Plakanje

05.02.2010.

Danas sam pronašla rezultate nekog istraživanja o plakanju, u kojem se kaže da prosjeèna žena, do svoje 78. godine života potroši 120 tisuæa sati na plakanje.
Kažu znanstvenici da su žene plaèljivije od muškaraca...kao i da je plakanje naèin na koji se oslobaðamo od stresa. Kad doživimo stres, otkucaji našeg srca se ubrzaju, a tijelo se znoji. Za vrijeme plakanja disanje se usporava i suze imaju smirujuæi efekt.
U svemu se smatram prosjeènom, ali kada je plakanje u pitanju, tu sam sasvim sigurno iznad prosjeka. Kad sretnem starije ljude koji su me poznavali u djetinjstvu, obavezno me pitaju da li još uvijek puno plaèem kao tada.
Moj pokojni susjed mi je uvijek preprièavao jedan naš dijalog iz mog ranog djetinjstva.
Naišao je, a ja sam sjedila na terasi i plakala… tako da mi je sva haljinica na prsima bila mokra. Nikada ne ispuštam zvukove… ja samo obilno plaèem. Rekao je: „Dona, sunce ti žareno… opet tulaš!!!!“ A ja sam mu jecajuæi odgovorila: „Nije ti to tulanje, to ti je plakanje!“ Bilo mu je smiješno, pa je dodao: „Ma ti si živi vrag!“ na što sam se ja silno uvrijedila… prestala plakati i izjavila: „E moj Miæo… svi smo ti mi živi vrag!“ Bilo mi je neugodno reæi da je on živi vrag… pa sam se snašla.
Majka me èak znala stavljati u kaznu zbog bezrazložnog plakanja. Bila sam mirno i tiho dijete…. ali roditelje i moju okolinu je uznemiravala ta moja mokra navika.
Kad se danas toga sjetim… ne znam objasniti zašto sam toliko plakala… ali pretpostavljam da sam na taj naèin privlaèila njihovu pažnju.
S odrastanjem se to plakanje malo organiziralo, ali ne i smanjilo. Moja plakanja nisu više bila bez razloga… nego sam toèno znala zašto plaèem… a moji razlozi sasvim sigurno nisu razumljivi baš svim ljudima…. pogotovo onima koji su teški na suzama.
Nikada ne plaèem pred neprijateljima, nikada ne plaèem kad se borim i kad sam u nekoj frci, kad su mi se desile najveæe tuge nisam mogla plakati kad su se dešavale, nego tek puno kasnije…. Najviše plaèem kad sam sama, a desi mi se i pred bliskim ljudima… Plaèem kad sam ljuta, tužna, sretna, kad me nešto pikne direktno u srce…. Plaèem èitajuæi tužne tekstove i gledajuæi filmove, a moji deèki to nikako ne mogu razumjeti. Uvijek mi objašnjavaju da je to samo film i da nema razloga za plakanje… a tek to me naljuti… jer ja jako dobro znam da je to „samo“ film… ali to je meni itekako razlog za plakanje. Danas sam pronašla jedan tekst o jednom mužu koji ne razumije plakanje svoje žene pa ju je snimio i s virtualnom publikom podijelio svoje nerazumijevanje. Tekst i video zapis možete pogledati TU.
Potaknuta tim filmiæem… veèeras sam malo lutala netom i èitala o plakanju. Pronašla sam zgodan tekst:

"Pustinjski oèevi i majke, tzv. Abbe i Ame bili su najraniji pustinjaci koji su se nastanili u egipatskoj slanoj pustinji južno od delte Nila. Živjeli su u kolibama od lišæa, najjednostavnijoj vrsti nastamba ili u rupama, i to sami.

Kroz meðusobnu su raspravu sami sa sobom u najveæoj osamljenosti razvili duboke uvide. Njihovo neobièni životni stil i mnoge psihièke krize koje su zbog njega prošli doveli su ih do velike mudrosti i spiritualnosti, a to je dalje vodilo do toga da su ih ljudi sve više dolazili tražiti pomoæ. Tako se i dogodilo da su pustinjski ljudi, koji su 20 godina živjeli potpuno osjeèeno od svijeta, poèeli onima koji su dolazili po savjete davati osobne naputke kojima bi ih usmjeravali ili im ukazivali na put prema unutarnjoj mudrosti. Baš kao i tajne pustinje, smatralo se, i spiritualne uvide treba svatko otkriti za sebe. No oni su ujedno i nadinidivudalnog karaktera.
Prvo treba naglasiti da pustinjskim oèevima koji su živjeli od 4-6. g. poslije n.e. nije na raspolaganju stajala adekvatna medicinska pomoæ kakvu danas poznajemo. No buduæi da ih život u pustinji nije štedio i da su Akediu shvaæali kao spiritualni izazov, trudili su se u prvom redu naæi neko rješenje te problematike.
Jedna od njihovih terapija za loše raspoloženje i stres bilo je plakanje iz svog srca.
To se isprva može èiniti iznenaðujuæim. Plakanje kao sredstvo lijeèenja? Pa ne poèinje li loše raspoloženje upravo od tuge? Ne, odgovara Evagrius izravno. Depresivno raspoloženje bježi od tuge. Ono je prikriva i radi toga se ona vraæa u još težem obliku. Kada se pritisak proširi, osjeæaji presuše. Osjeæaji kao što su tuga i sreæa ponovo oživljavaju tek kada depresivna otupjelost završava. Stoga se suze ne trebaju brkati s depresivnim osjeæajem praznine, Akediom. One su mnogo prije –gdje god je to još moguæe – sredstvo protiv Akedie.
Oèevi pustinje usporeðuju plakanje s oslobaðajuæom kišom. Suze otapaju zakoèenost, koje trpi èovjek koje je zapao u depresivno raspoloženje.
No postoji još nešto što je potrebno reæi kod plakanja: ono se ne može prisilno izazvati. Kada je teško depresivan èovjek potpuno blokiran, tada je njemu nemoguæe plakati, koliko god se trudio. Tako ustanovljava i Evagrios: „Duh depresivne otupjelosti koèi suze.“
No tamo gdje je plakanje moguæe, ono gradi otok hrabrosti u vakuumu depresije. U svojoj knjizi „Glad duše“ opisujem jedan moguæi terapeutski pristup koji polazi od promatranja takvog jednog otoka hrabrosti i pokušava ga ojaèati. Suze mnogi ljudi vide kao nešto èisto. One u veæini sluèajeva ne sadrže teške osjeæaje koji se u drugim izluèevinama tijela (znoj, slina ili urin) shvaæaju kao gadljivi. Èovjeku koji je poplavljen osjeæajem prljavštine one daju osjeæaj èistoæe. Osjeæaju gaðenja daju trenutak èistoæe."
Razumjeti jezik duše; „Oèevi pustinje kao terapeuti“
Dr. Daniel Hell, Zurich, Prilog kongresu „Život na izvoru“, lipanj 2007.

I eto… umjesto da oni neplaèljivi shvate koliko je plakanje zdravo i važno… oni se izruguju iz svojih bližnjih plaèljivaca.
Kad vidimo rasplakane ljude... obièno ih imamo potrebu tješiti. A to je pogrešno... jer njima se veæ dešava olakšanje.... Koriste dar s neba i plakanjem èiste svoju dušu... oslobaðaju se od stresa.
Blogeri, plaèete li èesto? Osjeæate li poput mene olakšanje nakon što se dobro isplaèete… ili bježite od te najstarije terapije za dušu?

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)