… osjećala sam se potonulo, nemoćno i jadno. Kad smo izašli iz te prostorije samo sam rekla: „Majko mila…. cijeli život se trudim živjeti prema pravilima…. a sada hodam po ovakvim mjestima…. koja su predviđena za najveće kriminalce.“ Odgovorio mi je: „Gledaj to s vedrije strane! Da te ja na ovo mjesto nisam doveo… nikada ne bi to osjetila uživo. Gledala si to samo na filmovima, a sada znaš kako to izgleda u stvarnosti. To ti je novo iskustvo“ I tako je mene tješio moj mali mudrijaš… koji je uvijek bio miran, tih i povučen… prespor, sklon filozofiranju i nesklon nestašlucima, za razliku od brata.
Odvjetnik je rekao: „Branit ćemo ga da ga je nagovorio ovaj punoljetni!“ Ja sam odbila… jer to ne bi bilo istina… Matko je pogriješio i mora proći sve što je predviđeno. Razgovori na državnom odvjetništvu, socijalnoj službi i na koncu kazna tj. odgojna mjera – 50 sati rada u Crvenom križu. Te zime je dijelio tople obroke beskućnicima, čistio snijeg ispred prostorija Crvenog križa i radio druge poslove koje su mu tamo dali. Ja sam bila zadovoljna…. i prisjećala sam se vremena kada rad u Crvenom križu nije bio kazna… nego su se tamo dobrovoljno javljali najsavjesniji omladinci. Osobno sam provela puno slobodnog vremena radeći u Crvenom križu… baš u toj dobi…
Svi su u toj priči svoj posao obavljali više ili manje profesionalno i poštovali su proceduru. Nije bilo obrane… pa je sve išlo glatko…. Mislila sam da ću umrijeti…. boljele su me kosti od košmara koji sam tada osjećala u sebi. Sjećam se kada je policajac u civilu s njim razgovarao. Rekao mu je: „Dobar si ti dečko. Našao si se u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Sve će ovo proći. Kad saznaš da netko od tvojih prijatelja u školi pravi nekakve gluposti ti znaš kome se trebaš obratiti?!!! Uvijek sam ti na raspolaganju. Znaš kako to ide?!!!! …usluga za uslugu.“
Da se tada radilo o bilo kome drugome… da nije bilo moje dijete u pitanju, a koje je očigledno krivo, a mene razdire osjećaj roditeljske krivnje i svih mojih grešaka, ja bih tom čovjeku tada sasula u lice sav bijes što na ovakav način pokušava regrutirati špijuna… što koristi nečiju nevolju da bi stvorio novu špiju. Rekla sam tada samo: „Već sam dogovorila termin kod psihologa… pokušavajući prekinuti tu čudnu obradu… „ A on mi je odgovorio: „Pa nije mali lud da bi ga vodili psihologu!“ Nisam rekla više ništa…. nisam mu objašnjavala da psiholozima ne odlaze ludi…. nisam mu imala potrebe bilo što objašnjavati.“
Išli smo kod psihologa dugo. Puno nam je pomoglo. Bilo je to most koji je povezao sve naše obale…. bila je to iskra koja nam je zapalila vatre novih dijaloga i nove bliskosti.
Matko nikada prije tog događaja, a i nakon njega nije taknuo tuđu stvar… a kamoli da bi je uzeo. Tuđa imovina je svetinja i on to jako dobro zna. No predrasude koje nosi u sebi, a ja sam za njih kriva bile su jače od toga i dirnuo je tuđu stvar. Platio je zbog toga. I neka je platio! Neka smo platili tu lekciju života.
Nedavno sam u temi prozivala djecu koja su uništavala tuđu imovinu radi predrasuda koje su im usadili roditelji. Pošteno je sada bilo ispričati ovo osobno iskustvo u kojem priznajem svoju grešku.
Da li je moja predrasuda prema lovu, oružju i lovcima nestala nakon ovih događaja? Nije!
Ali sam naučila da smo djecu, uz to što im iznosimo svoje ideje, stavove i vjerovanja dužni naučiti koji su načini prihvatljivi u borbi za bolji svijet, a koji nisu, kao što smo ih dužni naučiti odgovornosti za vlastite postupke.
Da li je Matkova predrasuda prema lovu, oružju i lovcima nestala nakon ovih događaja? Nije!
Ali u toj životnoj lekciji je naučio da nije svejedno koji NAČIN biramo da bi se borili za svoje ideje…. da se u tim borbama ne smiju ugrožavati slobode drugih ljudi i njihova imovina… a najvažnija lekcija je ta da uvijek kada napravimo nešto loše moramo iza svojih grešaka stajati, preuzeti odgovornost i snositi posljedice.
Ovu životnu priču ispričala sam vam uz Matkovu suglasnost.
Post je objavljen 05.09.2010. u 14:45 sati.