Marketing
"Crvenkapica"
Na obronku hrastove šume živi jedan Janko nestaško.
Takvu djecu u današnje doba nazivaju hiperaktivcima… a u moje vrijeme takve dječake uspoređivalo se sa Grga Čvarkom…
Kada je Janko u nižim razredima osnovne škole tu pjesmicu obrađivao za lektiru, napisao je: „Grga Čvarak je ponekad zločest, ali ja ga razumijem, jer to je nešto u dječaku, nešto jače od dječaka.“ Bio je Janko na krovu svakog seoskog štaglja, na vrhu breze dok sam ja klečala pod drvetom i molila ga da siđe, gađao je zračnicom lampe na javnoj rasvjeti i napravio niz nepodopština koja drugoj djeci rijetko padnu na pamet. Volio je loptu, igrao nogomet za seoski klub, ali od najranijeg djetinjstva prva ljubav su mu auti.
Hodala sam za njim sa slikovnicama, pričama…. sjedila godinama uz njega da napiše zadaće… jer bilo mu je silno dosadno sjediti uz knjigu. Nije u školi bio loš… završio je školovanje vrlo dobrim uspjehom, ali škola mu je uvijek bila nužno zlo.
Pri upisu u srednju školu skoro mi je puklo srce kad je odabrao strukovnu školu, smjer autoelektričar. Uvijek sam sanjala da će iskoristiti sve mogućnosti i školovati se do daske….
Nisam glasno izgovorila svoje nezadovoljstvo, gutala sam svoje snove i podržala ga na njegovom putu… ali nisam se ni glasno divila njegovom snu…. jer sam taj san teško razumjela, taj svijet je toliko različit od mog svijeta. U strukovnoj školi praksa počinje sa 14 godina. Jedan tjedan se ide u školu, a jedan tjedan učenici provode u autoservisima…. Često im je radno vrijeme duže od osam sati dnevno. Dok su druga djeca iz njegove generacije bezbrižno uživala u ljepoti tih godina on je dolazio kući crn od ulja, umoran…. a meni je pucalo srce…. jer moglo mu je biti puno lakše i puno ljepše… ali očito prema mojim, a ne njegovim mjerilima.
Završio je školu, zaposlio se u radioni, odlučno odbio daljnje školovanje… odrađuje radno vrijeme, a i veliki dio slobodnog vremena provodi u radioni. Krenule su trke, izložbe automobila… Donio je Janko mnoge pehare…. ali ja ga ne pratim na trkama… tiho patim i gutam svoj otpor prema njegovim auto strastima. Ne razumijem strast prema limu automobila, prema peharima… strast prema tom ružnom i preglasnom zvuku motora i ne razumijem uživanje u brzinama… u opasnosti. Ne postoje riječi kojima se može opisati ta briga zbog njegovog hobija. Ali uvijek se vrati sa onim blesavim osmijehom sreće i zadovoljstva…. pa meni ne preostaje ništa drugo do čestitati mu i pri zagrljaju promrmljati sebi u bradu: „samo neka si se ti meni živ vratio.“
Bilo je već tekstova o Janku u nekim auto magazinima, no danas sam pročitala tekst mladog i otkačenog novinara Ivana Gluhaka koji me doista dirnuo… a evo i naveo na ovu javnu ispovijest… čak svojevrsnu ispriku Janku što nisam glasnije pljeskala dok je gradio svoj san.
Bit će ovo dug tekst… jer ću vam pretipkati cijeli članak iz Power Tuninga…
CRVENKAPICA
Zagreb… Sesvete… poticajna stanogradnja… nebo boje depresije… pada gust snijeg… frizura postojana… Doduše, hauba se otvorila pri 160 tjedan dana prije, pa smo ga malo čekali
„Ne znam zašto, ali u proteklih 5-6-7 godina hodanja okolo po svakakvim styling eventima, raznoraznim sajmovima i utrkama, suđenjima i svemu onom što čini život jednog kroničnog stylera, moram priznati da se ne sjećam ama baš niti jednog primjerka Fordove Fieste (osim jedne užasne žute čiji si je vlasnik u glavu utuvio da zapravo zna voziti), i to mi je bilo poprilično čudno, s obzirom na more ostalih konkurenata kompaktnog i kockastog oblika karoserije, kakva priliči devedesetima u autoindustriji. I upravo mi je zato drago da sam naletio na ovu, i to iz nekoliko razloga. Prvi je razlog jednostavna činjenica da je u igri Fiesta, dok se ostali razlozi svode prije svega na decentan izgled i gomilu detalja, i eksterijera i interijera, te na činjenicu da je vlasnik jedan od najsimpatičnijih i najzadojenijih pripadnika domaće styling-scene. Dakle, autu je ime Fiesta (što smo već elaborirali), a mladom gazdi Janko. I tu nema ništa posebno. O Janku neću sada trošiti previše riječi jer je riječ o sasvim normalnom dečku predivnih obrva u Vanilla Ice stilu, koji svoje slobodno vrijeme provodi skupljajući salvete, trčeći za loptom i neprekidno dorađujući svoj mali crveni auto. Uostalom, za sve ostale informacije imate FejsBuk, pa mu postanite frend tamo i saznat ćete sve što bi vas dalje moglo zanimati. Pa vratimo se Fiesti…
Izvana već ionako mali Fordov automobilčić djeluje simpatično, ali to nije nikako bilo dovoljno, pa se na eksterijeru poradilo. No, ne onako kako bi to napravila većina ekipe, koja bi eventualno dodala tonu pragova i spojlera pozamašnih dimenzija u kombinaciji s najvećim i najjeftinijim felgama koje bi se na tržištu našle, već se Jankec odlučio svoju Fiestu istaknuti od ostalih naglašavajući već postojeće detalje. Uglavnom, Fiesta nije izgubila ama baš niti jednu komponentu koja je čini decentnom, već je čak (u stylerskom smislu) dobila pokoji detalj. Prije svega se išlo na clean-look, uklanjanjem svih mogućih lajsni i rupa, bez obzira nalaze li se na prednjem, stražnjem, bočnom ili čak gornjem dijelu automobila.
Cleen-look je bio smjernica, ali bez određenih detalja ni takav način slaganja nema smisla. Naravno, Janko je to shvatio, pa se poigrao upravo s detaljima na karoseriji poput generaciju novih retrovizora (na električnu energiju, naravno) s Fieste, pragova od Escorta Mk 6, pokojim proširenjem na zadnjim rubnjacima i pokojom rupom za usis na prednjoj haubi.
Sve ostalo što se smatralo viškom zatvoreno je i maknuto (poput stražnjih brisača, rupe za tablicu, antene, bočnih žmigavaca i još pokojeg nepotrebnog detalja). Prednji je branik čak i uz dodatni lip uspio zadržati svoj inicijalni izgled, i izgleda doista dobro, dok je zadnji branik produžen za nekih 7 c, i to je zapravo najveća modifikacija vezana uz njega. Nravno, lim je izvana u cijelosti rastavljen, polimaren, zaštićen i polakiran u jarkocrvenu boju, što govori o svojevrsnom face-liftingu, tako da cijela priča doista ima smisla.
Interijerom dominiraju crna i crvena, i to tek kroz pokoji detalj. Počevši od najdominantnijeg dijela, odnosno centrom crvenih, a rubovima crnih sjedala presvučenih u imitaciju kože i s ušivenim logotipima, preko cockpita koje ne samo da ima tonu crvenih detalja već svijetli crveno, a ukupni dojam sveg tog crvenila zaokružuju AutoGaugeove urice koje također svjetle (pogdili ste) u crvenoj boji. Nekome je to sve skupa možda previše crveno, netko će reći da ga podsjeća na kupleraj, ali meni je skroz O.K. Naravno, interijer se ne svodi samo na izgled već i na funkcionalnost (s obzirom na to da, za razliku od većine Fordova ovakvog tipa, na Fiesti sve radi). Prvo u oči upada priča s daljinskim otvaranjem vrata i nevjerojatno iritantnim zujanjem koje na to podsjeća, potom se primijeti sva sila već spomenutog crnila i crvenila, a onda pogled pada na silu ozvučenja, kojeg u Fiesti definitivno ne nedostaje. Počevši od Pioneeerovog DEH-P80 MP head unita, prednjih Focalovim sistema, preko stražnjih (ništa manjih Focalovih) sistema smještenih uz bok, pa sve do Hifonics Brutus 1500W pojačala ugrađenih ispod crvene ploče od pleksiglasa u kombinaciji s dva woofera ugrađena u stražnje sjedalo i okrenutih prema vozaču, što sve zajedno (uz pokoju pivu) sigurno ugodno masira leđa te fino pročisti bubrege i umanjuje mogućnost kamenca u njima. Uglavnom zaboravio sam pitati Janka bavi li se možda nekim oblikom kiropraktike jer je s tom silom ozvučenja moguće posramiti i Antu Pavlovića.
Definitivna posebnost ove Fieste su ovjes i motor. Naime, za razliku od hrpe ljudi koji od skupih amortizera bježe kao vrag od tamjana, Janko je napravio baš suprotno, razbio kasicu-prasicu i svojoj Fiesti poklonio Konijeve dvosmjerne podešavajuće amortizere u kombinaciji s H&R oprugama i Powerflex poliuretanskim selen-blokovima. Dakle, sukus toga bio bi najlaičkije rečeno; „Auto je spušten i jebeno tvrd“. Također se poradilo i na kočnicama, pa su tako svoje mjesto pod 15“ bijelim Cosworthovim felgama (i 25 mm distancama na zadnjem kraju) našli novi i veći diskovi – naprijed od Mondea (280), a odostraga od Escorta RS2000 (260 mm). Mislim da ne treba posebno napominjati da Fiesta ide kao po tračnicama i izaziva glaukom prilikom kočenja, zar ne?!
A motor?! Auuuuuuu Mileeeeeeee! Naime (riječima svima nam poznate Simonice), 1,6-litreni motorčić dobio je na poklon Garrett-ovu T-2 tubinicu s dodanim BOVićem, što sve zajedno rezultira sa 132 rado galopirajuća konjića pod haubicom, a kako bi se to sve skupa što bolje prenijelo na cesticu, dodana je i 25%-tna šperica, pa sad oba kotačića linearno hvataju podlogicu u bilo koje doba danića ili noćice.
I što još reći… „Sklinana“ crvena Fiesta s bijelim Cosworthovim felgama, vratima na daljinsko upravljanje i muzikom od malog milijuna Watta, s vlasnikom mondenih obrva u ništa manje mondenoj trenirci, Fali li mu i torbica pod rukom i svinjica pod drugom, pitanje je vremena i stila, a hoće li i Jankec sa stiliziranjem samog sebe (jer s Fiestom je doista gotov), ja ne znam. Uostalom, saznat ćete na FejsBuku ako se s njim sprijateljite. U svakom slučaju, Jankec, hvala ti i sretno dalje!
Eh da, nakratko da se vratim na podnaslov. Zbunjujuć? Slijedi pojašnjenje. Tjedan dana prije trebali smo fotkati ovaj auto, međutim dogodila se sitna nezgoda koja je uključivala trenutak dekoncentracije, zakačke na haubi, 160 km/h i zapuh vjetra koji je haubu prelomio preko krova. Čovjek je bio toliko uporan da smo ga morali pričekati da složi auto. U roku par dana našao je drugu haubu, vjetrobran, poravnao sve, polakirao… da ne pričam dalje.“ (Power Tuning, Ivan Gluhak - Igloo)
Janko,
zašto sam stavila ovu temu na blog?
Ti si moja draga samodopadna njuškica koja se voli naslikavati i biti u centru pažnje…. pa sam ti odlučila omogućiti da se pojaviš i u mom malom dijelu javnog prostora.
Rijetko pišem ovako osobne teme, ali eto imam se i ja potrebe u javnosti malo pohvaliti s tobom. Valjda sam to zaslužila… nakon svih onih roditeljskih sastanaka na kojima sam slušala o tvojim nestašlucima?!!!
Razlog je i pohvala novinaru za odličan tekst… oduševio me isticanjem tvojih osobina zbog kojih te i sama svakodnevno pikam… a naravno, moram mu poručiti da tvoje obrve nisu mondene radi trenutka u kojem živiš, nego su prirodno tako „nacrtane“, jer si ih naslijedio od majke.
Ali bit ove teme je moja isprika tebi… za sve ono nezadovoljstvo koje sam osjećala, koje ti nisam glasno izgovorila, ali stalno me gušilo i bilo razlog moje nerealne zabrinutosti za tvoju budućnost.
Zašto o tome nisam govorila? Zato što mi je i do sada tvoja sreća bila najvažnija… poštovala sam tvoj izbor, ali sada si mi priuštio još jednu lekciju… nakon koje sam dugo razmišljala i shvatila da nemam razloga za zabrinutost.
Već dugo vremena točno znaš što želiš, što voliš i kamo ideš. Imaš san i vjeruješ da se snovi mogu ostvariti. U ostvarenju svog sna uporan si do bola. Grizeš, ne odustaješ, boriš se i ostvaruješ svoje ciljeve, svoje snove pretvaraš u stvarnost. Kreativan si! Ne utapaš se u masi, ne zadovoljavaš se ponuđenim… Materijalno preoblikuješ u skladu sa svojim snom.
Naravno… bez pomoći oca koji je auto-manijak poput tebe i mnogih drugih ljudi koji su ti pomagali u ostvarenju tvog sna, sve to ne bi bilo moguće…. ali tebi tvoj san nije kupljen i darovan…. ti si za njega krvavo radio, ti si se za njega zaprljao, zbog njega nespavao, propustio mnoge životne ugode u kojima uživaju pripadnici tvoje generacije. Odabrao si zanimanje koje si želio… u svoj rad unosiš cijelog sebe. U tvojim očima vidim žar, na tvom licu osmijeh i zadovoljstvo. Htjela sam ti ovom temom poručiti… da je upravo taj osmijeh sreće i zadovoljstva na tvom licu moj životni cilj, moj zadatak…. I htjela sam ti priznati koliko se ponosim zbog svega toga.
Ova tema ne znači da mi tvoje teme o getribama, felgama i ostalim čudesima i dalje neće biti naporne i nerazumljive…. Ali to nije važno.
Sad mi je tek jasno zašto u najranijem djetinjstvu nisi volio bajke, zašto ti je Crvenkapica koju sam ti čitala bila dosadna i bez veze. Ti si stvorio svoju priču… svoju Crvenkapicu u kojoj si glavni lik. Sviđa mi se tvoja priča.
Post je objavljen 11.02.2010. u 21:28 sati.