dinajina sjećanja

Izraz kič prvi su put upotrijebili münchenski trgovci potkraj 19. st. za brzo izvedena djela po ukusu malograđanske publike; poslije je postao sinonim za sve što je u književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo, što svojom tehničkom dotjeranošću i sentimentalnošću, senzacionalnošću i patetičnom tematikom zadovoljava nekritičan ukus šire publike, a nema umjetničke vrijednosti. Kasnije je postala univerzalna. Sklonost prema kiču postojala je u rokokou, romantizmu i prvim desetljećima XIX. st. (belle époque), ali kao izrazito sociokulturni fenomen pripada razdoblju potrošačkoga društva druge polovice XX. i početka XXI. st., u kojem se u masovnoj izradbi podilazi onomu što se smatra popularnim; prisutan je u svim područjima ljudske djelatnosti (umjetnosti, književnosti, filmu, turizmu, športu, politici, glazbi, modi i sl.). Kičerski proizvodi najčešće su rezultat amaterskoga rada i različitih hobija; izraz su potrebe prosječna pojedinca za estetskim stvaralaštvom i estetskim okruženjem. Nakon II. svjetskoga rata povećalo se zanimanje za kič; pojedinci skupljaju kičerske predmete, organiziraju se tematske izložbe, a u Frankfurtu je otvoren muzej kiča. Istaknuti su teoretičari kiča Abraham Moles, Gillo Dorfles, U. Eco; u Hrvatskoj je o kiču pisala V. Horvat Pintarić.
izvor... Hrvatska enciklopedija