"Kud plovi ovaj brod?"
22.02.2010.
Na sredini Paškog mosta, na samom rubu ograde, stoji prelijepa i savršeno
građena plavuša. Gleda dolje u sinje more i hoće se ubit, kad ... naiđe mladi
i naočiti pomorac u uniformi.
- Djevojko, što to radiš nasred mosta? - poviče pomorac.
- Ma hoću se ubit, svi me muškarci svaki dan samo žele ševiti i ništa
više, nitko se ne bi sa mnom družio i razgovarao! - odgovori tužno plavuša.
- Nemoj tako, nismo svi isti, evo ja se upravo danas ukrcavam na brod za
Ameriku, pa ako hoćes kreni sa mnom na besplatni put. Možes spavati na
drugom krevetu u mojoj kabini a ja ću ti potajno donositi hranu. Samo..., moraš
mi obećati da ćes ostati skrivena u mojoj kabini, jer ako te kapetan
otkrije oboje smo nastradali.
...I razmisli plavuša i pomisli: "Evo nade
za bolji život u Americi!" - i tajno se, te noći ukrca s njim na brod...
Prvog dana donese pomorac doručak u kabinu i vrati se na posao. Donese
joj ručak i opet se vrati na posao. Navečer joj donese večeru i mrtav
umoran od posla sruši se u svoj krevet i zaspi. I tako isto bijaše i drugi, i treći
i peti dan ... A plavuši, iz dana u dan, pomorac sve draži i draži, pa
nakon tjedan dana shvati da se zaljubila u njega. Kada je te večeri
došao u kabinu, ona ga poljubi i završe u žestokom seksu .
I tako ploviše oni dva i pol mjeseca. Preko dana on bi radio, a ona bi,
zahvalna i sretna, s uživanjem čistila i pospremala njihovu kabinu. A
svaku bi večer uski brodski krevet glasno škripio od njihovog strasnog
seksa.
Sve dok jednog prijepodneva u kabinu slučajno ne uđe kapetan broda.
Ugleda prekrasnu plavušu i u čudu je upita:
- Djevojko što vi radite na mom brodu !!??
- Ma znate kapetane ..., ja sam se htjela ubiti jer me svi muškarci žele
samo ševiti i nitko se od njih ne bi se sa mnom družio i razgovarao.
Spasio me vas mladi pomorac i poveo ovim brodom na put u Ameriku.
Riskirao je svoj posao kako bi mi pomogao i predivan je prema meni, cijeli dan
naporno radi i donosi mi hranu. Zavoljeli smo se i svaku večer istinski vodimo
ljubav dok se naše duše i tijela spajaju u jedno. Razno-razni pokvarenjaci više
ne iskoristavaju moje tijelo...
Kapetan je mirno pogleda preko svojih naočala i hladnokrvno odgovori:
- Jebe on tebe srećo, jebe ...
ovo je trajekt Prizna - Žigljen !!!
Uffff... ta južina....
"Crvenkapica"
11.02.2010.
Na obronku hrastove šume živi jedan Janko nestaško.
Takvu djecu u današnje doba nazivaju hiperaktivcima… a u moje vrijeme takve dječake uspoređivalo se sa Grga Čvarkom…
Kada je Janko u nižim razredima osnovne škole tu pjesmicu obrađivao za lektiru, napisao je: „Grga Čvarak je ponekad zločest, ali ja ga razumijem, jer to je nešto u dječaku, nešto jače od dječaka.“ Bio je Janko na krovu svakog seoskog štaglja, na vrhu breze dok sam ja klečala pod drvetom i molila ga da siđe, gađao je zračnicom lampe na javnoj rasvjeti i napravio niz nepodopština koja drugoj djeci rijetko padnu na pamet. Volio je loptu, igrao nogomet za seoski klub, ali od najranijeg djetinjstva prva ljubav su mu auti.
Hodala sam za njim sa slikovnicama, pričama…. sjedila godinama uz njega da napiše zadaće… jer bilo mu je silno dosadno sjediti uz knjigu. Nije u školi bio loš… završio je školovanje vrlo dobrim uspjehom, ali škola mu je uvijek bila nužno zlo.
Pri upisu u srednju školu skoro mi je puklo srce kad je odabrao strukovnu školu, smjer autoelektričar. Uvijek sam sanjala da će iskoristiti sve mogućnosti i školovati se do daske….
Nisam glasno izgovorila svoje nezadovoljstvo, gutala sam svoje snove i podržala ga na njegovom putu… ali nisam se ni glasno divila njegovom snu…. jer sam taj san teško razumjela, taj svijet je toliko različit od mog svijeta. U strukovnoj školi praksa počinje sa 14 godina. Jedan tjedan se ide u školu, a jedan tjedan učenici provode u autoservisima…. Često im je radno vrijeme duže od osam sati dnevno. Dok su druga djeca iz njegove generacije bezbrižno uživala u ljepoti tih godina on je dolazio kući crn od ulja, umoran…. a meni je pucalo srce…. jer moglo mu je biti puno lakše i puno ljepše… ali očito prema mojim, a ne njegovim mjerilima.
Završio je školu, zaposlio se u radioni, odlučno odbio daljnje školovanje… odrađuje radno vrijeme, a i veliki dio slobodnog vremena provodi u radioni. Krenule su trke, izložbe automobila… Donio je Janko mnoge pehare…. ali ja ga ne pratim na trkama… tiho patim i gutam svoj otpor prema njegovim auto strastima. Ne razumijem strast prema limu automobila, prema peharima… strast prema tom ružnom i preglasnom zvuku motora i ne razumijem uživanje u brzinama… u opasnosti. Ne postoje riječi kojima se može opisati ta briga zbog njegovog hobija. Ali uvijek se vrati sa onim blesavim osmijehom sreće i zadovoljstva…. pa meni ne preostaje ništa drugo do čestitati mu i pri zagrljaju promrmljati sebi u bradu: „samo neka si se ti meni živ vratio.“
Bilo je već tekstova o Janku u nekim auto magazinima, no danas sam pročitala tekst mladog i otkačenog novinara Ivana Gluhaka koji me doista dirnuo… a evo i naveo na ovu javnu ispovijest… čak svojevrsnu ispriku Janku što nisam glasnije pljeskala dok je gradio svoj san.
Bit će ovo dug tekst… jer ću vam pretipkati cijeli članak iz Power Tuninga…
CRVENKAPICA
Zagreb… Sesvete… poticajna stanogradnja… nebo boje depresije… pada gust snijeg… frizura postojana… Doduše, hauba se otvorila pri 160 tjedan dana prije, pa smo ga malo čekali
„Ne znam zašto, ali u proteklih 5-6-7 godina hodanja okolo po svakakvim styling eventima, raznoraznim sajmovima i utrkama, suđenjima i svemu onom što čini život jednog kroničnog stylera, moram priznati da se ne sjećam ama baš niti jednog primjerka Fordove Fieste (osim jedne užasne žute čiji si je vlasnik u glavu utuvio da zapravo zna voziti), i to mi je bilo poprilično čudno, s obzirom na more ostalih konkurenata kompaktnog i kockastog oblika karoserije, kakva priliči devedesetima u autoindustriji. I upravo mi je zato drago da sam naletio na ovu, i to iz nekoliko razloga. Prvi je razlog jednostavna činjenica da je u igri Fiesta, dok se ostali razlozi svode prije svega na decentan izgled i gomilu detalja, i eksterijera i interijera, te na činjenicu da je vlasnik jedan od najsimpatičnijih i najzadojenijih pripadnika domaće styling-scene. Dakle, autu je ime Fiesta (što smo već elaborirali), a mladom gazdi Janko. I tu nema ništa posebno. O Janku neću sada trošiti previše riječi jer je riječ o sasvim normalnom dečku predivnih obrva u Vanilla Ice stilu, koji svoje slobodno vrijeme provodi skupljajući salvete, trčeći za loptom i neprekidno dorađujući svoj mali crveni auto. Uostalom, za sve ostale informacije imate FejsBuk, pa mu postanite frend tamo i saznat ćete sve što bi vas dalje moglo zanimati. Pa vratimo se Fiesti…
Izvana već ionako mali Fordov automobilčić djeluje simpatično, ali to nije nikako bilo dovoljno, pa se na eksterijeru poradilo. No, ne onako kako bi to napravila većina ekipe, koja bi eventualno dodala tonu pragova i spojlera pozamašnih dimenzija u kombinaciji s najvećim i najjeftinijim felgama koje bi se na tržištu našle, već se Jankec odlučio svoju Fiestu istaknuti od ostalih naglašavajući već postojeće detalje. Uglavnom, Fiesta nije izgubila ama baš niti jednu komponentu koja je čini decentnom, već je čak (u stylerskom smislu) dobila pokoji detalj. Prije svega se išlo na clean-look, uklanjanjem svih mogućih lajsni i rupa, bez obzira nalaze li se na prednjem, stražnjem, bočnom ili čak gornjem dijelu automobila.
Cleen-look je bio smjernica, ali bez određenih detalja ni takav način slaganja nema smisla. Naravno, Janko je to shvatio, pa se poigrao upravo s detaljima na karoseriji poput generaciju novih retrovizora (na električnu energiju, naravno) s Fieste, pragova od Escorta Mk 6, pokojim proširenjem na zadnjim rubnjacima i pokojom rupom za usis na prednjoj haubi.
Sve ostalo što se smatralo viškom zatvoreno je i maknuto (poput stražnjih brisača, rupe za tablicu, antene, bočnih žmigavaca i još pokojeg nepotrebnog detalja). Prednji je branik čak i uz dodatni lip uspio zadržati svoj inicijalni izgled, i izgleda doista dobro, dok je zadnji branik produžen za nekih 7 c, i to je zapravo najveća modifikacija vezana uz njega. Nravno, lim je izvana u cijelosti rastavljen, polimaren, zaštićen i polakiran u jarkocrvenu boju, što govori o svojevrsnom face-liftingu, tako da cijela priča doista ima smisla.
Interijerom dominiraju crna i crvena, i to tek kroz pokoji detalj. Počevši od najdominantnijeg dijela, odnosno centrom crvenih, a rubovima crnih sjedala presvučenih u imitaciju kože i s ušivenim logotipima, preko cockpita koje ne samo da ima tonu crvenih detalja već svijetli crveno, a ukupni dojam sveg tog crvenila zaokružuju AutoGaugeove urice koje također svjetle (pogdili ste) u crvenoj boji. Nekome je to sve skupa možda previše crveno, netko će reći da ga podsjeća na kupleraj, ali meni je skroz O.K. Naravno, interijer se ne svodi samo na izgled već i na funkcionalnost (s obzirom na to da, za razliku od većine Fordova ovakvog tipa, na Fiesti sve radi). Prvo u oči upada priča s daljinskim otvaranjem vrata i nevjerojatno iritantnim zujanjem koje na to podsjeća, potom se primijeti sva sila već spomenutog crnila i crvenila, a onda pogled pada na silu ozvučenja, kojeg u Fiesti definitivno ne nedostaje. Počevši od Pioneeerovog DEH-P80 MP head unita, prednjih Focalovim sistema, preko stražnjih (ništa manjih Focalovih) sistema smještenih uz bok, pa sve do Hifonics Brutus 1500W pojačala ugrađenih ispod crvene ploče od pleksiglasa u kombinaciji s dva woofera ugrađena u stražnje sjedalo i okrenutih prema vozaču, što sve zajedno (uz pokoju pivu) sigurno ugodno masira leđa te fino pročisti bubrege i umanjuje mogućnost kamenca u njima. Uglavnom zaboravio sam pitati Janka bavi li se možda nekim oblikom kiropraktike jer je s tom silom ozvučenja moguće posramiti i Antu Pavlovića.
Definitivna posebnost ove Fieste su ovjes i motor. Naime, za razliku od hrpe ljudi koji od skupih amortizera bježe kao vrag od tamjana, Janko je napravio baš suprotno, razbio kasicu-prasicu i svojoj Fiesti poklonio Konijeve dvosmjerne podešavajuće amortizere u kombinaciji s H&R oprugama i Powerflex poliuretanskim selen-blokovima. Dakle, sukus toga bio bi najlaičkije rečeno; „Auto je spušten i jebeno tvrd“. Također se poradilo i na kočnicama, pa su tako svoje mjesto pod 15“ bijelim Cosworthovim felgama (i 25 mm distancama na zadnjem kraju) našli novi i veći diskovi – naprijed od Mondea (280), a odostraga od Escorta RS2000 (260 mm). Mislim da ne treba posebno napominjati da Fiesta ide kao po tračnicama i izaziva glaukom prilikom kočenja, zar ne?!
A motor?! Auuuuuuu Mileeeeeeee! Naime (riječima svima nam poznate Simonice), 1,6-litreni motorčić dobio je na poklon Garrett-ovu T-2 tubinicu s dodanim BOVićem, što sve zajedno rezultira sa 132 rado galopirajuća konjića pod haubicom, a kako bi se to sve skupa što bolje prenijelo na cesticu, dodana je i 25%-tna šperica, pa sad oba kotačića linearno hvataju podlogicu u bilo koje doba danića ili noćice.
I što još reći… „Sklinana“ crvena Fiesta s bijelim Cosworthovim felgama, vratima na daljinsko upravljanje i muzikom od malog milijuna Watta, s vlasnikom mondenih obrva u ništa manje mondenoj trenirci, Fali li mu i torbica pod rukom i svinjica pod drugom, pitanje je vremena i stila, a hoće li i Jankec sa stiliziranjem samog sebe (jer s Fiestom je doista gotov), ja ne znam. Uostalom, saznat ćete na FejsBuku ako se s njim sprijateljite. U svakom slučaju, Jankec, hvala ti i sretno dalje!
Eh da, nakratko da se vratim na podnaslov. Zbunjujuć? Slijedi pojašnjenje. Tjedan dana prije trebali smo fotkati ovaj auto, međutim dogodila se sitna nezgoda koja je uključivala trenutak dekoncentracije, zakačke na haubi, 160 km/h i zapuh vjetra koji je haubu prelomio preko krova. Čovjek je bio toliko uporan da smo ga morali pričekati da složi auto. U roku par dana našao je drugu haubu, vjetrobran, poravnao sve, polakirao… da ne pričam dalje.“ (Power Tuning, Ivan Gluhak - Igloo)
Janko,
zašto sam stavila ovu temu na blog?
Ti si moja draga samodopadna njuškica koja se voli naslikavati i biti u centru pažnje…. pa sam ti odlučila omogućiti da se pojaviš i u mom malom dijelu javnog prostora.
Rijetko pišem ovako osobne teme, ali eto imam se i ja potrebe u javnosti malo pohvaliti s tobom. Valjda sam to zaslužila… nakon svih onih roditeljskih sastanaka na kojima sam slušala o tvojim nestašlucima?!!!
Razlog je i pohvala novinaru za odličan tekst… oduševio me isticanjem tvojih osobina zbog kojih te i sama svakodnevno pikam… a naravno, moram mu poručiti da tvoje obrve nisu mondene radi trenutka u kojem živiš, nego su prirodno tako „nacrtane“, jer si ih naslijedio od majke.
Ali bit ove teme je moja isprika tebi… za sve ono nezadovoljstvo koje sam osjećala, koje ti nisam glasno izgovorila, ali stalno me gušilo i bilo razlog moje nerealne zabrinutosti za tvoju budućnost.
Zašto o tome nisam govorila? Zato što mi je i do sada tvoja sreća bila najvažnija… poštovala sam tvoj izbor, ali sada si mi priuštio još jednu lekciju… nakon koje sam dugo razmišljala i shvatila da nemam razloga za zabrinutost.
Već dugo vremena točno znaš što želiš, što voliš i kamo ideš. Imaš san i vjeruješ da se snovi mogu ostvariti. U ostvarenju svog sna uporan si do bola. Grizeš, ne odustaješ, boriš se i ostvaruješ svoje ciljeve, svoje snove pretvaraš u stvarnost. Kreativan si! Ne utapaš se u masi, ne zadovoljavaš se ponuđenim… Materijalno preoblikuješ u skladu sa svojim snom.
Naravno… bez pomoći oca koji je auto-manijak poput tebe i mnogih drugih ljudi koji su ti pomagali u ostvarenju tvog sna, sve to ne bi bilo moguće…. ali tebi tvoj san nije kupljen i darovan…. ti si za njega krvavo radio, ti si se za njega zaprljao, zbog njega nespavao, propustio mnoge životne ugode u kojima uživaju pripadnici tvoje generacije. Odabrao si zanimanje koje si želio… u svoj rad unosiš cijelog sebe. U tvojim očima vidim žar, na tvom licu osmijeh i zadovoljstvo. Htjela sam ti ovom temom poručiti… da je upravo taj osmijeh sreće i zadovoljstva na tvom licu moj životni cilj, moj zadatak…. I htjela sam ti priznati koliko se ponosim zbog svega toga.
Ova tema ne znači da mi tvoje teme o getribama, felgama i ostalim čudesima i dalje neće biti naporne i nerazumljive…. Ali to nije važno.
Sad mi je tek jasno zašto u najranijem djetinjstvu nisi volio bajke, zašto ti je Crvenkapica koju sam ti čitala bila dosadna i bez veze. Ti si stvorio svoju priču… svoju Crvenkapicu u kojoj si glavni lik. Sviđa mi se tvoja priča.
Mala Jagoda nam piše pismo
07.02.2010.
U ovo bajkovito snježno jutro ispijam svoju kavicu i čitam po netu…. Osjećam kako mi je svaki mišić opušten, osjećam se lijepo i odmorno… baš onako kako se čovjek i treba osjećati nedjeljom, pred početak novog radnog tjedna. I u tom trenutku… vrisak iz Jutarnjeg lista…. U djeliću sekunde nestaje sva ugoda i mir u meni. Cijela nutrina mi vrišti, oznojila sam se u hipu i imam potrebu izaći na dvorište i vrištati iz sveg glasa… od tuge, bijesa i nemoći.
Da to učinim… poplašila bih ptice koje dolaze po hranu na moj orah… pa ću opet zavrištati vama i s vama.
Molim vas… pročitajte tekst pod naslovom: „Ne vraćajte je ocu. Opet će je silovati“
U školi su me učili da pisane norme služe da bi regulirale odnose u društvu… odnose među ljudima. U pravnoj državi se svaki njen pojedinac osjeća zaštićeno. Dužan je poštivati propise, ali može biti siguran da će biti zaštićen od svih zala koje mu zli ljudi mogu učiniti.
Propisi postoje da bi štitili slabije, da bi osigurali red i normalan suživot među ljudima.
Postoji niz službi koje su dužne upravo to osigurati.
U ovoj zemlji svjedoci smo da zli ljudi mogu činiti što hoće…. da su zaštićeni oni koji kradu, lažu, otimaju tuđe, zlostavljaju, a njihove žrtve se nazivaju kolateralnim žrtvama.
U ovoj zemlji propisi služe samo kao paravan za razne nepodopštine…. Ljudima lome kosti i sve to prikrivaju iza forme…. uvjeravajući nas da se upravo tako bore za pravnu državu.
Kako možemo očekivati da će se riješiti veliki zločini, velike pljačke i ova opća nesigurnost u zemlji, ako kao društvo i država nismo u stanju zaštiti jedno zlostavljano dijete i svu zlostavljanu djecu?!!!!
Pa nismo ni zaslužili drugo nego da nas guze razni nesposobnjakovići, ako dozvoljavamo da se ovakve stvari događaju djeci koja se ne mogu i ne znaju sama braniti!
U ovom slučaju upletena je cijela garda visokoobrazovanih ljudi, u raznim službama koja je svojim „sitnim“ propustima ovaj slučaj dovela u ovo „bezizlazno“ stanje. Valjda većina njih nije bila dovoljno skoncentrirana na posao, morali su surfati za vrijeme radnog vremena… a sigurna sam da će svatko od njih izgovoriti rečenicu da „svi koji rade i griješe“. I uopće ih pri tom nije sram što svojim „greškama“ uništavaju živote. Možda se u tom lancu skrivaju oni koji su kupili svoje diplome ili su do njih došli tko zna kako. Možda su to nečiji rođaci i sinovi… pa se od njih i ne očekuje da savjesno obavljaju svoj posao, oni su na državnim jaslama samo da bi njima bilo dobro… tko šiša narod! Piše novinar da je stručnjacima žao. Ma kojim crnim stručnjacima?!!!! Stručnjacima se ovakve situacije ne dešavaju, pravi stručnjaci su u stanju pronaći rješenje za ovakve strahote!
Oni su zaštićeni i ne boje se ničega. Osjećaju se moćno i baš ih briga za narod. Samo mi nije jasno kako se ne boje Boga ako su vjernici… ili kako se ne boje sudbine ako nisu vjernici.
Sigurna sam da će ih zvijezde kazniti zbog sudjelovanja u ovakvim lancima nesreće…. Kad im se dese osobne strahote u životu, od kojih ih neće nitko i ništa moći zaštititi, zapitat će nebo zašto se to dešava baš njima. Baš me zanima da li će se bar u tom trenutku sjetiti ovog slučaja i mnogih drugih slučajeva u kojima su sudjelovali i svojim aljkavostima i nesposobnostima pridonijeli uništavanju života slabih i nemoćnih.
A nama – narodu, ne preostaje ništa drugo… nego da se pred san tiho molimo za svu zlostavljanu djecu, za sve slabe i nemoćne, da se molimo da nas spasi neka viša sila od ovih krikova koje čujemo oko sebe. Ali što ako viša sila ne postoji?!!!
Imamo mogućnost i promisliti o samima sebi, o svojim ponašanjima na svojim radnim mjestima, u svojim obiteljima i koliko nam je uopće stalo da živimo u boljem i pravednijem društvu. To je očito puno teže od molitve…. pa molimo se onda…. jer možda u tim trenucima osobne tišine spoznamo da naša djeca nisu zaštićena u ovom društvu… da je njihova sudbina prepuštena na milost i nemilost neosjetljivom sustavu koji nije u službi čovjeka i ne mari koliko će života uništiti igrajući se demokracije i glumeći pravnu državu. Ipak, najvažnije od svega je ne zaboraviti da smo taj sustav svi mi. I svi snosimo dio odgovornosti za sve ove strahote kojima svjedočimo svakog dana.
Vrisnimo komentarima za Jagodu…. Vrisnimo komentarima za sve one koji ne znaju i ne mogu sami za sebe vrištati. Oni nas trebaju!
Plakanje
05.02.2010.
Danas sam pronašla rezultate nekog istraživanja o plakanju, u kojem se kaže da prosječna žena, do svoje 78. godine života potroši 120 tisuća sati na plakanje.
Kažu znanstvenici da su žene plačljivije od muškaraca...kao i da je plakanje način na koji se oslobađamo od stresa. Kad doživimo stres, otkucaji našeg srca se ubrzaju, a tijelo se znoji. Za vrijeme plakanja disanje se usporava i suze imaju smirujući efekt.
U svemu se smatram prosječnom, ali kada je plakanje u pitanju, tu sam sasvim sigurno iznad prosjeka. Kad sretnem starije ljude koji su me poznavali u djetinjstvu, obavezno me pitaju da li još uvijek puno plačem kao tada.
Moj pokojni susjed mi je uvijek prepričavao jedan naš dijalog iz mog ranog djetinjstva.
Naišao je, a ja sam sjedila na terasi i plakala… tako da mi je sva haljinica na prsima bila mokra. Nikada ne ispuštam zvukove… ja samo obilno plačem. Rekao je: „Dona, sunce ti žareno… opet tulaš!!!!“ A ja sam mu jecajući odgovorila: „Nije ti to tulanje, to ti je plakanje!“ Bilo mu je smiješno, pa je dodao: „Ma ti si živi vrag!“ na što sam se ja silno uvrijedila… prestala plakati i izjavila: „E moj Mićo… svi smo ti mi živi vrag!“ Bilo mi je neugodno reći da je on živi vrag… pa sam se snašla.
Majka me čak znala stavljati u kaznu zbog bezrazložnog plakanja. Bila sam mirno i tiho dijete…. ali roditelje i moju okolinu je uznemiravala ta moja mokra navika.
Kad se danas toga sjetim… ne znam objasniti zašto sam toliko plakala… ali pretpostavljam da sam na taj način privlačila njihovu pažnju.
S odrastanjem se to plakanje malo organiziralo, ali ne i smanjilo. Moja plakanja nisu više bila bez razloga… nego sam točno znala zašto plačem… a moji razlozi sasvim sigurno nisu razumljivi baš svim ljudima…. pogotovo onima koji su teški na suzama.
Nikada ne plačem pred neprijateljima, nikada ne plačem kad se borim i kad sam u nekoj frci, kad su mi se desile najveće tuge nisam mogla plakati kad su se dešavale, nego tek puno kasnije…. Najviše plačem kad sam sama, a desi mi se i pred bliskim ljudima… Plačem kad sam ljuta, tužna, sretna, kad me nešto pikne direktno u srce…. Plačem čitajući tužne tekstove i gledajući filmove, a moji dečki to nikako ne mogu razumjeti. Uvijek mi objašnjavaju da je to samo film i da nema razloga za plakanje… a tek to me naljuti… jer ja jako dobro znam da je to „samo“ film… ali to je meni itekako razlog za plakanje. Danas sam pronašla jedan tekst o jednom mužu koji ne razumije plakanje svoje žene pa ju je snimio i s virtualnom publikom podijelio svoje nerazumijevanje. Tekst i video zapis možete pogledati TU.
Potaknuta tim filmićem… večeras sam malo lutala netom i čitala o plakanju. Pronašla sam zgodan tekst:
"Pustinjski očevi i majke, tzv. Abbe i Ame bili su najraniji pustinjaci koji su se nastanili u egipatskoj slanoj pustinji južno od delte Nila. Živjeli su u kolibama od lišća, najjednostavnijoj vrsti nastamba ili u rupama, i to sami.
Kroz međusobnu su raspravu sami sa sobom u najvećoj osamljenosti razvili duboke uvide. Njihovo neobični životni stil i mnoge psihičke krize koje su zbog njega prošli doveli su ih do velike mudrosti i spiritualnosti, a to je dalje vodilo do toga da su ih ljudi sve više dolazili tražiti pomoć. Tako se i dogodilo da su pustinjski ljudi, koji su 20 godina živjeli potpuno osječeno od svijeta, počeli onima koji su dolazili po savjete davati osobne naputke kojima bi ih usmjeravali ili im ukazivali na put prema unutarnjoj mudrosti. Baš kao i tajne pustinje, smatralo se, i spiritualne uvide treba svatko otkriti za sebe. No oni su ujedno i nadinidivudalnog karaktera.
Prvo treba naglasiti da pustinjskim očevima koji su živjeli od 4-6. g. poslije n.e. nije na raspolaganju stajala adekvatna medicinska pomoć kakvu danas poznajemo. No budući da ih život u pustinji nije štedio i da su Akediu shvaćali kao spiritualni izazov, trudili su se u prvom redu naći neko rješenje te problematike.
Jedna od njihovih terapija za loše raspoloženje i stres bilo je plakanje iz svog srca.
To se isprva može činiti iznenađujućim. Plakanje kao sredstvo liječenja? Pa ne počinje li loše raspoloženje upravo od tuge? Ne, odgovara Evagrius izravno. Depresivno raspoloženje bježi od tuge. Ono je prikriva i radi toga se ona vraća u još težem obliku. Kada se pritisak proširi, osjećaji presuše. Osjećaji kao što su tuga i sreća ponovo oživljavaju tek kada depresivna otupjelost završava. Stoga se suze ne trebaju brkati s depresivnim osjećajem praznine, Akediom. One su mnogo prije –gdje god je to još moguće – sredstvo protiv Akedie.
Očevi pustinje uspoređuju plakanje s oslobađajućom kišom. Suze otapaju zakočenost, koje trpi čovjek koje je zapao u depresivno raspoloženje.
No postoji još nešto što je potrebno reći kod plakanja: ono se ne može prisilno izazvati. Kada je teško depresivan čovjek potpuno blokiran, tada je njemu nemoguće plakati, koliko god se trudio. Tako ustanovljava i Evagrios: „Duh depresivne otupjelosti koči suze.“
No tamo gdje je plakanje moguće, ono gradi otok hrabrosti u vakuumu depresije. U svojoj knjizi „Glad duše“ opisujem jedan mogući terapeutski pristup koji polazi od promatranja takvog jednog otoka hrabrosti i pokušava ga ojačati. Suze mnogi ljudi vide kao nešto čisto. One u većini slučajeva ne sadrže teške osjećaje koji se u drugim izlučevinama tijela (znoj, slina ili urin) shvaćaju kao gadljivi. Čovjeku koji je poplavljen osjećajem prljavštine one daju osjećaj čistoće. Osjećaju gađenja daju trenutak čistoće."
Razumjeti jezik duše; „Očevi pustinje kao terapeuti“
Dr. Daniel Hell, Zurich, Prilog kongresu „Život na izvoru“, lipanj 2007.
I eto… umjesto da oni neplačljivi shvate koliko je plakanje zdravo i važno… oni se izruguju iz svojih bližnjih plačljivaca.
Kad vidimo rasplakane ljude... obično ih imamo potrebu tješiti. A to je pogrešno... jer njima se već dešava olakšanje.... Koriste dar s neba i plakanjem čiste svoju dušu... oslobađaju se od stresa.
Blogeri, plačete li često? Osjećate li poput mene olakšanje nakon što se dobro isplačete… ili bježite od te najstarije terapije za dušu?
< | veljača, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)