dinajina sjećanja

ponedjeljak, 31.07.2023.

Japanska poezija, knjiga s daškom ljubavi...






Tragala sam za peharom istine, provodila sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom …

Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala se...
tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago…
nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…

U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža, knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta, na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja, iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…

Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih ljubav u zraku…

Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol…
darujem vam tu knjigu… vi ste jedna od rijetkih koja uživa u mirisu mojih starina…
osjetih titraje u srcu… očutih neizmjernu sreću… od samaca koji nisu osamljeni možemo puno naučiti... naučih od tog starca vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena... naučio me je da pamtim samo sretne dane...

To je knjiga koju čuvam kao oko u glavi, nježnost njenih stranica oplemenjuje već samim dodirom... darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome... jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena.

Danas prolistah ponovo taj darak… i slika starca je zatitrala u sjećanju… njega više nema… ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi…




Dijana Jelčić... fotografije i kolaž su iz našeg obiteljskog fotoalbuma

- 09:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.07.2023.

U ogoljeloj sebi...




izvor fotke...The Art of Fiction By Jorge Luis Borges




Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges










U danima kada nutarnja gluhoća
otupi uspomene, a nutarnje
sljepilo zamagli sjećanja,
kada sanjanost biva
punina budućeg,
a maštarije osamostale,
na obzoru zaspalog uma
se rađaju nova nadahnuća.

U prostoru trenutka sklad vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube konture čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam
svih onih koraka kojima slijedim
ritam želja. Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti,
njen let, u zbilji, nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe obićnosti,
a ona me Heraklitovom rijekom
odnosi ka izvoru svjetlosti,
u zjenicu tvoga pogleda.





Dijana Jelčić

- 10:01 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 29.07.2023.

Pitam se...








Oduvijek se igram riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunjivosti... otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja... na balu jezika one zaplešu tango nutrine... na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo... zaigraju se osjetilnom slikom i razotkriju njenu poliperspektivnost... njenu mnogodimenzionalnost... toj viziji daruju konture misaone siluete... svjetleću iluziju kojoj osjećanjem daruju obličje čitljive rečenice... i razumljive pjesme...

Čitljive jesu... mislim... jesu li i razumljive?... pitam se...

Dijana Jelčić






Posejdonovo carstvo…

U dubini igra demonske djece,
ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti
i krhotine drevnih nadanja.

U potopljenoj galiji jecaj galiota,
nadao se slobodi na obali smiraja.
Epitaf sužanjstvu utkan u valove,
kao madrigal donešen vjetrom
u krošnje starih pinija.

U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh.
U šapatu boga tišine, blagost
neumitne smrti.

Život je ljubav, jutra kristalna,
podneva zlatna i večeri bistrih voda.
Od spokoja trajanja u nagnuću sunca
umire ljetni dan.






Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.
- 10:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 28.07.2023.

Reci mi osmijehom...






.
U iluziji iscjeljujuće tišine osjećam miris limuna i metvice,
a dašak Melise mrvi strah.
U sjeni tvoga osmijeha zaboravljam jučer, ne želim sutra, živim trenutak, osjećam ga, postojim.
Have a nice day... rekao si mi osmijehom.








Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, misaono lutala nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama. čitala poeziju, Pisala sam, prvo „tajne“ dnevnike, onda, po sada već požutjelim bilježnicama, pokuđavala pisati pjesme. Cijeli moj život je zapisan i još uvijek ljubomorno čuvam te rukopise…







Mladost je bila poezija. Provodila sam vrijeme u Blatu, Tingl-Tanglu, teatru, slušala poeziju i pisala. Prva ljubav i njen kraj, bjeg od mene same. Švicarska je bila spas. Davne 1986- te godine je moja mama skupila moje rukopise i ukoričila moju prvu zbirku pjesama „Osamnaest crvenih ruža“ . To je bio njen dar meni za rođendan. Promocija je bila u Lapidariju, tadašnjem sastajalištu mladih pjesnika. Godinu dana kasnije sam se odlučila na izdavanje druge zbike „Odakle dolazi ljepota“…

Sudbina me obdarila osmijehom i sjećanjem na sretne trenutke.
Danas znam tko sam, a mogla sam biti ovo što jesam,
ali bez čudjenja, žudnje i znatiželje u sebi, a to bi
značilo, neko sasvim drugi. Bolje je ovako..







Osmijeh vam ostavljam dragi prijatelji, jer dan u kojem se nismo nekome nasmiješili
izgubljen je dan, poručio nam otac smijeha Charli Chaplin.



Dijana Jelčić
- 10:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.07.2023.

Riječi izgovorene...









"Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
Unutrašnji korjen neka bude ljubav,
Iz ovog korjena može izrasti samo dobro.”

Sv. Augustin








Riječi izgovorene na obroncima sjećanja kao mekani dlanovi dodiruju svijest,
ponavljaju se slijedom osjećanja, znakovljem trenutačnog nadahnuća,
licem smislenosti zaobilaze svrsishodnosti, krše zakone sintagmi,
razbijaju pravila sintakse…
na vratima nekonvencionalnog svetišta bdije prva i zadnja istina,
isti smo, a drugačiji u odlasku i dolasku, ispunjeni porukama
izgovorenim na graničju tišine i pjesme, pretočenim u
šapat vjetra, u romor dolazeće oluje.

U magiji čarobnjaštva i divnih opsjena se rađaju nove iluzije,
vrijeme odlazi u nepovrat, mi koračamo koritom vječnosti
ka oceanu snovitih trajanja u sjaju drugačijeg Sunca…

Iza nas je ostala zemlja razbijenih zrcala,
uronili smo u svijet neizmjerne radosti
opija me sjaj tvojih očiju, blještavilo
nestvarnog Sunca na nebu
tvog pogleda…





Nad gradom zvjezdano nebo i usnulo sunce...

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 26.07.2023.

Što je kič?...









Izraz kič prvi su put upotrijebili münchenski trgovci potkraj 19. st. za brzo izvedena djela po ukusu malograđanske publike; poslije je postao sinonim za sve što je u književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo, što svojom tehničkom dotjeranošću i sentimentalnošću, senzacionalnošću i patetičnom tematikom zadovoljava nekritičan ukus šire publike, a nema umjetničke vrijednosti. Kasnije je postala univerzalna. Sklonost prema kiču postojala je u rokokou, romantizmu i prvim desetljećima XIX. st. (belle époque), ali kao izrazito sociokulturni fenomen pripada razdoblju potrošačkoga društva druge polovice XX. i početka XXI. st., u kojem se u masovnoj izradbi podilazi onomu što se smatra popularnim; prisutan je u svim područjima ljudske djelatnosti (umjetnosti, književnosti, filmu, turizmu, športu, politici, glazbi, modi i sl.). Kičerski proizvodi najčešće su rezultat amaterskoga rada i različitih hobija; izraz su potrebe prosječna pojedinca za estetskim stvaralaštvom i estetskim okruženjem. Nakon II. svjetskoga rata povećalo se zanimanje za kič; pojedinci skupljaju kičerske predmete, organiziraju se tematske izložbe, a u Frankfurtu je otvoren muzej kiča. Istaknuti su teoretičari kiča Abraham Moles, Gillo Dorfles, U. Eco; u Hrvatskoj je o kiču pisala V. Horvat Pintarić.
izvor... Hrvatska enciklopedija







Što je kič?... prepoznajemo ga kada vidimo djelo. Lutka Barbie, Walt Disneyev Bambi, vrtni patuljci.
U vrijeme Božića kitim prostor kičem. Prihvatili smo masovnu proizvodnju TV sapunica, neke i gledamo
Družimo se s akademskim slikarima i vrhunskim fotografima... svatko ima svoj stav...
različiti način izričaja... svoju definiciju kiča, diskusije o tome su interesantne...
isto kao i diskusije o dobroj literaturi... kazališnoj predstavi ili filmu...

Imala sam lutku Barbie i Disnieyevog Bambia... divim se prirodi, njenim zalascima sunca na obali mora...
dok šetamo gradovima rado promatram štafelaje sa oslikanim zalascima i izlascima sunca,
slikari ih prodaju da bi preživjeli..
volim se igrati riječima i opisivati emocije do kičastog doživljaja...
volim lutati fotoalbumima i igrati se fotografijama do nastajanja kičastih kolaža... zavaravam se...







Nad tminom noći, nebom lebdi sjaj,
Brojali smo zvijezde padalice.
želje su titrale na usnama,
nad Lovrijencom luna i
mjesečina do svitanja.

Na žrtveniku duše lumin sjećanja,
drevan stih, život je sjen i san.
sunce skriva zvijezde,
ostvaruje želje
daruje dan.








Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 25.07.2023.

Danas je dobar dan...








J. L. Borges: DANAS

sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan :
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smješta povjetarac
ušuljavši se izmeđ´ zavjesa
nošen mojom željom…
i srebrnom trakom mjeseca,










Otkad je Motovun film festivala, otad je i Nagrade 50 godina što slavi filmaše koji su nepovratno zadužili hrvatsku kinematografiju.
Na ovogodišnjem posve posebnom izdanju festivala, na izdanju koji je u isti čas i oproštaj s Motovunom i
promocija Gorskog kotara i Delnica kao novog staništa Cinehill Motovun film festivala,
ova će nagrada posve zasluženo u ruke Zdenka Jelčića.
I to je sjajno, jer nema boljeg čovjeka da upali novi festivalski krijes
od onog što je glumio komandanta Ljubu u kultnoj seriji »Kapelski kresovi«.

piše Riječki Novi List








Na tvome licu trag bolesti, u očima krijes.
U glasu stih zaustavljen u vremenu.
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli mislii i sjećanja,
dovoli srcu da diše.

Odlaziš na žetvu plodova
vidim vrijeme i tebe
izvan vremena.







Danas je dobar dan, Borgesov dan,
dan ritma srca i dobrih želja,
sretan ti bio tvoj dan..


Dijana Jelčić

- 06:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.07.2023.

Prostor u kojem živimo...







Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život, sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari i velike torbe, svuda ih sa sobom nosim jer sebi dugujem još po neku šetnju između očekivanog i neplaniranog. Najhrabrije što znam koračam naprijed, dostojanstveno kao i do sad.
Ivo Andrić








Nema apsolutnog prostora ni vremena, sve je relativno. Einstein je svjetlošću zaoblio prostor i vrijeme u novu dimeniju. Priroda je ipak za nas shvatljiva do treće dimenzije, za četvrtu nemamo osjetilo spoznaje. Možemo je tek misaono dokućiti. Teška je spoznaja te nove slike stvarnosti.

U toj trodimenzonalnoj istini život je veliki svjetski teatar u kojem na sceni vremena igramo premijeru bez reprize. Mi svojim postojanjem sudjelujemo u scenografiji pozornice, a dinamikom i ritmom življenja određujemo, svatko za sebe i kvalitet tog spektakla.
Mi kupujemo prostore i prodajemo svoje vrijeme. Nekada se cjenkamo zbog tih entiteta, jer je Iluzija u kojoj živimo puno lakše objašnjiva, shvatljiva i prihvatljiva, nego sama stvarnost.







univerzum je dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, mene, tebe, nas, a poezijom se kazuje ono neizrecivo i nevidljivo, pokušah pjesmom oslikati to što misaono vidim







Toplina sunca, veliki nebeski svod,
po kojem sve moje zvijezde
tragovima radosti jezde.

Osjećam vjetar kao nježne ruke neba
kao nježna milovanja.

Pitam se, tko sam? što sam?

Ćutim, trajem u snu, u tragovima sreće,
žedna pijem kišu te radosne suze neba
i ne dam životu da zaustavi srcem odapet
let u širinu beskraja, ka velikoj tajni prostora.







A prostor u kojem živimo postaje oaza u pustinji na asfalu velegrada... na polici pročitane knjige Olimp spoznaje, zbirke poezije Parnas nadahnuća, slike na zidovima umijeće darovane nam ljepote...
I svugdje gdje krenem stvaram prostor i vrijeme... osjećam... život je jednostavan i lijep...





Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.07.2023.

Vrijeme Lava...









Uranjamo u carstvo Lava, u praskozorje tvog vremena,
stigli smo sa Suncem.
Ti i ja contra svijeta, u kukuljici trenutka.
iza nas svijet neizrecivosti,
ispred nas svijet neizgovorljivosti,
univerzum svjetlosti i sna.
Uokolo četiri strane svijeta, četiri putokaza,
četiri esencije postojanja,
peta ključa u nama.

Osjećam usklađenost misli i osjećanja,
trenutak raskošne spoznaje.
U tvojim očima san.





Na dverima carstva Lava naša @Lastavica slavi rođendan... sretno ti bilo draga Anka...

Dijana Jelčić
- 05:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 22.07.2023.

Sudbinski putokazi...










I dogode se tako trenuci nespokoja, vrtoženje orkanskih visova svijesti,
postajemo ljudi vjetra, igubljeni u oluji osjećaja, dogodi se trenutak
u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila, kada se rađaju
strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani…
a onda nam sudbina ponudi čašu istine, kristalni pehar
u kojem se zrcale zankovi kraj puta koje nismo primječivali,
ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali…

blještala su svjetla velegrada dok lutah izgubljena u traganju za nečim bezimenim,
u iskričavoj svjetlosti istine prepoznah sebe prognanicu iz sebe, pustolovku
putevima nekih nepoznatih svjetova, svjetova bez sna,

Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu, davno zaboravljenom,
nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja, tada utihnu zli proroci, čuje se zov
tog nepoznatog... smijem li zakoraknuti putem bez dokazanih istina?...

Krenuh putem bez znakova, stazom ka ukazanju bezimenog…

Iza spuštenih trepavica je zatirala Pirandelova istina,
sva tvoja lica još uvijek traže autora...
razumjeh poruku, osjetih sebe,
osjećajući sebe, osjetih tebe...






Dijana Jelčić...

- 07:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.07.2023.

U carstvu sjećanja...







Noć i dan sjedinjeni u srpanjskom svitanju,
kao lastavica savih gnijezdo u utrobi sjećanja,
promatram fotografiju djetinjstva, bili smo djeca
cvijeća, bratić, sestrićna i ja, uspomena ne blijedi,
odrastali smo vođeni željom nonića, ostanite uvijek
djeca veselja i sreće, jer što više rastete i brige su veče.






Koračah spiralom zrelosti
budih još usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da vidim tebe
u ljepoti
zore

Ljubav je pružila svoje meke dlanove,
zaokružila život u carstvo lijepih sjećanja.




Dijana Jelčić

- 08:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 19.07.2023.

Smrt avangarde...








in Memoriam Vladimir Majakovski...rođen na današnji dan (19. jula) 1893. jedan je od najistaknutijih ruskih književnika i pjesnika, osnivača ruskog futurizma početkom 20. veka. Svojim djelom izvršio je veliki uticaj na razvoj sovjetske poezije. Pisao je snažne ljubavne pjesme...






Čitali smo Majakovskog... bdijenje u zatonu sna, na pučini sjaj zlata.
Dno je dohvatljivo, zaronismo do dna poezije, na žalu muk školjki,
slijevanje mira u svijest, obsjena osjetila. Zaspali smo.

Smijeh jutrenja miluje usnulost, oblak u pantalonama dotiče budnost.

U svetosti svitanja suza na licu sjećanja,
zaleđeni obris neopisive težine,
pljuska javnom ukusu,
manifest budućnosti,
ugasli sjaj u očima,
trinaest apostola,
na sav glas
a onda
odlazak pjesnika
i smrt avangarde.

Na žrtveniku uspomene dogorjela svijeća,
i lik nesretnog pjesnika.




Dijana Jelčić
i
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 18.07.2023.

Pred svitanje...








Srce kuca mahnito na zidine trajanja,
porcelanski pas, clownovi i zdjela
bude ritam lijepiih uspomena,
djetinjstvo, djevojaštvo,
mladost lepršava
kao leptirica na
ružićnjaku
vremena.

Vidim dvoje ljudi pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i želje.
On pod korijenjem mjesečine i žudnje.

Ova noć je zrcalo nečega nestvarnog,
preslika minulih noći. Dođi, rekao si
Igrajmo se noćas sretnog života!
Na želim igru, želim živjeti.

Noći ne ostavljaj nas same.
Neka zora rodi Veneru,
neka se rodi ljubav…

Darovao mi je poeziju vremena i snovitih daljina,
ljepotu nečujna koraka, muk sretnih uzdaha,
toplinu njedara u kojima čekasmo porod
Danice.





Dijana Jelčić.
- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.07.2023.

Zrno sutonske tišine...







U fanfarama ljeta ushit sunca,
u suzvučju pučine i podmorja
zrno sutonske tišine.

Dan zalazi za otok, rađa se zvijezda,
oslijepljuje tminu, otvara školjku,
oslobađa misli.

Ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u valu svjetla,
zaobljujem prostor,
postajem struna
u vjetru vremena.

Tebe zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima,
u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla.
Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo.

U radosti širine, gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo obličja,
svjedočanstvo božanske geometrije.

Nebo se igra s nama. Objavljivljuje dolazak budne snovitosti.

More pjeva odu jutrenju, tišina titra u krošnji bora,
od ljepote svitanja zanijemili cvrčci.
Dan se pređom umiljatih zraka
slijeva u panoramu svjesti.

U sjećanju ustreptale vode, srce kraljevske sreće
mirnoća pučine i zrno sutonske tišine.






Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.
- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.07.2023.

Gorke naranče...








Gorka naranča, začudna metafora, preslika bezuvjetne ljubavi.
U aleji gorkih naranača opori miris i sjećanja, trajanje u
nagosti minulog vremena, zlato utkano u pamćenje.

Djelili smo tajnu nutrine, gutali gorčinu, na usnama
je ostajao slador. Nestajale su bolne uspomene,
zbližavali smo se u ne napisanoj priči, bili
pustolovi na cesti ka uskrsnuću sna.

Na vrhu svijeta, mala kavana, u srcu vremena
stol za dvoje, na stolu naranča... ti kazuješ Cesarića...






Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.
I zlati mi se naranča u ruci.
Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.

Vratili smo se na početak priče,
odživjeli je silinom stvarnih događanja.
Ljubav se događa u trajanju, u magiji nektara,
u tajni omjera okusa i mirisa, u dozrijevanju pod
nutarnjim suncem, u njima, u svima, u tebi i meni.






Dijana Jelčić

- 13:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 15.07.2023.

Galebov let...






In Memoriam... A.P: Čehov... 29. siječnja 1860. – 15. srpnja 1904.

Dramu »Galeb« Čehov piše 1895. godine, a ona govori o kazalištu, književnosti, nepremostivim razlikama između stare i mlade generacije, ljubavi prema umjetnosti. Glavni lik »Galeba« je poznata glumica Irina Arkadina koja s ljubavnikom, književnikom Borisom Trigorinom dolazi na imanje svoga bolesnoga brata Sorina. Na imanju Irinin sin Konstantin Trepljov želi postaviti predstavu, pokušavajući pronaći novi kazališni oblik, no majka nema razumijevanja za sinovljeve pokušaje.

prvi put sam predstavu gledala kao dijete u dramskom kazalištu Gavella...
Mašu je igrala moja mama Vesna Starčević...
Premijera: 11. travnja 1962.







teatar u teatru zatomljenih osjećanja, tišina, šutnja kao crnina nad umrlim željama...
vrisak iznjedren iz pijanstva, gromoglasni odgovor sudbine, ludilo neuspjelog
pisca i zanos slobodne ptice koju ubija strast, ljubomora, nemoć…
poricanje života u vječnoj sanjariji poetične zbilje…

nagost duša u koridorima zamršenih sudbina, tužna veselost
kruni početak kraja tihog umiranja u zavjetrini okrutne istine,
smrt kazališne glume pred oduševljenim gledalištem,
nemoć udahnuća patosa ljubavi, iz druge priče…

Ljubav kao premosnica je lebdjela u zraku nesposobna
da izgradi most razumjevanja među generacijama,
dijalog ne počinje niti završava, postaje Galeb
kojeg ubija neuspjela žudnja za promjenom…

A katarza se događa u samom sudjelovanju
u onome što se događa izvan moći gledaoca,
slijed oduvijek etabliranih pojmova, umjetnost,
ljubav, gluma, revolucija u moći novog trenutka.
Prepoznatljivost minulog vremena u dramaturgiji,
u razumjevanju iskonske poetike i tragedije življenja…





Dijana Jelčić
ijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 14.07.2023.

Pomak u snu...








titraju meka krila jutrenja, sunce iza otoka
danu daruje sjaj, more šumi zornicu,
odu našem povratku u valu sna,
vjetar se skrio u srce školjke,
kiša ispisala poeziju kapi,
širi se miris lavande...

u daljini se nazire grad mojih pradjedova,
volim ove pomake u snu i tvoj osmijeh,
isčitavam tvoje misli, tvoje osjećaje,

na obzoru, u iskri budnosti povijest naših svitanja,
more guta naše tajne, slijeva ih u pjesak i pjenu,
skriva u bisernice iz kojih će jednoga dana
na žalu nekog dosanjanog oceana
izroniti Venera i pričati priču
o sanjarima života...









Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.07.2023.

Jedna zvijezda padom...







Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu,
na srebrnkastom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Tvoje ruke dio mene
u klupu neznanja
zapletoše javu
u vir snova...


Na terasu preko usnulog cvijeća
u svom ljubičastom ogrtaču
se uspinjala zora, vratila
snove u kristalnu kutiju
prosula moć na umor
naših zagrljaja.




Dijana Jelčić
- 11:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 12.07.2023.

Gute Nacht Freunde...







Kao na van Gogovoj slici,
pod zvjezdama, na terasi
kavane u srcu Švicarske
divih se glasu i tonovima
gitare.
šansona, iako meni tada na
stranom jeziku je uranjala
u srce.Pjevao je oproštaj
i zahvalu prijateljima...


Gute Nacht Freunde
Es wird Zeit für mich zu gehen
Was ich noch zu sagen hätte
Dauert eine Zigarette
Und ein letztes Glas im Stehen.





sjedila sam s prijateljicom, švicarkom,
koja me poslije susreta u knjižari
udomila dok se ne snađem i
pronađem ugodan stan.
Ponavljala sam stihove
Reinharda Meya i
zahvalila se njoj.





Hvala ti za dan, za noć pod tvojim krovom,
Za mjesto za tvojim stolom, za svaku
čašu koju sam popila, za tanjur
koji si stavljala pored svog,

Hvala ti na vremenu koje provedoh s tobom
I za tvoje strpljenje kod sukoba mišljenja
Što nikad nisi pitala kada ću doći ili otići
i za uvijek otvorena vrata tvog doma i srca.






Danas tvoja slika na mom radnom stolu
kazuje vrijeme našeg divnog prijateljstva.
Počivaj mirno draga Anna...

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 11.07.2023.

Glava puna sumnje...









Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima.
Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto,
bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz, obrisa kristale tuge sa zaleđenog lica,
zamrsi utegnutu kosu i donese ljubičasti miris jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Sjetila se stiha drage joj pjesnikinje...






A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska






Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti zbog nedokazivosti
tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena, uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u živoj
iskri sjećanja.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio, zamrlo je vrijeme,
prostor zgusnuo u tren nestanka
i nastanka.

Moja glava puna sumnje,
tišina para uši, čekam
povratak povjerenja
nestalog u kiši nad
oceanom sna.





Dijana Jelčić...


- 10:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.07.2023.

Dani kanikule...








Pas u dvorištu ... kod Draška... osjeća moć Canis Majora i traži hladovinu.







U izmaglici pasjih vrućina slike gorućih sjećanja,
iz sjaja Sunca izranjaju iluzije, ognjem trenutka
me dodiruju uspomene, osluškujem krhkost
prolaznosti i moć pamćenja, mogućnost
povratka u nezaboravljenu ljepotu…

Prolaze sekunde, znakovlje proteklih dana,
lipe su ocvale, ali njihov miris titra u trenutku,
zaobljava ga u sliku Ivanjske noći, u djelić
pasionske igre, titraj legende o silasku
Ladarica na ovozemaljske pute
i trag ljubavi u zraku...

Skrivam te u pogledu, ustoličavam događanje,
osmijeh budnosti i sjaj Sunca na tvom licu,
toplina nas omamljuje, nakon Ivanjskih
krijesova uronismo u vrijeme kanikule,
zajedno se smiješimo nebeskom
moćniku, canis Majorusu...







Dijana Jelčić

- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.07.2023.

Na žrtveniku tmine...









Dogodilo se davno, pronađoh trag svjetlosti u nutrini tmine,
dotaknuh mrtvilo tuge, skinuh korotu sa duše, vidjeh
lice bez osmijeha, zaustavih bjegunicu iz života…
osjetih dinamiku kruga osjećanja, širio se,
pretakao u kuglu ljepote, u sjaj vidljive
stvarnosti…
Pronašla sam sebe u misaonom kaosu,
osjećaje u titraju leptirovih krila,
u dolazećem uraganu svijesti,
vidjeh pređene puteve,
stramputicu i uspone
ka ovom ovdje i
ovom sada…
Zadržah se u trenutku istine,
zagrlih tračak svjetlosti na oltaru tmine,
nutarnje slijepilo se pretakalo u rapsodiju boja,
osjetih dodir tvog pogleda, šapat tvojih dlanova je
blažio grč tijela, iz sjećanja je nestajala bolna praznina,
svjetlost je bojom vjenčanice kitila budnosti u novom snu…






Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 08.07.2023.

Hvala ti Johnatane...







"Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar,
nepoznati mudrac nazvan jastvo.
On živi u tebi, on je ono umno u tebi"
rekao je Friedrich Nietzsche

Osjetih tog moćnika u sebi.
Odgonetah tajnu genoma,
Iza misli okno beskraja,
znatiželja i čuđenje,
na dverima uma sumnja,
na vratima vremena
metafora traganja.





na ulici u Zadarskoj varoši u torbi bez dna
tražih fotić...
....ma mora biti tu...
...nisi ga ni ponijela...
...ma jesam...
...pa gdje je...
...evo ga...







Jasna Marcelić i ja... fotkalo nas fotićem
A onda smo se Igrali riječima,
nestajale su u oblacima, utapale u dubinama,
vraćale kao zvuk morskih orgulja, kao poezija svijesti.
U dovoljnosti vremena nestajale u nemirima, igrale osjetilima,
ćutile rasplinuće zbilje u snovitu budnost.
Nad morem je kružio galeb. Jasna ga fotkala.
Šapnuh, hvala ti Jonathane, naučio si me letjeti ka suncu.






Dijana Jelčić

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 07.07.2023.

07. 07. 1977...









Na paleti nježnih boja ovog jutrenja, u tračku vremena, promatram viziju
uranjam u lijepotu privida...

Švicarska, zemlja satova, čokolade i banaka... bio je to sretan dan,
mi, internacionalni tim iz bolnice u srcu največeg kantona, u gradu
na obali istoimenog jezera. Novi Zeland, Australija, Azija, Europa,
Finska, Njemačka, Engleska, Austrija, Italija, Jugoslavija u
zagrljaju sa švicarcima. Taj dan, nezaboravnog datuma i
grupno vjenčanje, mladih razigranih kolega...

Sofija je bojom vjenčanice kitila mladi dan i nagovještavala rađanje nedohvatnog sutra...
Riječ Da, sudbonosna riječ zatvorena u krugu proticanja, riječ u kojoj se ugnjezdila
istina početka, riječ iznjedrena iz harmonije geometrije, puna utjelovljene
vječnosti izranja iz sjećanja i zrcali na zaslonu svjesti. Čula sam
nekoliko njih, Brakovi traju, četrdestšest godina sreće.
Sretno buđenje iskri snagu zbilje, vrijeme leti
ostavljajući otkucaje svoje nutrine kao
svjetleći trag uspomena na
nutarnjem nebu...






Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.07.2023.

Na delti...







Na mostu slušamo simfoniju nepovrata
u sjaju tvojih očiju moć zelene rijeke.
Pod podnevnim suncem uzavrela
žudnjom vremena rijeka uranja
u ocean sutona.

Na delti, iz vatrometa riječi iskri jedna,
najnježnija, snažnija od romora kapi,
šapat pradjedova, ljubav u oblaku,
ples sedam bijelih golubica,
moć nebeske ljepote.







Zvijezde bdiju nad ponorima noći,
iz suzvučja rijeke i Mediterana
romori mjesečeva sonata,
dopire do zatona srca,
uranja u svijest.

U tvojim očima odraz dva lica,
jedno s obrisom tužnih sjećanja,
drugo bez tragova drevnog umora,
oslikano prozirnim prahom vječnosti.

Iz škrinje svjetlosti izlijeće san,
bruji lahorasti veo šapata
prohujalog vremena.







Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 05.07.2023.

Tinova svetkovina ruža...








Tin Ujević, hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955).


Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "svetkovina ruža" Tin Ujević








Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća,
jedino ruža pokrivaćica cijelu godinu miriše nježnim pupoljcima.
Tinu sretan rođendan među nebeskim ružama, a njegova
svetkovina ruža neka traje vječno.
Ruže su obilježile moje punoljetstvo, moju mladost, moje svetkovine.







Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.







Dijana Jelčić... zbirka, Osamnaest crvenih ruža, Zagreb, 1986.

- 06:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 04.07.2023.

U srcu ruže...










U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.









U galeriji pamćenja se smjenjuju eoni,
uranjam u carstvo početka prije početka,
tu vjekuje Sofija, vladarica svjetlosti,
cesarica naših sudbina, sutkinja
dušama, njihova krstiteljica i
vodičica.








U noći punog mjeseca odsanjah vrijeme u kojem
su bogovi koračali zemljom, dolazili i nestajali
bljeskom Homerova uma.

Oćutih moć lucidnog sna, osjetih tvoju blizinu.
Bio si dalek i bio si tu, bio si svjetlost, bio si zvuk.
Pozivao na ponoćni tango.
Osjetih pucanje opne tmine i rađanje sunca,
osjetih toplinu vrela mladosti i bljesak vremena.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača.
Prepoznah trubadura naše mladosti i stavih želju u šešir.

Ponoć je zatitrala ritmom tanga koji smo davno,
na trgu cvijeća, plesali uranjajući u mirise svitanja.
Zakoraknuh u trenutak buđenja.

Otvaram oči, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš ružu.
U srcu ruže Izmišljaj moga srca?







Dijana Jelčić…
- 08:08 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.07.2023.

Osmjehujemo se...







Jim Morrison (Melbourne, Florida, 8. prosinca 1943. - Pariz, 3. srpnja 1971.), američki pjevač, legendarni vođa "Doorsa"

Život je poput ogledala: smiješi vam se ako ga gledate nasmijano.
Jim Morrison






Prodirali smo u noć skrivenu između sutona i zore,
gradu narušavali san, željeli dohvatiti mjesec,
nestati u drugim svjetovima, u tišini iza
obzora zbilje.

Bježali smo od velikih riječi,
rastuživale su nas, griješili smo,
razotkrivajući se dobili pomilovanje,
hostiju oprosta na dnu kaleža svijesti.

Plovili smo morima, pristajali na dokovima,
koračali putevima, zastajali na trgovima,
uspomene nosimo u sebi.

Sa raspela smirujući glas istine,
kao Joyceovo bogojavljanje,
uz poeziju ruža smješimo
se životu danas kao da
sutra neće doći.





Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.07.2023.

Posljednji igrač...









Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj.


S igračkom svojom, s perlama u ruci
pogružen sjedi, a zemlja oko njega
opustošena ratom i kugom.
Ruševinom
još raste bršljen, u njem zuje pčele.
Klonuli mir u prigušenom psalmu
još ječi svijetom...

Herman Hesse





Nebo rapsodijom kobalta noći šumi kozmologiju ljubavi.
Kristalne suze neba pričaju priču o krštenju mladoga
vina i rađanju sna.
brojim staklene perle prosute po stazi sjećanja.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u
svijet igre, utkane u pjesmu zadnjeg
igrača staklenim perlama.

Pokušavamo se ispisati iz mjesta događanja,
iz vremena nedogadjanja isključiti iz
vrtloženja zbilje, osmijesima
osmisliti trenutke čekanja
na kraj strahovanja.
Na dverima mjeseca srpnja, u krošnji bijele breze vjetar romori
o vrlinama vječnosti, o neumitnom povratku poeziji zbilje.

Na horizontu Kastalije sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja
i utkano u igru staklenim perlama, u "lingua universalis"
jezik koji oslobadja i povezuje sve.

Kao posljednji igrači staklenim perlama, u Hesseovoj viziji ljepote,
usvojila nas beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost
poezije koja nas još uvijek hrani.
Pišem o nama vadeći riječi iz dubina oceana,
iz podmorja u kojem ti skupljaš perle i
daruješ mi miran san.







Dijana Jelčić

prva fotka Lovro Artuković
- 10:30 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 01.07.2023.

Spomenak sna...







Iz guste tame dana na umoru iznikao je
ponad naših glava mlad i nježan lik mjeseca
Sada plovi cijelom širinom svoga neba
budeći iz snenosti one koji su sebe izgubili
Prije no što se umori na tom sjajnom putovanju
i prije nego što u svom rašćenju izgubi korak
(i dobije okolo svih svojih strana
bijelu i srebrnu kosu)
Ureži njegov znak u mekoj bjelini miljevine
kako bi mogao što vjernije upiti u sebe sliku
svoje neizrecive nade

Mak Dizdar







Vodio si me stazama tvoga djetinjstva. Zenit je prosuo toplo zlato na
odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih pupoljaka ruža.
Zatvorih oči, u spomenku sna, pod sunčanikom vremena
začuh šum valova zelena rijeke.
Suzvučje romora vode i vjetra je skladalo sonatu
sunočju punom mirisa pokošene trave.

Spavala si.
Sanjala sam.

Sunce je gasilo fenjer budnosti i nestajalo iza svetog brda.
Ti si ljubavno obličje, tvoje disanje osjećam srcem, šapnuo si.
Tebe osjećam kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, kao tonove svjetova.

Gledali smo u nebo, slušali tišinu beskraja,
srebro mjeseca se odmaralo na tvom čelu.
Zadržah tu sliku u pamćenju, kao znamen
te večeri na početku priče o nama i snu.








Dijana Jelcic
- 08:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>