Na žrtveniku tmine...
Dogodilo se davno, pronađoh trag svjetlosti u nutrini tmine,
dotaknuh mrtvilo tuge, skinuh korotu sa duše, vidjeh
lice bez osmijeha, zaustavih bjegunicu iz života…
osjetih dinamiku kruga osjećanja, širio se,
pretakao u kuglu ljepote, u sjaj vidljive
stvarnosti…
Pronašla sam sebe u misaonom kaosu,
osjećaje u titraju leptirovih krila,
u dolazećem uraganu svijesti,
vidjeh pređene puteve,
stramputicu i uspone
ka ovom ovdje i
ovom sada…
Zadržah se u trenutku istine,
zagrlih tračak svjetlosti na oltaru tmine,
nutarnje slijepilo se pretakalo u rapsodiju boja,
osjetih dodir tvog pogleda, šapat tvojih dlanova je
blažio grč tijela, iz sjećanja je nestajala bolna praznina,
svjetlost je bojom vjenčanice kitila budnosti u novom snu…
Dijana Jelčić
|
