Zrno sutonske tišine...
U fanfarama ljeta ushit sunca,
u suzvučju pučine i podmorja
zrno sutonske tišine.
Dan zalazi za otok, rađa se zvijezda,
oslijepljuje tminu, otvara školjku,
oslobađa misli.
Ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u valu svjetla,
zaobljujem prostor,
postajem struna
u vjetru vremena.
Tebe zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima,
u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla.
Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo.
U radosti širine, gorućim se sjajem,
nazire kugla, savršenstvo obličja,
svjedočanstvo božanske geometrije.
Nebo se igra s nama. Objavljivljuje dolazak budne snovitosti.
More pjeva odu jutrenju, tišina titra u krošnji bora,
od ljepote svitanja zanijemili cvrčci.
Dan se pređom umiljatih zraka
slijeva u panoramu svjesti.
U sjećanju ustreptale vode, srce kraljevske sreće
mirnoća pučine i zrno sutonske tišine.
Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.
|
