Tragala sam za peharom istine, provodila sate i sate u antikvarijatnoj knjižnici velikog grada na jezeru… knjižničar me pozdravljao osmijehom …
Udisala sam miris prohujalog vremena i uvijek svježih ruža na njegovom radnom stolu… pitala se...
tko je taj čovjek koji tako neumorno čuva davno napisano blago…
nije prodavao knjige… samo ih je posuđivao na čitanje u njegovom prostoru…
U jednom sutonu mi je pokazao knjigu ukoričenu u latice ruža, knjigu poezije ispisanu na krhkom papiru japanskih salvijeta, na svakoj stranici slika i pjesma… izdana u Leipzigu, darovana s posvetom 1897- e godine… dar moje majke mome ocu… rekao je tiho… s vremena na vrijeme je otvorim i uronim u tu ljepotu izričaja, iako je prevedena na njemčki osjećam dašak Japana u njoj… Udaljio se i ostavio me sa poezijom daleke, meni nepoznate zemlje…
Iskrene misli, Zaborav, Vanitas vanitatum… tri pjesmice i slika žene… ne znam je li prevod dobar, ali čitajući osjetih ljepotu njemačkoj jezika pretočenog u poeziju… osjetih ljubav u zraku…
Kada sam odlazila vratih knjigu na njegov radni stol…
darujem vam tu knjigu… vi ste jedna od rijetkih koja uživa u mirisu mojih starina…
osjetih titraje u srcu… očutih neizmjernu sreću… od samaca koji nisu osamljeni možemo puno naučiti... naučih od tog starca vrednovati sjećanja na ljepotu prohujalog vremena... naučio me je da pamtim samo sretne dane...
To je knjiga koju čuvam kao oko u glavi, nježnost njenih stranica oplemenjuje već samim dodirom... darovao mi je štafetu ljubavi ... jednog dana ću je predati nekome... jer štafeta ljubavi ne smije biti nikad zaustavljena.
Danas prolistah ponovo taj darak… i slika starca je zatitrala u sjećanju… njega više nema… ostala je uspomena na vrijeme traganja za peharom istine… i knjiga s daškom ljubavi…
Dijana Jelčić... fotografije i kolaž su iz našeg obiteljskog fotoalbuma
Post je objavljen 31.07.2023. u 09:29 sati.