Marketing
Mala Jagoda nam piše pismo
U ovo bajkovito snježno jutro ispijam svoju kavicu i čitam po netu…. Osjećam kako mi je svaki mišić opušten, osjećam se lijepo i odmorno… baš onako kako se čovjek i treba osjećati nedjeljom, pred početak novog radnog tjedna. I u tom trenutku… vrisak iz Jutarnjeg lista…. U djeliću sekunde nestaje sva ugoda i mir u meni. Cijela nutrina mi vrišti, oznojila sam se u hipu i imam potrebu izaći na dvorište i vrištati iz sveg glasa… od tuge, bijesa i nemoći.
Da to učinim… poplašila bih ptice koje dolaze po hranu na moj orah… pa ću opet zavrištati vama i s vama.
Molim vas… pročitajte tekst pod naslovom: „Ne vraćajte je ocu. Opet će je silovati“
U školi su me učili da pisane norme služe da bi regulirale odnose u društvu… odnose među ljudima. U pravnoj državi se svaki njen pojedinac osjeća zaštićeno. Dužan je poštivati propise, ali može biti siguran da će biti zaštićen od svih zala koje mu zli ljudi mogu učiniti.
Propisi postoje da bi štitili slabije, da bi osigurali red i normalan suživot među ljudima.
Postoji niz službi koje su dužne upravo to osigurati.
U ovoj zemlji svjedoci smo da zli ljudi mogu činiti što hoće…. da su zaštićeni oni koji kradu, lažu, otimaju tuđe, zlostavljaju, a njihove žrtve se nazivaju kolateralnim žrtvama.
U ovoj zemlji propisi služe samo kao paravan za razne nepodopštine…. Ljudima lome kosti i sve to prikrivaju iza forme…. uvjeravajući nas da se upravo tako bore za pravnu državu.
Kako možemo očekivati da će se riješiti veliki zločini, velike pljačke i ova opća nesigurnost u zemlji, ako kao društvo i država nismo u stanju zaštiti jedno zlostavljano dijete i svu zlostavljanu djecu?!!!!
Pa nismo ni zaslužili drugo nego da nas guze razni nesposobnjakovići, ako dozvoljavamo da se ovakve stvari događaju djeci koja se ne mogu i ne znaju sama braniti!
U ovom slučaju upletena je cijela garda visokoobrazovanih ljudi, u raznim službama koja je svojim „sitnim“ propustima ovaj slučaj dovela u ovo „bezizlazno“ stanje. Valjda većina njih nije bila dovoljno skoncentrirana na posao, morali su surfati za vrijeme radnog vremena… a sigurna sam da će svatko od njih izgovoriti rečenicu da „svi koji rade i griješe“. I uopće ih pri tom nije sram što svojim „greškama“ uništavaju živote. Možda se u tom lancu skrivaju oni koji su kupili svoje diplome ili su do njih došli tko zna kako. Možda su to nečiji rođaci i sinovi… pa se od njih i ne očekuje da savjesno obavljaju svoj posao, oni su na državnim jaslama samo da bi njima bilo dobro… tko šiša narod! Piše novinar da je stručnjacima žao. Ma kojim crnim stručnjacima?!!!! Stručnjacima se ovakve situacije ne dešavaju, pravi stručnjaci su u stanju pronaći rješenje za ovakve strahote!
Oni su zaštićeni i ne boje se ničega. Osjećaju se moćno i baš ih briga za narod. Samo mi nije jasno kako se ne boje Boga ako su vjernici… ili kako se ne boje sudbine ako nisu vjernici.
Sigurna sam da će ih zvijezde kazniti zbog sudjelovanja u ovakvim lancima nesreće…. Kad im se dese osobne strahote u životu, od kojih ih neće nitko i ništa moći zaštititi, zapitat će nebo zašto se to dešava baš njima. Baš me zanima da li će se bar u tom trenutku sjetiti ovog slučaja i mnogih drugih slučajeva u kojima su sudjelovali i svojim aljkavostima i nesposobnostima pridonijeli uništavanju života slabih i nemoćnih.
A nama – narodu, ne preostaje ništa drugo… nego da se pred san tiho molimo za svu zlostavljanu djecu, za sve slabe i nemoćne, da se molimo da nas spasi neka viša sila od ovih krikova koje čujemo oko sebe. Ali što ako viša sila ne postoji?!!!
Imamo mogućnost i promisliti o samima sebi, o svojim ponašanjima na svojim radnim mjestima, u svojim obiteljima i koliko nam je uopće stalo da živimo u boljem i pravednijem društvu. To je očito puno teže od molitve…. pa molimo se onda…. jer možda u tim trenucima osobne tišine spoznamo da naša djeca nisu zaštićena u ovom društvu… da je njihova sudbina prepuštena na milost i nemilost neosjetljivom sustavu koji nije u službi čovjeka i ne mari koliko će života uništiti igrajući se demokracije i glumeći pravnu državu. Ipak, najvažnije od svega je ne zaboraviti da smo taj sustav svi mi. I svi snosimo dio odgovornosti za sve ove strahote kojima svjedočimo svakog dana.
Vrisnimo komentarima za Jagodu…. Vrisnimo komentarima za sve one koji ne znaju i ne mogu sami za sebe vrištati. Oni nas trebaju!
Post je objavljen 07.02.2010. u 11:52 sati.