Marketing
Plakanje
Danas sam pronašla rezultate nekog istraživanja o plakanju, u kojem se kaže da prosječna žena, do svoje 78. godine života potroši 120 tisuća sati na plakanje.
Kažu znanstvenici da su žene plačljivije od muškaraca...kao i da je plakanje način na koji se oslobađamo od stresa. Kad doživimo stres, otkucaji našeg srca se ubrzaju, a tijelo se znoji. Za vrijeme plakanja disanje se usporava i suze imaju smirujući efekt.
U svemu se smatram prosječnom, ali kada je plakanje u pitanju, tu sam sasvim sigurno iznad prosjeka. Kad sretnem starije ljude koji su me poznavali u djetinjstvu, obavezno me pitaju da li još uvijek puno plačem kao tada.
Moj pokojni susjed mi je uvijek prepričavao jedan naš dijalog iz mog ranog djetinjstva.
Naišao je, a ja sam sjedila na terasi i plakala… tako da mi je sva haljinica na prsima bila mokra. Nikada ne ispuštam zvukove… ja samo obilno plačem. Rekao je: „Dona, sunce ti žareno… opet tulaš!!!!“ A ja sam mu jecajući odgovorila: „Nije ti to tulanje, to ti je plakanje!“ Bilo mu je smiješno, pa je dodao: „Ma ti si živi vrag!“ na što sam se ja silno uvrijedila… prestala plakati i izjavila: „E moj Mićo… svi smo ti mi živi vrag!“ Bilo mi je neugodno reći da je on živi vrag… pa sam se snašla.
Majka me čak znala stavljati u kaznu zbog bezrazložnog plakanja. Bila sam mirno i tiho dijete…. ali roditelje i moju okolinu je uznemiravala ta moja mokra navika.
Kad se danas toga sjetim… ne znam objasniti zašto sam toliko plakala… ali pretpostavljam da sam na taj način privlačila njihovu pažnju.
S odrastanjem se to plakanje malo organiziralo, ali ne i smanjilo. Moja plakanja nisu više bila bez razloga… nego sam točno znala zašto plačem… a moji razlozi sasvim sigurno nisu razumljivi baš svim ljudima…. pogotovo onima koji su teški na suzama.
Nikada ne plačem pred neprijateljima, nikada ne plačem kad se borim i kad sam u nekoj frci, kad su mi se desile najveće tuge nisam mogla plakati kad su se dešavale, nego tek puno kasnije…. Najviše plačem kad sam sama, a desi mi se i pred bliskim ljudima… Plačem kad sam ljuta, tužna, sretna, kad me nešto pikne direktno u srce…. Plačem čitajući tužne tekstove i gledajući filmove, a moji dečki to nikako ne mogu razumjeti. Uvijek mi objašnjavaju da je to samo film i da nema razloga za plakanje… a tek to me naljuti… jer ja jako dobro znam da je to „samo“ film… ali to je meni itekako razlog za plakanje. Danas sam pronašla jedan tekst o jednom mužu koji ne razumije plakanje svoje žene pa ju je snimio i s virtualnom publikom podijelio svoje nerazumijevanje. Tekst i video zapis možete pogledati TU.
Potaknuta tim filmićem… večeras sam malo lutala netom i čitala o plakanju. Pronašla sam zgodan tekst:
"Pustinjski očevi i majke, tzv. Abbe i Ame bili su najraniji pustinjaci koji su se nastanili u egipatskoj slanoj pustinji južno od delte Nila. Živjeli su u kolibama od lišća, najjednostavnijoj vrsti nastamba ili u rupama, i to sami.
Kroz međusobnu su raspravu sami sa sobom u najvećoj osamljenosti razvili duboke uvide. Njihovo neobični životni stil i mnoge psihičke krize koje su zbog njega prošli doveli su ih do velike mudrosti i spiritualnosti, a to je dalje vodilo do toga da su ih ljudi sve više dolazili tražiti pomoć. Tako se i dogodilo da su pustinjski ljudi, koji su 20 godina živjeli potpuno osječeno od svijeta, počeli onima koji su dolazili po savjete davati osobne naputke kojima bi ih usmjeravali ili im ukazivali na put prema unutarnjoj mudrosti. Baš kao i tajne pustinje, smatralo se, i spiritualne uvide treba svatko otkriti za sebe. No oni su ujedno i nadinidivudalnog karaktera.
Prvo treba naglasiti da pustinjskim očevima koji su živjeli od 4-6. g. poslije n.e. nije na raspolaganju stajala adekvatna medicinska pomoć kakvu danas poznajemo. No budući da ih život u pustinji nije štedio i da su Akediu shvaćali kao spiritualni izazov, trudili su se u prvom redu naći neko rješenje te problematike.
Jedna od njihovih terapija za loše raspoloženje i stres bilo je plakanje iz svog srca.
To se isprva može činiti iznenađujućim. Plakanje kao sredstvo liječenja? Pa ne počinje li loše raspoloženje upravo od tuge? Ne, odgovara Evagrius izravno. Depresivno raspoloženje bježi od tuge. Ono je prikriva i radi toga se ona vraća u još težem obliku. Kada se pritisak proširi, osjećaji presuše. Osjećaji kao što su tuga i sreća ponovo oživljavaju tek kada depresivna otupjelost završava. Stoga se suze ne trebaju brkati s depresivnim osjećajem praznine, Akediom. One su mnogo prije –gdje god je to još moguće – sredstvo protiv Akedie.
Očevi pustinje uspoređuju plakanje s oslobađajućom kišom. Suze otapaju zakočenost, koje trpi čovjek koje je zapao u depresivno raspoloženje.
No postoji još nešto što je potrebno reći kod plakanja: ono se ne može prisilno izazvati. Kada je teško depresivan čovjek potpuno blokiran, tada je njemu nemoguće plakati, koliko god se trudio. Tako ustanovljava i Evagrios: „Duh depresivne otupjelosti koči suze.“
No tamo gdje je plakanje moguće, ono gradi otok hrabrosti u vakuumu depresije. U svojoj knjizi „Glad duše“ opisujem jedan mogući terapeutski pristup koji polazi od promatranja takvog jednog otoka hrabrosti i pokušava ga ojačati. Suze mnogi ljudi vide kao nešto čisto. One u većini slučajeva ne sadrže teške osjećaje koji se u drugim izlučevinama tijela (znoj, slina ili urin) shvaćaju kao gadljivi. Čovjeku koji je poplavljen osjećajem prljavštine one daju osjećaj čistoće. Osjećaju gađenja daju trenutak čistoće."
Razumjeti jezik duše; „Očevi pustinje kao terapeuti“
Dr. Daniel Hell, Zurich, Prilog kongresu „Život na izvoru“, lipanj 2007.
I eto… umjesto da oni neplačljivi shvate koliko je plakanje zdravo i važno… oni se izruguju iz svojih bližnjih plačljivaca.
Kad vidimo rasplakane ljude... obično ih imamo potrebu tješiti. A to je pogrešno... jer njima se već dešava olakšanje.... Koriste dar s neba i plakanjem čiste svoju dušu... oslobađaju se od stresa.
Blogeri, plačete li često? Osjećate li poput mene olakšanje nakon što se dobro isplačete… ili bježite od te najstarije terapije za dušu?
Post je objavljen 05.02.2010. u 22:26 sati.